Veliki intervju Miše Bačulova za FS: Ne zanimaju me amaterizam i medalje, spremam borce na realnost!

intervjuiIZDVOJENA VIJEST 20.09.2017 12:24h Autor:

Miša Bačulov

Rijetko tko ne cijeni i poštuje rad Miše Bačulova. Ovaj nekoć uspješan borac, a danas glavni trener i vlasnik “Ronin-Carnage” tima u Novom Sadu (Srbija) je stvorio novi, mladi naraštaj srpskih boraca koji su doslovno “preko noći” postali sinomim za beskompromisnost i atraktivne mečeve.

Bačulov je svoj beskompromisni “mind set”, koji nikada ne priznaje poraz, uspio usaditi i u glave svojih boraca. Uz fanatičan rad i odličnu taktičko-tehničku pripremu, uspjeh je zagarantiran, a njegov klub je danas postao stanica u kojoj se spremaju i velike svjetske kick boxing zvijezde.

Odlučan da se vrati u vrhunsku formu, “Slovenski Rocky” Miran Fabjan je upravo Novi Sad izabrao za pripremnu bazu za posljednji težak ispit protiv Dževada Poturka, “Ronin-Carnage” tim je postao gotovo redovna pripremna baza i za bivšeg FFC prvaka Denisa Marjanovića, a proteklog ljeta je organiziran i vrlo uspješan “ljetni trening kamp” koji je oduševio sve polaznike.

Sve su to razlozi za veliki intervju Miše Bačulova za Fight Site…



_____________________________________________________

Miran Fabjan se u tvojoj dvorani spremao za posljedni meč s Dževadom Poturkom? Slavio je i pokazao da netko tko prirodno ima 80-tak kilograma može protiv takvog teškaša. S obzirom na taj deficit i to da je Fabjan bio u katastrofalnoj formi i izvan treninga prije početka prirema, kako ste pristupili tom dvoboju?

“Naš prvi zadatak je bio Mirana vratiti u optimalnu fizičku formu, a uzevši u obzir da su moji borci uvijek izuzetno dobro fizički pripremljeni i da je naš način treniranja uvijek u iznimno visokom tempu, dovoljno je bilo samo da bude redovan na treninzima. To je i bio. Dževadovo glavno oružje, uvijek u karijeri, je bio njegov boks pa smo i pripreme bazirali na to da mu promjenama garda, jakim koljenima i kickovima oduzmemo to oružje. To se na kraju i dogodilo.”

Tvoj klub je trenirao čitavo ljeto dok su se drugi odmarali. Razlog je, među ostalim, bio i ljetni pripremni kamp u Novom Sadu? Što se tamo događalo i tko je sve sudjelovao?

“‘W5 SUMMER BOOT CAMP 2017’ je bio drugi ljetni trening kamp koji smo organizirali u sklopu Ronin-Carnage Global Tima Srbija. Prvi put je napravljen u suradnji s jednom velikom kick boxing organizacijom, jer je W5 na čelu sa Sergejom Chepinogom podržao ovu ideju i pomogao je da napravimo najprofesionalniji trening kamp u Europi. Sve je trajalo 10 dana, odnosno 30 treninga. Svako prijepodne od 6h do 8h se radila snaga, kondicija i izdržljivost. Popodne od 12 sati smo imali team building koji je sadržavao košarku, nogomet, američki nogomet, odbojku na pijesku, highlender games, gledali smo borilačke filmove i igrali paintball. Na večernjem treningu smo radili tehniku, taktiku i naravno sparirali. Kamp je posjetilo čak 70 natjecatelja iz 12 zemalja. Iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Češke, Slovačke, Rusije, Australije, Brazila, Austrije, Njemačke, Poljske. Zvijezde gosti kampa su bili Cosmo Alexandre, Darryl Sichtman, Vlad Tuinov i Daria Albers. Treneri kampa su bili Miša Bačulov (Srbija), Nathan Corbett (Australija), Andrei Chadin (Rusija) i Mike Van Iterzon (Nizozemska) .

Veže te veliko prijateljstvo sa svjetskom super zvijezdom Nathanom Corbettom? Kakav je Nathan privatno? Koliko njegovo iskustvo i znanje te suradnja koju imate s njim znači za tvoj tim?

“Nathan i ja smo praktički obitelj, a vezuju nas i svi poslovni planovi za budućnost. Radi se o jednom nevjerojatno skromnom čovjeku velikog srca. Iznimno je pristupačan za sve i nikada mu ništa nije teško. Benefiti naše suradnje su obostrani, on je svojim imenom i znanjem digao naš stil na jedan viši nivo. Ja sam, s druge strane, svojim trenerskim i životnim iskustvom njega usmjerio na jedan novi životni put.”

Iz tvoje dvorane dolaze borci poput Adamovića i Cimeše, novi naraštaj srpskih kick boksača. Koliko si zadovoljan njihovim napretkom i što možemo od njih očekivati u nastavku karijere?



“Sa svojim momcima sam izuzetno zadovoljan, a smatram i da atmosfera koju svi njegujemo u klubu doprinosi tome. Zato u našu dvoranu na pripreme  za važne mečeve dolaze borci iz čitavog svijeta. Kod nas vrijedi – NO EASY WAY OUT! Adamović, na moju veliku žalost, pauzira već pola godine zbog povrede ramena i pitanje je veliko hoće li se uopće ikada više vratiti u ring. Cimeša ekspresno krči put prema vrhu, već je došao više od bilo kojeg Srbina do sada, a tek smo počeli. Imam jako puno novih boraca koji obećavaju i više od onih ranije tako da uvijek postoji motivacija da se usavršavam i radim svoj posao.”

Cimeša je nedavno ponovno slavio u dalekoj Kini na Kunlun eventu? Kako je uopće došlo do odlaska na mečeve u tako daleke krajeve i koliko ste zadovoljni tamo odrađenim poslom?

“Vrata Kine i tamošnjih evenata nam je otvorio Marko Adamović odličnim predstavama prije dvije godine. Od tada je nastupao i Nikola Cimeša, koji je početkom ove godine osvojio jedan od 16 kvalifikacijskih turnira čime se plasirao u top 16 najboljih boraca svijeta. U prošlom mjesecu je slavio i u osmini finala te je ušao u top 8. Tamo su i Davit Kiria, Marat Grigorian, Superbon Benchamek, Johan Drai, Mohamed Mezourai… Kunlun radi čak 32 priredbe godišnje i plaćaju više od Gloryja. Moji borci se tamo redovno natječu pa moram biti zadovoljan.”

I Cimeša i Adamović, ali i ostali borci koji dolaze iz tvog gyma u Novom Sadu su poznati kao beskompromisni ratnici koji ne biraju protivnike. Ti si im ujedno i borilački otac, kako tu ulogu miriš s činjenicom da takvim beskompromisnim pristupom imaju teži borilački put nego neki koji biraju protivnike i “slažu si karijeru”?

“Što znači teži put uopće? Lagati sebe da si bolji nego što jesi tako što ćeš skupiti par nekih pojaseva ‘ŽNJ’ federacija i namjestiti si ‘score’ s vrećama od protivnika? Takve borce obično prvi tvrđi orah otjera u penziju. Ja sam im od početka široko otvorio očio, spremam ih na realnost i radim od njih šampione u njihovim glavama. Amaterizam i medalje me ne zanimaju zato tako i pristupam ovom poslu. Učim svoje borce kako im je najbitnija stvar da u svakom dvoboju daju svoj maksimum. Time će kupiti publiku, time će dići svoji cijenu i dobivat će redovito angažmane. To mogu reći da sam patentirao jer svi moji borci bez obzira na to pobjeđuju li ili gube, uvijek odrade atraktivan meč. Naravno, mojim konstantnim usavršavanjem i posvećenošću njihovom napredovanju doprinosim tome da nikada ne sumnjaju u svoje sposobnosti i spremu. Uvijek samouvjereno idu prema pobjedi tko god se nalazi ispred njih.”

Kakvo je općenito stanje u borilačkom sportu u Srbiji? Koga posebno cijeniš od kolega trenera i boraca?

“U Srbiji je čitav naglasan na amaterskom nivou, kao i sva sredstva koja se troše. Profesionalnim sportom se bavi tek nas par, koji doslovno iz svog džepa sve to guramo i održavamo profesionalni kick boxing i Muay Thai. Iznad sviju cijenim Nikolu Pavkovića iz kluba Sindjelić, Petra Tunguza iz kluba Unity i naravno mog brata Zorana iz Warriora. Od boraca Aleksandra Konovalova i Radu Opačića…”

U regiji ima pregršt odličnih boraca što je više manje produkt superiorne genetike i tradicije, a manje ulaganja. Kako gledaš na stanje u regionalnom borilačkom sportu? Koga najviše cijeniš?



“Jako je nezahvalno spominjati određena imena jer uvijek netko bude izostavljem. A svi oni su moji veliki prijatelji i sve ih izuzetno cijenim.”

Sam si bio uspješan borac. Da ti je današnja pamet i razmišljanje i da te je vratiti u 17. godinu, što bi drugačije napravio u svojoj karijeri?

“Ja genetski nikada nisam bio predodređen za borilačke sportove jer moj kostur i moji ligamenti nisu mogli pratiti moj trening. Tako sam uvijek vukao neke povrede. A tu je doprinjeo i loš trenerski rad sa mnom na početku karijere. Uspješan sam u tome bio da su me svi borci i treneri cijenili i što sam u svakom trenutku učio na svojim greškama. Sam sam naučio da radim na sebi i da se konstantno usavršavam. To me danas čini dobrim trenerom. Da se mogu sada vratiti natrag…vjerujte mi da konstantno o tome razmišljam i maštam, ali to ne mogu učiniti. Zato ću ostati usmjeren na to da od svojih boraca napravim sve što nisam uspio od sebe napraviti.”

Konstantno si i sam u treningu. Koliko često ti dođe da se ponovno vratiš u ring? I što te spriječi u tome?

“Iskreno govoreći, ljubomoran sam na moje momke jer se bore na svim tim fenomenalnim eventima. Ali u jednu ruku se i ja borim uz njih iz kuta, pa mi bude lakše. Treniram jer to volim od svega na svijetu najviše. Velika želja mi je odraditi jedan oproštajni meč, ali me trenutačno obaveze prema obitelji i poslu koče u tome. Održavam se konstantno u formi, pa tko zna što donosi sutra.”



Vjerojatno i sam imaš borilačke uzore, što trenerske što iz samog ringa. Tko su i zašto?

“Trenerski uzori su mi definitivno Lucien Carbin i Ivan Hippoliyte. Oni svakodnevno dižu ovaj sport na jedan viši nivo jer je njihov um bez granica. Oni doslovno žive za ovaj sport. Nathan “Carnage” Corbett mi je bio omiljeni borac dugo vremena prije nego što smo postali najbolji prijatelji. Mislim da je on najatraktivniji Muay Thai borac ikada.”

Zašto je svjetska kick boxing scena ponovno u padu? Glory je, čini se, ponovno izgubio tlo pod nogama i nikako da naiđe na uspjeh koji je nekoć imao K-1?

“Ne mislim da je u padu, samo se konstantno seli. Krenulo je od Japana (K-1), pa je išlo prema Nizozemskoj (It’s Showtine i Glory), pa Amerika i sada Kina koja trenutačno ima čak 4 ili 5 vrhunskih organizacija.”

 

Marko Petrak
markopetrak@gmail.com

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI