Interview Sonje Krizmančić pred europsko prvenstvo: “Treniram zbog igre, ne zbog novca! Zaljubljena sam u to!”

intervjuiIZDVOJENA VIJEST 31.05.2018 20:27h Autor:

Sonja Krizmančić

Pred Sonjom Krizmančić povratak je ozbiljnom natjecanju u borilačkim sportovima. Oporavila se od teške ozljede i sada je ispred nje europsko jujitsu prvenstvo, nakon čega namjerava nešto napraviti i u svojoj MMA karijeri. Pred ispite koji su ispred nje, porazgovarali smo s ovom mladom djevojkom sjajnih i vrlo zrelih stavova o onome čime se bavi.

Sonja Krizmančić ima 22 godine i nije dugo u svijetu borilačkog sporta. Sve je započela s hrvanjem, da bi s vremenom ipak vidjela kako je jujitsu, judo te na kraju MMA ono gdje se najbolje pronalazi. MMA karijeru počela je prije dvije godine u Vinkovcima, kada je na NFC eventu savladala Sanju Ostojić iz BiH, dok se u njenoj drugoj borbi dogodilo nešto što je malo usporilo njen napredak, ozljeda koljena zbog koje je doživjela poraz od Maje Britvić.

Ipak, Sonja je ostala puna samopouzdanja i sada zdrava ide po ono što smatra svojim, a u prvom planu to je europsko zlato po koje je upravo danas krenula. U Poljsku je otišla na strašno jak turnir, ali turnir gdje sebe svakako vidi na pobjedničkom postolju i to na onoj najvišoj stepenici. Nakon toga bi sve ostalo trebalo krenuti u pravom smjeru, no nešto više o tome nam je sama rekla u ovom današnjem interviewu.

Reci nam, gdje si se to uputila i što te to čeka u idućim danima? S kakvim ambicijama odlaziš na to natjecanje?

“Danas ujutro otputovala sam u poljski Gliwice na europsko seniorsko prvenstvo u japanskom jujitsu. Idem po medalju, jer time mogu dobiti stipendiju za fakultet i to mi je velika motivacija. Osvajanjem ovog turnira mogu upisati fakultet koji želim. Trebala sam nastupati i prošle godine na europskom prvenstvu, no ozljeda koljena iz 2016. godine mi nije dozvolila, odnosno koljeno mi je dalo znak da trebam malo odmoriti. Ove godine sam osvojila zlato na kvalifikacijama u Mariboru i onda sam rekla da me samo Bog može zaustaviti u tome da ove godine odem na prvenstvo i evo me. Koljeno je zdravo i nemam nikakvih problema. Ako će meni europsko zlato osigurati da ja četiri godine studiram ono što želim, onda ja idem po to zlato. I to zlato meni neće značiti da sam ja prvakinja, nego mi više znači to što ću upisati taj fakultet. Inače, live stream cijelog natjecanja moći će se pratiti na stranicama jujitsu federacije. Moja prva borba na rasporedu je u subotu. Jedva čekam ući u borilište, jedva čekam nekoga baciti i nauditi mu jer nisam dugo. I sjajno je razmišljati samo o tome.”

Prisjetimo se ozljede, odnosno riječ je o onoj ozljedi iz borbe protiv Maje Britvić u Puli? Dominirala si sve do trenutka kada si bila prisiljena predati.

“Ja sam nju išla izvući i spojila sam pete, a da nisam spojila prste. Izvlačila sam kukove, a koljeno je otišlo u pod i tako je došlo do ozljede. Iskreno mi je žao što se ta borba nalazi na Youtubeu jer se u njoj uistinu nema što vidjeli, dok borbe iz Vinkovaca nema nigdje, a televizija posjeduje snimku cijele borbe. To je bila sjajna borba koja je cijelu dvoranu digla na noge.”

 

Imaš vrlo zanimljivu filozofiju oko borilačkog sporta i toga zašto se baviš njime.

“Volim reći ljudima da se ovime bavim zbog igre. Ja ću trenirati tri mjeseca da bih se mogla boriti, ne zbog novca, nego zbog borbe odnosno zbog igre. To što ja dobivam u tih deset minuta, taj poriv koji se u meni rađa, ja u toj borbi u potpunosti mogu biti ono što jesam. Bilo da je to jujitsu, grappling ili MMA. Svako jutro kad se probudim razmišljam o tome što mi slijedi, razmišljam o tome kako za dva mjeseca ili šest mjeseci idem u Poljsku. Nebitno koliko je vremena ostalo do idućeg nastupa, ja samo o tome razmišljam. Borbu nikada neću odbiti, jer treniram da bih se borila. Ta doza emocija i umna igra mi je nešto posebno, osjećaj u trbuhu je kao da sam zaljubljena, a nisam zaljubljena u osobu nego u to čime se bavim. Gledam protivnicu i ne vidim nju, vidim ono zbog čega sam ja tu.”

Kako si uopće krenula s ovime i što te motiviralo da konstantno napreduješ?

“Svoje motive pokušavam čuvati sama za sebe, jer sam vidjela svakakve komentare pa je tako jedan gospodin pitao gdje su mi rezultati, a imam rezultate s kakvima se u Hrvatskoj može pohvaliti tek Adriana Vuković. Što se tiče moje baze, krenula sam s hrvanjem, da bih preko juda došla do jujitsua. Zapravo, prije dvije godine sam promijenila klub i došla kod mojih sadašnjih trenera, jer sam onda shvatila što zapravo želim. U BJJ se još nikada nisam borila, iako su drugi mediji pisali o tome, ali nisu provjerili informacije.”

Od borbe protiv Maje nisi nastupila u MMA-u, no vjerujemo kako bi idući nastup uskoro mogao doći. Kada otprilike i znaš li možda već protiv koga bi to trebalo biti?

“Ja sam se prvobitno trebala boriti s Talijankom protiv koje se na kraju borila Sara Luzar Smajić i mislim da bi ta cura trebala dobiti batine. Već sam rekla svom treneru da za NFC želim nju i nikoga drugog, da bih pokazala kako je to rješivo u prvoj rundi. Iskreno se nadam da će se pronaći prostor za NFC, a ukoliko se to potpiše mislim da će moj trener Marinko poslati poziv u Italiju. Ionako je ona već prozivala mene i ja sam trebala ići u Italiju, ali sam taj dan imala kvalifikacije za europsko prvenstvo pa je Sara otišla umjesto mene.”

Dakle, europsko jujitsu prvenstvo si u ovom trenutku stavila kao prioritet ispred MMA nastupa?

“Ovo mi je ipak značilo više i bilo mi je važnije. To je ipak savez i federacija, drugačija hijerarhija i drugačiji odnos. Tamo poštuješ i onoga tko je bolji od tebe i onoga tko je lošiji od tebe, svakome se pokloniš i postoji taj odgoj. To je nekako kao škola, u klubu su djeca od 5 do ljudi od 55 godina. Taj te sport ući kako se ponašati prema tome i nitko ti prije meča neće reći da si smeće, da si debela ili nešto slično tome pa na kraju dobiti batina. Upravo taj mentalni sklop mi pomaže i u MMA te znam da sam spremna ponovno se boriti u MMA, bilo kada i gdje gdje, protiv bilo koga.”

Postoji i taj problem ugovaranja ženskih MMA borbi, ponajviše zbog toga što većina promocija nema ambiciju ugovarati ženske borbe na svoje programe, zar ne?

“Ima cura koje se žele boriti, može se sve pronaći, ali je naš mentalitet takav da će žensku borbu odmah proglasiti lošom, a ženskom borcu reći da ne valja. Nije problem naći protivnicu, uostalom dobivamo jako puno poruka od ljudi koji traže protivnicu u Hrvatskoj. Ima cura u Hrvatskoj koje se bore, ali možda nas treba sve skupiti na jedno mjesto. Trebaš dokazati curama da nitko nema pravo reći kako ima veća muda od tebe. Stvar je samo u tome koliko se netko spreman potući jer fokuser ti neće vratiti. Otići van je najmanji problem, već sam dobila pitanje od voditelja jedne srpske promocije, koji je pitao da li da mi traži protivnicu i rekla sam mu da traži. Voljela bih kroz dvije godine, kad si također osiguram pojas u jiu-jitsu, da me se smatra osobom koja može otići van.”

Pod van misliš na velike promocije ili na trening u Americi možda?

“Želim u bilo kakav kamp u Americi pa makar i ne imala sponzora, makar zaradila sav novac sama, ja ću na kraju sigurno otići tamo. Ne vjerujem da će mi se financijski isplatiti, ali sam sigurna da to nevjerojatno jako želim. To je kao da kraju malog djeteta staviš kantu čokolade i kažeš da ne dira, to dijete će uvijek pronaći način za doći do te čokolade pa ću tako i ja pronaći način da odradim ovo.”

Vjerojatno imaš neke uzore u borilačkom svijetu, kako što se tiče borilačkih kvaliteta i pristupa, tako i samog mind seta. Tko bi to bio?

“Niti jedna osoba u ženskom MMA-u mi nije ostavila toliko lijep utisak kao Gina Carano. Otkad sam ju vidjela prvi put, mogu je gledati sto puta dnevno. Žena mi ima taj neki pogled koji toliko nije zločest, nije osoba koja te gleda s namjerom da te sada razbije, ona te gleda kao nekoga koga će pobijediti. Kod nje ne postoji namjera nanošenja boli nego samo toga da te pobijedi. Od muških volim Stephena Thompsona zbog njegovog karate garda i stila, kao i Machidu prije svega zbog same percepcije i filozofije borbe. Što se tiče ‘mind seta’, žao mi je što se Joe Rogan nikada nije borio u MMA jer on bi mogao biti jako veliki motiv mladim ljudima. Fascinira me njegov način razmišljanja i toga kako se postavlja, vjerojatno je zbog toga i uspio u životu. Conor McGregor je uspio javnost pokazati da tek kada mu oni kažu da on ne može, on može zapravo duplo bolje. Kakav god on imao javni nastup, on će ući u taj kavez i pobijediti. I to ne zato što je on rekao da će on to napraviti, on trenira tri puta dnevno i ubija se u dvorani da to postigne. U svakom treningu moraš vjerovati u sebe i to da ćeš svaki trening odraditi 20% jače. Cris Cyborg mi je isto odlična i jako ju cijenim. Što se tiče Ronde, ako me itko nešto pita o njoj, samo ću zakolutati očima. Ta je žena toliki talent, samo da je promijenila trenera. Toliko toga bi još napravila.”

Za kraj, možeš li prokomentirati svoju trenutnu kvalitetu, odnosno svoje vještine, kako borilačke, tako i one kako zapravo razmišljaš?

“Kad bi smo ocjenjivali od 1 do 10, prvo bi morao znati broj 1, pa 2 i tako dalje. Ne možeš početi od 6. Ja bih rekla kako sam kroz godine došla fizički do neke sedmice, no recimo šest i pol, moram biti skromna. No, ne mogu zapravo sada ništa znati, jer me čeka najveći test u posljednje četiri i pol godine koliko se bavim ovime. Vjerujem da nakon ovoga i nakon još pokoje MMA borbe, moći ću reći da je moj ‘mind set’ na broju osam. Da bi imao desetku, ipak moraš doći u Bellator, KSW ili M-1, taj neki viši nivo borbi, ali to niti ne možeš reći sam sebi. Ako meni moj trener, koji me gleda svaki dan, kaže da sam ja šest i pol, onda sam ja šest i pol. Da mislim da sam sedam, ja bih se precijenila i izgubila. U potpunosti vjerujem svom timu i onome kako me uče, a isto tako vjerujem sebi te u svoju upornost da naučim. Najvažnije je imati želju, jer bez nje nećeš ništa napraviti.”

Razgovarao: Mario Katušić

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI