Veliki intervju “Terrora” za FS: “Očito sam prokleti patološki lažljivac…”

intervjuiIZDVOJENA VIJEST 28.05.2018 12:30h Autor:

Ivica Trušček/ Photo: Igor Mićić

Ne postoji pravi boričaki fan u regiji kojem nije drago čuti da je hrvatski MMA rekorder Ivica Trušček ponovno “zajahao” pobjednički niz. Dva slavlja zaredom, nakon dužeg lošijeg perioda u karijeri, je okrunio pobjedom i na slovenskom WFC-u prije tjedan dana. Tamo je svladao domaćeg veterana Marka Drmonjiča podijeljenom sudačkom odlukom nakon tri runde.

Odlično raspoložen i zadovoljan povratkom u pobjedničke vode, Trušček, koji je sada ponovno u “debeloj” (35-32) pozitivni na Sherdog profilu, je za Fight Site podijelio svoje dojmove.

Tri pobjede u nizu, tako uspješan niz nisi imao od 2015. godine?

“Ma puka slučajnost”, našalio se na početku Ivica, ali je dodao:

“Ako baciš kocku sto puta, svaki broj će ispasti otprilike jednako puta, tako i ja, imam puno poraza, još više pobjeda, nizove uspjeha i hrpu neuspjeha. Ima tu svega. Međutim, ne govorim da sam sad imao sreće samo da bih ispao lažno skroman, nego to stvarno i je tako. Mislim da sam tehnički i taktički potkovaniji od sva tri zadnja protivnika, ali svi su barem za broj veći od mene. Uz borbe na ‘gostujućem’ terenu gdje moja pobjeda i nije bila najsretniji rezultat za organizatore, a pogotovo ne za publiku. U takvim situacijama, teško je samo proći neozljeđen, a za pobjedu i dva TKO završetka, svakako treba i dobar dio sreće.”

Nastavak nakon fotografije…


Kako si u emotivnom i psihičkom smislu doživio povratak u slovenski WFC nakon svega? Poznato je da se nisi u najboljim odnosima rastao s promocijom u kojoj si bio prvak i ostvario najveće uspjehe.

“Emocije vladaju svakim tko je i samo zakoračio u MMA dvoranu, pa tako i sa mnom, jer bavljenje ovim sportom, čisto iz financijskih motiva, je u najmanju ruku smiješno. U najstrožem pogledu je retardirano. Ja sam svoj najveći uspjeh postigao u WFC-u i nakon što je FFC, u kojem sam polako gradio istu priču, praktički nestao sa scene, bilo je jedino ‘logično’ vratiti se tamo gdje je Terror i nastao. Svi koji prate ovaj sport znaju da sam krvavo osvojio pojas i dva puta ga uvjerljivo obranio protiv vrhunskih protivnika te da sam još uvjek ‘peoples champ’. Mahić mi je učinio 100 dobrih stvari s kojima se slažem i samo jednu sa kojom se ne slažem, tako da je on još uvjek i više nego OK u mojoj knjizi. Ja sam do sad kod gomile ljudi dobivao i drugu i treću i pedesetu šansu, pa je samo logično i prilika da se pravim pametan i dobar, da i ja vratim dio dobre karme nazad u svemir. Kako god bilo, ja ne živim u prošlosti i ako stvari nastave kako su krenule, u prosincu ću se opet okititi WFCovim zlatom. Naravno ako mi Marko Vardjan ne zgazi snove i razbije facu u procesu…”

Ponovno si se borio izvan svoje kategorije, a rekao si nedavno da to više nećeš činiti. Što je presudilo?

“Očito sam prokleti patološki lažljivac i uvijek nađem razlog zašto je to jedina smislena stvar za napraviti. Razlog je ovaj put baš WFC, odnosno stari dom i hram mojeg uspjeha. Rizik sam minimalizirao, jer da sam i izgubio, to mi ne bi zamjerili zbog ‘krive’ kategorije. Slično kao što će Cormier i dalje biti LHW prvak, čak ako i izgubi od Miočića.”

“Naravno, tu je i moja stalna rezervna isprika, ‘da bi radije sudjelovao i izgubio nego doma zapravo ne postojao’. Jer baš tako bih se osjećao da znam da se u tom trenutku odvija jedino natjecanje u kojem bih ja, od svih drugih milijardu aktivnosti na svijetu, imao barem teoretske šanse za pobjedu. Ali ne, ja doma smrdim i ne radim ništa… Uostalom, vidimo da i na svjetskoj sceni borci, već i u ozbiljnim godinama traže natrag svoje mjesto pred publikom i kamerama, pa jednom kad to iskusiš i postaneš ‘važan’ makar samo na tih desetak minuta u ringu, ili samo u svojoj glavi, ili ono najgore kao glupan, cirkusant i luđak, to te vuče nazad ko neka droga, na što ni ja nisam očito imun.”

Znači li to da ćeš to učiniti ponovno?

“Ima super izreka od Theodore Roosevelta koju obožavam kopirati s neta: ‘It is not the critic who counts; not the man who points out how the strong man stumbles, or where the doer of deeds could have done them better. The credit belongs to the man who is actually in the arena, whose face is marred by dust and sweat and blood; who strives valiantly; who errs, who comes short again and again, because there is no effort without error and shortcoming; but who does actually strive to do the deeds; who knows great enthusiasms, the great devotions; who spends himself in a worthy cause; who at the best knows in the end the triumph of high achievement, and who at the worst, if he fails, at least fails while daring greatly, so that his place shall never be with those cold and timid souls who neither know victory nor defeat.'”

Možeš li opisati meč protiv Drmonjiča iz svoje perspektive. Koliko si zadovoljan nastupom, što je bilo ključno?

“Marko je imao najbolju – jednostavnu, ali jako efektnu taktiku. Kad ja idem naprijed i napadam mojim najboljim oružjem, prednjim direktom, bacati ljevi kroše i uloviti me s desnom rukom dolje i na taj način nokautirati. A kad idem natrag od tog jakog krošea, udarati maljem zvanim desni ‘low kick’, kojim me je jako oštetio i usporio tokom borbe. Na njegovu žalost, a moju sreću, moj tempo je bio puno veći od njegovog i kako je on usporavao ja sam ubrzavao i na kraju bi značajni udarci, da su se brojili, bili u omjeru 5:1 u moju korist. Osim toga, ja sam bio taj koji je 15 minuta išao naprijed, tražio borbu i imao jedino rušenje meča. Jedan sudac, ne znam koji, je pobjedu dao njemu, i nadam se da taj nikad više neće odlučivati o mojoj, ili bilo čijoj sportskoj sudbini. Ali srećom bila su i dvojica sa zdravim očima i razumom pa je na kraju ipak izabran pravedan pobjednik. Ključno bi svakako istaknuo i odlično sekundiranje Forgača i Drobca iz kuta, bez kojih bi vjerojatno sada pisao zašto sam izgubio, pa im evo ovim putem ponovo zahvaljujem.”

Jesi li dobio natrag WFC pojas ili to nije bila tema razgovora?

“WFC šef Mahić i ja nismo o tome razgovarali, ali pošto se zadnji WFC velter ‘prvak’ Mahteenko više ne bori u MMA nego u boksu, što sam saznao u razgovoru s njim na tvoj prijedlog nakon našeg podcasta (smijeh), i ja sam ga teško, ali svejedno uvjerljivo pobijedio i nokautirao, jedino je logično da se Marko Vardjan i ja u dvanaestom mjesecu borimo za pojas. Jer su barem u mojoj jednostavnoj glavi, ovo bile polufinalne borbe za ‘title shot’ ove jeseni. Zlatku ovaj meč neće biti teško ‘prodati’ jer je on domaći i imao je jaku podršku u dvorani. Iz dobrog je kluba i treniraju ga vrhunski treneri za sve segmente borbe, a ja sam stari pokvarenjak s tisuću prljavih trikova u torbi i bivši prvak kojeg već svi znaju, a nekima već ide i na kurac, pogotovo sa ovakvim maratonskim ‘Rat i mir’ tip intervjuima.”

“Što god da je bilo prije 6 godina, to je iza nas i neću se nikad okretati. Mahić je opet moj šef kojeg cijenim i kojem ću se ponovo, svojim nastupima i nadam se pobjedama, nametnuti kao prvak kategorije, nanovo OSVOJITI pojas i postati staro natučeno WFC lice s naslovnice.”

Pokazalo se ponovno da je Slovenija tvoj drugi dom, lijepo si primljen unatoč tome što si se borio protiv Slovenca…

“Nažalost borio sam se protiv Slovenca nakon dugo vremena i to sam i osjetio, ali ne pretjerano i sve je bilo baš sportski kako od njih i očekujem bez obzira tko se borio. Vardjan je tamo ‘domaćiji’ od mene, a ja sam toliko umišljen da stvaram i nove riječi, ali u Hali se čulo i puno navijanja za Terrora, čak i u takvoj situaciji. S Drmonjićem sam trenirao u ATT-u, a Tomijem i Tonijem Šudeom i ekipom sam dobar još i više, te ih stvarno smatram prijateljima, a ovo iskustvo je pokazalo kakvi su to ispravni momci i pošteni sportaši prije svega.”

Koji su ti planovi za nastvak sezone?

“Moja sezona traje od siječnja do prosinca i makar bi se najradije borio svaki vikend, itekako dobro znam da to nije optimalno za uspjeh pa ću zato odmoriti. Sljedeća dva tjedna (smijeh). Nedostatak informacija i znanja skoro nikad nisu problem ni za koga, nego je primjena tog znanja ključna prepreka u usjehu. Tako da sam ja svjestan skoro svih svojih mana i navika, ali su jednostavno jače od mene, pa ispadam ko negativac u priči o škorpionu i žabi u prelasku preko vode, ali nema tu pomoći…”

“9. lipnja imam meč u Engleskoj, napokon -77 kg, makar imam 78, ali da se borim -70 kako bi bilo optimalno i sa momcima otprilike moje veličine i snage, onda bi sigurno opet bio debelo govno s 85kg kao protiv Vase u Zadru. Pa mi ovo više odgovara ili mi barem manje ljudi prigovara i omalovažava moje pobjede…”

“U rujnu se sprema veliki event u Zagrebu za koji ne znam jel smijem lajati pa ću malo pričekati, a nadam se da će protivnik biti netko poznati, da barem riskiram poraz i ozljede u okršaju s nekim za koga će portali i Facebook brujiti mjesec dana prije i dva mjeseca poslje… bolovi u glavi nadam se malo manje. 15. prosinca je načelno dogovoren meč u Ljubljani protiv Vardjana za titulu, ‘samo’ moramo čekati da i šef to potvrdi. Osim toga nadam se da me niko neće zvati na meč jer se bojim da ću pristati…”

 

Marko Petrak
markopetrak@gmail.com

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI