Emil Zoraj: Želim MMA borbu

intervjuiIZDVOJENA VIJEST 04.09.2012 11:53h Autor:

Danijel Balog, Emil Zoraj i Aleksandar Pupac (photo: Croring)

34-ogodišnji Emil Zoraj bez sumnje je među najuspješnijim hrvatskim kickbokserima svih vremena. Čovjek koji je bio u ringu s najboljima i pobjeđivao ih ne dobiva priznanje koje zaslužuje. Odlučili smo to ispraviti i napraviti intervju s borcem koji je pobijedio svjetske prvake Artema Levina, Kaoklaija, Rayena Simsona, te pružio sjajan otpor Tyroneu Spongu i Dmitryju Shakuti i osvojio pet naslova u karijeri.

Emile dugo se nisi borio, što se događa u tvojoj karijeri trenutno?

"Trebao sam imati meč na priredbi u Splitu u listopadu, na istoj onoj na kojoj se spominjao i Preskarov nastup, ali čini mi se da neće biti ništa od toga. Sve nešto ima pa nema, pa su skratili program s četiri na tri borbe, ne znam, ne da mi se navlačiti. Već sam u pripremama i skinuo sam šest kilograma za borbu, rekli su mi da ću se boriti s borcem od Stefana Leke, pa su mi javili da on ne želi sa mnom raditi meč. Ponudio sam im meč s Vjekoslavom Bajićem, ali ništa ni od toga. Ubuduće, u Hrvatskoj ću nastupati samo ako sam budem organizirao priredbu, a upravo je to i ono što planiram. Vjerojatno ćemo probati nešto u Zadru, par puta sam se već borio tamo. U tom gradu zanimanje za borilačke sportove je veliko i publika je dobra. Dosta mi je da me netko voza. U pregovorima sam već bio dva-tri puta u zadnjih godinu dana s različitim promotorima i sada je dosta. Neću više nastupati pod ničijim uvjetima do svojm. Probao bih organizirati manju priredbu na koju bih možda ubacio i nekoliko MMA mečeva. Ako to prođe dobro probali bi nešto i u Zagrebu, ali Zagreb nikad nije bio sredina za borilačke sportove. No, sve moje poslovne obveze mi nedopuštaju da se potpuno posvetim tome. Imam zastupništvo za LED lampe, pa poslovna strana također oduzima puno vremena. Ne možeš raditi sa strane i ozbiljno organizirati mečeve."

– U karijeri si se borio s najboljim od najboljih u svojoj kategoriji. Kako si počeo putovanje svijetom kick boksa?

"Počeo sam trenirati 1993. Promijenio sam par trenera u prvih nekoliko mjeseci, tada je to bio samo kick boks, još nije bilo tajlandskog boksa, a probao sam i full contact i savate, sve dok nisam došao kod Cikatića na Savu 98. Ostao sam uz tajlandski boks jer mi je najviše ležao. Nakon toga nisam se više bavio nijednom drugom disciplinom, a dodao bih da sam odradio i dva boksačka meča. Ostvario sam dosta vrijedne rezultate u amaterskoj konkurenciji. Osvojio sam europsko zlato i srebro, te dvije bronce na svjetskim prvenstvima. Shvatio sam da ovaj sport u Hrvatskoj nije razvijen i da ako mislim nešto postići moram otići van. Tako sam se zaputio u Nizozemsku, europsku prijestolnicu Muay Thaija. Došao sam u Mejiro Gym kod Andrea Mannaarta 2001. i sljedećih pet godina živio sam na relaciji Hrvatska – Nizozemska. Bio bih gore po tri mjeseca, pa bih se na mjesec dana vraćao kući.

Kad sam stigao u Nizozemsku mislio sam da sam najbolji, no ubrzo sam uvidio da sam truba i da sam tamo nitko. Naravno, tamošnja scena je puno razvijenija, treninzi su bili užasno jaki, u dvorani za sparing na raspolaganju imate hrpu boraca A i B klase… tamo su trenirali Remy Bonjasky, Najim Ethoulali, čovjek koji je dugo bio u vrhu nizozemske scene i kojeg je i sam Spong izbjegavao, te Andy Souwer i Peter Aerts. Zaista elitna skupina s kojom sam mogao raditi i učiti. Andre Mannaart se pokazao kao odličan čovjek, bio je u dvorani od 0-24, vrlo jednostavan, zahtijevao je disciplinu, ali je sve radio strpljivo i polako, bez deranja i udaranja boraca. Bio je nevjerojatno strpljiv. Više puta mi je po sat vremena znao pokazivati samo jednu tehniku. Tako se uče borci. Kod nas se premalo pažnje polaže na tehniku.

Napredak je bio očigledan. Nastupio sam na gala turniru i došao do finala usput pobijedivši Sahina "Kaasa" Yakuta.  Prije Nizozemske, s Markom Žajom odradio sam par mečeva u Italiji, ali ni tamo se protivnici nisu pokazali dostojnima jer sam ih sve nokautirao u prvoj rundi. Nisam se želio zadovoljiti time.

Iz Mejira sam otišao, kao i većina drugih boraca jer nakon uspona Remyja Bonjaskog na sam svjetski vrh, nije se mnogo vremena posvećivalo ostalima. Kao što sam rekao, Mannaart je sve to sam vodio i sređivao mečeve, kako meni tako i svima drugima, brinuo o treninzima, dvorani, a to se ne može sam uz 15 boraca. Zato ih je dosta i otišlo. Kako je u to vrijeme najjača promocija bio K-1 koji je forsirao ili borce do 70 kilograma ili tešku kategoriju, Peter Aerts s kojim sam postao dobar prijatelj pokušao mi je srediti nastup u MAX-u, ali ja sam jednostavno prekrupan da bih se spuštao na 70 kg, mogu do 75.

Tako sam se vratio kući i počeo raditi s Aleksandrom Pupcem u Spartan Gymu. To je bio novi klub i u dvorani još nije bilo nikoga. Uspješno smo surađivali i klub se razvio u najugodnije mjesto za trening u Hrvatskoj."

– Podsjetimo se tvojih najvećih mečeva. U četvrtfinalu IFMA svjetskog Muay Thai prvenstva u Bangkoku 2009. odlukom si pobijedio čovjeka s preko 15 različitih naslova Artema Levina.

"Levin je u prethodnih pet-šest godina izgubio samo dvaput, jednom od Yodsenklaija i bio je izraziti favorit u Bangkoku. Kako je natjecanje turnirskog tipa, tako sam iz dana u dan morao skidati kile da bi došao na 75 i to me ubijalo. Procedura je bila dizanje svakog jutra u 5, pa pravac sauna i tako iz dana u dan. Tako sam u pet dana skinuo ukupno 20 kilograma. To je sve bilo iscrpljujuće. prvo kvalifikacije, pa mi pomaknu meč za prekosutra, potom sam nokautirao francuskog predstavnika high kickom u prvoj rundi i čekao me meč s Levinom. On ima vrlo dugačke ruke i noge, kontrolira borbu, navlači protivnika, izvlači se i kontrira, uvijek je jedan korak ispred svog protivnika u razmišljanju. Znao sam da je infight ključ i dok sam ga napadao bilo je dobro. Na kraju su se njegovi žalili na odluku, ali pošteno sam ga pobijedio. U našoj drugoj borbi u Pekingu išao sam taktizirati i tada sam izgubio. Iako je Levin odličan borac nema pretjerano jake udarce. Spong puno jače udara. Tako sam prošao u polufinale gdje me čekao Dmitry Valent. Već sam bio pomalo iscrpljen, a i srce me ponijelo u tom meču pa sam bio neoprezan i na samom početku sam dobio laktom u nos, pukla mi je hrskavica, počele su mi suziti oči i znao sam da se ne mogu vratiti. Bilo je puno krvi, snaga mi je pala. Bio sam ljut na sebe. No, ni treće mjesto na kraju nije loše.

Prvenstvo se održavalo na Tajlandu gdje sam bio četiri puta sveukupno. Obišli smo kampove i moje je mišljenje da je odlazak u Bangkok bolji za kategorije lakše od moje, a uz to tajlandski način borbe i bodovanje nije kao u Nizozemskoj i Europi gdje sam većinom nastupao, tako da mi je trening u Nizozemskoj više odgovarao. Klinča i laktova nema mnogo po europskim priredbama, uglavnom se bori po K-1 pravilima."

 

– Tyrone Spong, Antwerpen 2007., poraz u četvrtoj rundi zbog posjekotine?

"Bez ikakve sumnje Spong je najteži protivnik s kojim sam se borio. Nevjerojatno jak u klinču, koljena diže dva metra, udara tako jako da to nisam mogao vjerovati. I sam je rekao da sam pružio fenomenalan otpor, možda i najveći do tog trenutka u njegovoj karijeri. Za Sponga smo se pripremali u Hrvatskoj i nisam mogao naći prave sparing partnere. Pomagali su mi prijatelji, Viktor Zaman među njima, ali je on tada bio puno mlađi i još nije bio toliko dobar. Fizički sam bio dobro pripremljen, odradili smo pripreme na moru. U to vrijeme moj menadžer je bio Marcus Bauer koji je pokrenuo Superleague i on mi je pronašao sponzore i od tog meča sam dobro zaradio. Ali prije te borbe nisam ulazio u ring 14 mjeseci. Za meč s nekim poput Sponga trebaju vam 2-3  meča prije kako bi se potpuno spremili. No, da mi dođe i sad ne bih birao. Nažalost, to je bila rijetka prilika za zaradu, jer bez konstantnih nastupa nema ni novaca. Ja nisam bio u prilici poput Souwera koji se na početku karijere u jednoj godini borio više od 30 puta. U već spomenutoj Superligi sam se borio s Dmitryjem Shakutom, on je tada bio ono što je Levin danas. Za taj meč sam saznao vrlo kasno, nakon što sam se vratio s It's Showtimeova turnira kojeg sam osvojio u meču sa Semom Braanom, nakon što sam prethodno svladao višestrukog svjetskog prvaka Ryana Simsona. Zanimljivo, Braan i ja smo zajedno trenirali i bili smo dobri priajtelji, na kraju smo obojica došli do kraja. Osjećao sam da ću ga pobijediti, kad s nekim trenirate godinu-dvije osjetite takve stvari. Nakon tog turnira imao sam problema s upalom stopala, palac mi je odvratno otekao, tri dana prije meča sam išao po antibiotike, ali nismo željeli otkazati. Nakon meča palac je izgledao još odvratnije. U samom meču bio sam oprezan jer sam znao koliko je brz. uspio sam ga pogoditi krošeom poslije njegova low kicka i uzdrmati, ali ga nisam uspio dohvatiti još jednom i rušiti. To mi je donijelo sigurnost i pritiskao sam ga tijekom cijele borbe i na kraju kad su njemu podigli ruku publika je zviždala. Poslije mi je prišao Bauer i rekao da ne bi bilo isplativo nikome da sam pobijedio njihovu najveću zvijezdu."

– U karijeri si osvajao MTA, WKA i WBC naslove u tajlandskom boksu, uz već spomenute pobjede. Preostao je još jedan cilj – slobodna borba?

"Možda čak i probam. Svi me nagovaraju i govore mi da mi leži. Htio bih probati, ako izgubim možda bi to bilo to, ali ako pobjedim tko zna. S MMA-om sam pomalo počeo još 2009., trenirao sam jiu jitsu s Bojanom Mirkovićem i njegovim dečkima, imam neke kontakte u Las Vegasu, ali trenutni mi je problem što se ne mogu odvojiti od posla tako dugo.

Ali ako uspijem dogovoriti nekoliko mečeva, neovisno MMA ili Muay Thai, otišao bih na 2-3 tjedna u Nizozemsku odraditi pripreme, još imam kontakte i prijatelje. Iako nisam već dugo bio i vrijeme čini svoje i sad su me zvali da dođem gore. Vidjet ćemo.

– Dosta si težak za svoju visinu i ponekad je potreban ekstra napor kako bi se spustio na traženu kilažu?

"Najgore je bilo uoči meča s Ethoulalijem. To je bilo samo par dana nakon što sam nastupio na priredbi na Trgu bana Jelačića. Odmah smo drugo jutro letjeli za Nizozemsku. Znao sam da će biti naporno, ali ovo je bilo ipak malo previše.U Zagrebu sam nokautirao protivnika i sljedeći cilj je bio spustiti se s 81 na 76 kilograma. To inače ne bi bio problem, ali priredba je bila dosta loše organizirana i vaganje je bilo 400 kilometara od mjesta održavanja eventa. Imao sam dva sata vremena, a budući smo na vaganje dolazili autom, naravno, u tom vremenu nisam mogao rezati težinu. Ušao sam u saunu, zalio sve vodom i u trenirci počeo preskakivati uže. Na kraju, Aco me nosio do vage, nisam mogao gledati. I kako te priredbe u Nizozemskoj traju po 6-7 sati u ring sam ušao iza ponoći. Bio sam slab i jedva sam nešto malo odradio zagrijavanje, dobro sam čak i krenuo, ali me pogodio krošeom nakon kojeg sam zaspao na par sekundi. Rekao sam kao i u Bangkoku, nikad više.

– Želja i dalje postoji. Koliko dugo se još planiraš boriti?

Mene su već dva puta otpisali, a najveći uspjeh sam ostvario u 32. godini. Ja sam uvijek u formi, stalno treniram, samo što kad vam dva-tri puta otkažu meč to djeluje na psihu. Ne želim ništa forsirati, nemam se kome dokazivati. Da sam izgubio od Kaoklaija povukao bih se. To mi je jedan od najdražih mečeva. Uspio sam pobijediti čovjeka koji je bio prvak na Rajadamnern stadionu i jedini koji je nastupao za K-1 i u teškoj i u kategroiji do 70 kilograma. Da izgubim nekoliko mečeva zaredom i vidim da više nemam što je potrebno da bih se nosio s najboljima povukao bih se bez problema. Neki borci imaju problema s tim ja nemam.

Volio bih probati MMA i zaokružiti karijeru."

 

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI