Sydney Convention and Exhibition Centre. Jedno od borilišta posljednjih Olimpijskih igara u prošlom tisućljeću koje nije izgrađeno za tu priliku. Kao što mu samo ime kaže, dvorana inače namijenjena za konferencije i slične priredbe, tim je putem ugostila olimpijsko hrvanje. Dana 27. rujna 2000. godine, tamo je ispisana olimpijska povijest. Zapravo, olimpijska povijest je svaki rezultat, ovo je bilo nešto više. Jedan od najvažnijih događaja u sportskoj povijesti.
On je takvim mogao biti proglašen i prije samog početka, jer tim putem je Aleksandar Aleksandrovič Kareljin, hrvač grčko-rimskim stilom, trebao postati četvrti olimpijac u povijesti s četiri zlata u istoj disciplini, nakon jedriličara Paula Elvstroma, bacača diska Ala Oertera i Carla Lewisa, koji je četiri puta slavio u skoku u dalj. Trebalo je savladati tek Rulona Gardnera, Amerikanca kojeg prije natjecanja nitko nije vidio u finalu. No, Gardner tog dana nije odlučio samo izaći u borilište, prepustiti se te s osmijehom otputovati kući ponosno držeći srebro oko vrata.
Ruskom „Eksperimentu“, čovjeku koji je iz hladnog Sibira došao do svjetskog vrha, tog dana sve se okrenulo na drugu stranu. Već u prvoj rundi imao je priliku izvesti svoje poznato bacanje, ono koje po njemu nosi ime, ali nije uspio. A onda je u drugoj rundi izgubio bod. Koštao ga je vlastiti „grip“. Radi se o nazivu za hvat kojim se s dvije ruke obuhvati protivnika. Samo par mjeseci prije Igara, uvedeno je pravilo da puštanje gripa znači kazneni bod. Kareljin je upravo to napravio. Toliko kratko da se jedva primijetilo, ali kamere su uhvatile. Gardner je dobio bod, a onda ga defenzivnim pristupom do kraja runde te u produžetku (u koji se tada odlazilo ako niti jedan borac nije upisao tri boda) uspio obraniti i doći do zlata.
Po pravilima prije ovog natjecanja, a i onima nakon, budući da je pravilo koje ga je koštalo zlata vrlo brzo ukinuto, Kareljin bi osvojio odličje po koje je došao. Po današnjim pravilima bilo bi još uvjerljivije, budući da je Gardner tri puta opomenut zbog pasivnosti. To znači bod za protivnika i odabir pozicije za napad. Tog dana je ipak sve bilo onako kako je trebalo da Gardner dođe do povijesnog rezultata.
Gotovo 17 tisuća kilometara dalje, što bi bilo otprilike 20 sati neprekidnog leta avionom, u kubanskom Pinar Del Riu živio je tada 18-godišnji Mijain Lopez Nunez. Momak kasnije dodijeljenog nadimka „Dječak“, zbog kombinacije impresivne građe i vrlo mirne, vesele te razigrane naravi. U to vrijeme, iako nije dugo bio u hrvanju, imao je sva odličja koja je u Kubi, na razini sporta mladih, mogao osvojiti. Zbog političke situacije, ali i siromaštva, nije imao priliku detaljno pratiti karijeru borca koji bi mu vjerojatno bio uzor. Jedno je znao, Kareljin je najveći i nadmašiti ga bi bilo nešto posebno, neovisno o tome što u Australiji nije došao do četvrtog zlata.
2002. godine otišao je na svoje prvo Svjetsko prvenstvo i nije se proslavio. Osvojio je 13. mjesto, a godinu kasnije u novom je pokušaju bio 16. Imao je 21 godinu, isto koliko je Kareljin imao kad je u Seulu ponio zastavu Sovjetskog saveza, a onda došao do prvog olimpijskog zlata. Nadu u dobar olimpijski rezultat dale su mu Panameričke igre, također 2003. godine, na kojima je trijumfirao. Ipak, u Ateni razočaranje, poraz u četvrtfinalu od kasnije zlatnog Barojeva. I dalje je bio tek talentirani momak iz Pinal Del Rija.
Za to vrijeme, Kareljin je nastavio s uspjesima, ali na akademskom i političkom polju. Još tijekom karijere obranio je doktorat iz sportske znanosti, a 2002. godine došao je do titule sveučilišnog profesora. Rijetko tko je prvim pogledom na njega zaključio da se radi o intelektualcu, ali za promijeniti mišljenje trebale su zapravo tek dvije rečenice koje bi „Saša“ izgovorio. 1999. godine prihvatio je poziv Vladimira Putina te započeo političku karijeru koja još uvijek traje. Hrvanje u potpunosti nije napustio, a u Ateni je turnir pratio kao VIP gledatelj. Znate za koga je otvoreno navijao? Za Rulona Gardnera.
Kad dolazite iz Novosibirska, grada koji u svojoj povijesti nije doživio zimsku temperaturu višu od pet celzijevih stupnjeva, jasno je da ste netko tko je navikao na teške uvjete. Već samo to očvrsne čovjeka, ali svakako je dobar znak i ako se rodite sa šest kilograma poput ovog gorostasa. Dolazi iz prosječno situirane obitelji koju je uzdržavao otac, vozač kamiona. Njegov prvi sport bio je boks, ali pravu ljubav pronašao je s 13 godina, kad se našao u hrvačkoj dvorani. Svidjele su mu se riječi trenera Viktora Kuznjecova, kojem isto tako nije promakao dječak tada visok 178 centimetara i težak 78 kilograma. Odmah je u njemu vidio potencijalnog hrvača super teške kategorije. I nije pogriješio, Kareljin i on krenuli su tada surađivati i to je potrajalo do kraja karijere, a Kuznjecov je kasnije bio trener i Aleksandrovom mlađem sinu.
Sa samo 17 godina dogurao je do sovjetske titule majstora sporta. Ubrzo je postao juniorski prvak svijeta, a zanimljivo je navesti kako se, na jednom turniru 1986. godine, svjetski prvak Tomas Johansson odbio boriti protiv njega. 1988. je, kako je već navedeno, otišao u Seul na svoje prve Olimpijske igre te je osvojio zlato. Nije to bilo toliko uvjerljivo, ali nije niti Karelin bio tolika ljudska „zvijer“ kakav je kasnije postao. Imao je tek 113 kilograma, čak 17 ispod onoga kakav je bio u kasnijem razdoblju karijere, onom kad od 1994. do 2000. godine nije izgubio niti boda.
Mijain Lopez na gornjoj težinskoj granici (u međuvremenu spuštenoj na 120 kilograma pa 2016. ponovno vraćenoj na 130) bio je od gotovo samog početka karijere. Kao takav je unosio strah u kosti samom pojavom, a nakon 2005. godine i rezultatima, budući da je tad po prvi put postao svjetski prvak. Tu titulu osvojit će ukupno pet puta, uz još tri poraza u finalima. Godinu iza prvog svjetskog zlata uslijedilo je srebro, a onda još jedno zlato te kao svjetski prvak odlazi u Peking. Tamo je došao do svog prvog najvažnijeg zlata, uz nekoliko teških i napetih mečeva, da bi onda dvije naredne godine ponovno zauzeo svjetski tron. Tijekom tog vremena postao je veliki ljubimac Fidela Castra. Zapravo, čovjek za kojeg je veliki broj Kubanaca bio spreman u bilo kojem trenutku dati svoj život, javno je nazvao Lopeza svojim najdražim sportašem. Mislite da je itko pored toga imao šansu ponijeti kubansku zastavu na otvorenju Olimpijskih igara 2008., 2012. i 2016. godine? Nemojmo se šaliti. Upravo te 2012. i 2016. godine pokazao je koliko je dobar. Izjednačio se tada s Karelinom po broju zlata, osvojivši ih bez ijednog izgubljenog boda unutar olimpijskih turnira. Ljubav s voljenim revolucionarom bila je obostrana. Svako svoje zlato Lopez je posvećivao Fidelu.
2021. godine Fidela više nema, ali Lopez je četvrti put u nizu ponio zastavu na otvorenju Igara. I s gotovo 39 godina zlato osvojio nikad uvjerljivije. Gruzijac u finalu nije uspio postati njegov Rulon Gardner. Zapravo, Lopez je do najsjajnijeg odličja došao lakše nego ikad, tek u polufinalu ga je namučio njegov najveći rival, Turčin Ryza Kayaalp, 31-godišnjak koji je napokon dočekao odlazak čovjeka koji mu je uskratio puno više slavlja nego što im se nadao. Nakonfinalnog okršaja podigao je svog trenera u zrak i otišao u povijest. Ali, ne prije nego što je i ovo zlato posvetio kome drugome nego Fidelu Castru.
Ta bliskost s državnim vođama jedna je od zajedničkih karakteristika ova dva hrvačka heroja. Naravno, uz nezaobilaznu činjenicu da su obojica djeca totalitarnih sistema. Mladog Kareljina voljela je tada već dobrano uzdrmana sovjetska vlast, isto se nastavilo i u Rusiji Borisa Jeljcina, a posebno ga cijeni i već dva desetljeća čelnik Rusije, Vladimir Putin. Uostalom, Kareljin je ponio tri zastave na otvorenju OI. Onu crvenu sa srpom i čekićem 1988. godine, zastavu ruskih sportaša (ZND) u Barceloni te rusku u Atlanti. U Sydneyu je tu čast prepustio rukometnom vrataru Andreju Lavrovu.
Dva razdoblja, dvije dominacije, dvije ere hrvanja. Devet svjetskih titula i omjer 887-2 Kareljina. Lopez je nadmašio Rusa po broju olimpijskih zlata, ali ne zanemarimo činjenicu da se on umirovio s 33 godine. Lopez je godinu više imao kad je u Riu uzeo svoje treće zlato.
Kareljin je materijalno bogat čovjek. Vjerojatno i obiteljski, gledajući da je u dugogodišnjem braku, u kojem je dobio troje djece. Posjeduje nekoliko zgrada i zemljišta, a godišnja primanja mu iznose oko sto tisuća eura. Osim toga, i dalje je jedan od najcjenjenijih Rusa, posebno u Sibiru. Dojam je kako je ovaj 53-godišnjak u potpunosti zadovoljan svime što ima. Po sportskim trofejima je svakako rekorder, a u vrhu bi vjerojatno bio i po svim priznanjima koja su mu u Rusiji dodijeljena.
Lopez je tijekom karijere imao raznih ponuda koje bi mu osigurale prosperitetniji život, ali odabrao je ostati vjeran Kubi. Svojoj domovini dao je puno, a nema sumnje da će mu se jednako vratiti. Mijain i njegova obitelj sigurno neće s ovog svijeta otići siromašni i gotovo zaboravljeni poput jednog drugog velikana, Teofila Stevensona. Osigurao je svoje mjesto u povijesti sporta, a na Kubi će do kraja života imati sve što mu je potrebno. Sad kad je napustio sport, može u tome zasluženo uživati. I biti inspiracija nekih novim Kubancima, koji će svoju budućnost vidjeti na kružnom borilištu.
Mnogi će nakon ovih Igara pitati tko je od ovog dvojca veći. Iako se odgovor, kad se pogleda cijela slika, zapravo nazire, mi ga nećemo dati. Najvažnije je biti svjestan kakva dva velikana je dao jedan legendarni sport koji nije praćen onoliko koliko zapravo zaslužuje. Hrvači su ljudi nevjerojatnih fizičkih performansi, ali i ljudi koji treniraju više od većine drugih sportaša. Za kraj tako nije moguće ne citirati poznatu Kareljinovu izjavu koja je došla kao odgovor onima koji su ga optuživali za korištenje dopinga.
„Ljudima je teško povjerovati da sam ja u potpunosti prirodan. Ali, najvažnija droga je trenirati poput luđaka – doslovno poput luđaka. Oni koji me optužuju su ljudi koji u životu nisu trenirali onoliko koliko ja treniram u jednom danu.“
