Veliki intervju Dušana Džakića za FS: Može svatko pričati što hoće, ali Hrvati su najbolji borci u regiji”

intervjuiIZDVOJENA VIJEST 15.09.2017 13:08h Autor:

Screenshot – Youtube

Dušan “Cyborg 2 ” Džakić je jedno od najprepoznatljivijih regionalnih MMA posljednjeg desetljeća. Prvi profesionalni nastup je odradio davne 2005. godine sa samo 18 godina. Danas ga se može smatrati veteranom MMA scene s čak 32 profesionalna meča, uz 21 pobjedu.

Gotovo da nema regionalne promocije u čije borilište nije stupio uključujući hrvatski FFC, slovenski WFC i srpski SBC. Džakić je stekao imidž boskompromisnog borca koji uvijek ide na sve ili ništa. Uostalom samo dvije pobjede u čitavoj karijeri ubilježio je sudačkom odlukom. Sve ostale su stigle prekidom.

Za nekoliko dana ga u Beogradu čeka nastup protiv opasnog Francuza Benchohrea Soainea. Odličan je to bio povod za veliki intervju “Cyborga 2” za Fight Site. Intervju u kojem je otkrio zašto se uopće bori i što ga svaki put tjera da ponovno prihvati meč, odradi pripreme i “potuče” se s potpunim neznancem…

________________________________________________________

Slijedi ti nastup u CFL-u protiv Francuza Benchohre Sofainea. Koliko uopće znaš o svom protivniku i kakvu ste taktiku pripremili?

“Moj protivnik je prije svega neortodoksan i tvrd. Pobjede je ostvarivao nekim neočekujućim potezima. Kada je gubio, to je uglavnom bilo na odluku. Tako da ne znam zapravo što očekivati. Stoga je najbolje biti koncentriran na sve.”

O svojim pripremama redovito izvještavaš na društvenim mrežama pa znamo da si se jako dobro spremio za ovaj meč? Na čemu je ovaj put bio fokus?

“Ovaj put sam najviše radio na fizičkoj spremi i kardio-pripremi. Razlog je taj što sam do sada u karijeri najviše mečeva upravo gubio na taj način – zbog neadekvatne spreme. Tako je bilo i protiv Gluhaka i protiv Madelane i protiv Voitenka. Sada je bio cilj taj problem riješiti i što bolje se spremiti prije svega na tom polju.”

Gdje vidiš svoju karijeru za 5 godina? Planiraš li stisnuti gas i možda probati stići do neke elitne promocije ili je ovo nivo natjecanja s kojim bi bio zadovoljan s obzirom da imaš i druge projekte koje vodiš?

“Ja bih svakako volio ići u tom smijeru. Volio bih biti dio KSW-a, ali smatram da je nerealno očekivati da bih u toj organizaciji bio na vrhu. Moj cilj je prije svega da postanem stalni takmičar i da se što češće borim.”

Srbija je uhvatila veliki zamah u posljednje vrijeme kada su u pitanju elitni borci u UFC-u. Nedavno je u Rotterdamu debitirao i Aleksandar Rakić – sjajan borac u poluteškoj kategoriji i veliki talent.

“Pratim Rakića i svaka mu čast na tome što je pokazao. Općenito ne pratim previše karijere ostalih srpskih boraca u UFC-u. Niti gledam previše mečeve, niti pratim previše rezultate. Moja ljubav je KSW. To je promocija na koju gledam kao na moderni ostatak japanskog Pridea. Nisam neki posebno veliki ljubitelj ostalih MMA promocija i to je razlog zbog kojeg niti ne pratim previše rezultate ostalih boraca.”

“Znam da i Bojan Veličković nastupa u UFC-u, no nikada nisam gledao njegove mečeve. Jednom sam bio sudac na Tesla FC-u i tada sam vidio njegov nastup. Nisam preveliki ljubitelj, kao uostalom niti većina MMA fanova, prevelikog taktiziranja u borbi. Ne volim to maltretiranje publike. Bojan Mihajlović je najbolji grappler s kojim sam trenirao u životu, no nisam gledao njegove nastupe u UFC-u.”

Za čime žališ u dosadašnjoj karijeri?

“Žalim zbog nekoliko stvari. Prije svega radi sudačkih grešaka koje su se događale u mojim mečevima. Zatim zbog loše pripreme u nekim nastupima, odnosno loše kondicijske spreme s kojom sam ulazio u borilište. I konačno radi toga što sam prihvatio neke mečeve u posljednji trenutak, a nisam trebao.”

Publika u Hrvatskoj te zapamtila i po onom nemilom incidentu s Džebićem. S obzirom da si u mnogo navrata kasnije pokazao da si častan sportaš, možeš li jednom za svagda demistificirati taj potez?

“Borio sam se s njegovim bratom otprilike dvije godine ranije. Odmah nakon što je meč završio, on mi je cinično rekao da bi se i on volio sa mnom boriti. Ali to je rekao na provokatorski, ciničan način. Onako baš kurvanjski. Ne volim to. Ne bih ga citirao, ali bio je jako bezobrazan. To je razlog moje reakcije na kraju meča.”

Kako uopće gledaš na regionalnu MMA scenu? Tu su Hrvati koji su imali zvijezde poput Cro Copa, Pokrajca, danas Miočića, Srbi koji se dižu u posljednje vrijeme, BiH borci koji su također našli put do UFC-a poput Hadžovića i Bektića…

“Može svatko pričati što god hoće, no Hrvatska je ta koja u regiji ima najkvalitetnije borce i najveći broj profesionalnih boraca. Mislim da će se tek sada početi otvarati vrata za njih u nekim većim promocijama. Pogotovo, ako se UFC vrati negdje u regiju, ili KSW recimo odluči ovdje negdje organizirati priredbu.”

Za razliku od svog najboljeg prijatelja Bakočevića, nisi toliko glasan u prozivanju drugih boraca. No, sigurno ima imena u regiji s kojima bi ukrstio rukavice. Koji su to borci?

“Mene oni u biti previše i ne zanimaju. Ima dobrih potencijalnih protivnika, ali se s njima ne zamaram. Oni su mi jednostavno nebitni. Ja živim od sporta, imam ime koje sam stekao i nemam gazdu iznad sebe. Svi znaju za mene, posjedujem vlastiti bizinis. Što bih ja posebno dobio kada bi se borio protiv nekoga od njih? Ne previše, samo eventualnu pobjedu. Oni bi s druge strane imali puno više koristi od meča sa mnom. I zato radije volim mečeve sa stranim borcima. Takvi izazovi su mi zanimljiviji.”

Koja od regionalnih imena vidiš uskoro u nekoj od elitnih promocija?

“Prije svega Stefana Negucića. Ali naravno i Vasu Bokočevića. I Aleksandar Ilić bi mogao napraviti puno, ako ne bude imao previše problema s povredama. Tu je i Roberto Soldić koji isto obećava.”

U prošlosti si imao problema sa zdravljem, točnije okom. Što te natjeralo na povratak u kavez nakon tako teških ozljeda i kakva je sada situacija?

“Ovo je droga, postaneš ovisan. Razviješ opsesiju, kao o kokainu, kocki, kurvama ili alkoholu. Koliko god ovo zvučalo nekome možda odvratno ili glupo, svaki pravi borac zna o čemu govorim. Probao sam bez mečeva i ima i to prednosti. Bude tu lijepih izlazaka, lijepih provoda i opijanja, putovanja, prelijepih žena. No, ništa se ne može mjeriti s osjećajem da si borac. Vikinzi su sanjali Valhalu, Spartanci junačku borbu, a samuraji časno ratovanje. Uvijek je među ljudima bilo onih koje nitko drugi ne razumije, osim njih samih. Ali su im se potajno divili. Svaki muškarac teži tome da bude prepoznat kao pravi muškarac. I u ogledalu, i u očima drugih. Želi vidjeti dokle ide njegova hrabrost, no većina se ipak boji. To je normalno. Ne želi svatko dobivati udarce u glavu, ne želi osjećaj straha koji ide s borbama i ne želi biti povrijeđen. Nije ovo za svakoga. Ja to želim i to mi nedostaje. To je jednostavno moja ljubav. Uvijek razmišljam o borbi, ovisan sam o njoj.”

“Kada se upoznam s nekime, uvijek prvo pomislim da li bih ga mogao prebiti. Ili nju. To je bolest. Volim i primati batine na sparingu, pa se moram boriti kada gubim. Volim adrenalin. I znate što? Svaki muškarac bi volio biti u ringu ili kavezu. Svaki je maštao o tome. Da, i ti koji sada čitaš ovaj odgovor. Ti si potajno pomislio kada legneš u krevet kako bi to bilo kada bi se borio. To ti je u krvi, to ti je u genima. Želiš biti alfa mužijak, ali to nikada nećeš učiniti. I zato se ljutiš na sebe. Nemoj jer ti si normalna osoba, a mi nismo.”

Marko Petrak
markopetrak@gmail.com

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI