Čovjek zvan MMA: Priča o Travisu Fultonu

kolumneIZDVOJENA VIJEST 22.11.2017 18:33h Autor:

Travis Fulton

Iako je MMA mlad sport, prošlo je već dovoljno vremena da je stvorio legende u mnogim svojim kategorijama. I tu ne mislimo na one težinske kategorije, nego one tematske, a jednu takvu, vjerojatno sam svoju vlastitu, ima i Travis Fulton. 

MMA novinar sam više od pet godina, od toga će u siječnju biti četiri kako sam dio Fight Sitea. Pisao sam o svemu, radio sam razne kolumne i tekstove, no jedna tema mi je kroz to cijelo vrijeme u glavi, no nikako da se iste ozbiljno prihvatim. Jer, kako o Travisu Fultonu napisati jedan tekst, kako o Travisu Fultonu napisati dobar tekst kraj takve karijere, a zapravo toliko malo pravih materijala o njoj, misleći na dostupne materijale i materijale do kojih sam nekako sam došao? Cijelo to vrijeme sam mislio kako ću istraživanjem saznati sve više te jednog dana napokon doći do toga da napišem kolumnu o čovjeku koji je borac u svakom smislu te riječi. Sve dok nisam zaključio jednu stvar, tog materijala nikada neću imati koliko smatram da je dovoljno. Da me se dva dana ostavi samog s Travisom te da ga mogu pitati što god želim, niti tad ne bih dobio odgovore na sve što me zanima, niti bih mogao čuti sve priče koje želim. Uostalom,velika je vjerojatnost da ih je već veliki dio i on sam zaboravio.



Iako bih mogao započeti s “Travis Fulton je rođen u svibnju 1977. godine, u gradiću Waterloo, savezna država Iowa, ja ipak neću (iako de facto upravo i jesam). Započeti ću od kraja, iako to niti nije kraj nego završetak trenutno emitirane epizode životnog serijala Travisa Fultona. Naime, Ironman je prije deset dana nastupio u Slovačkoj, na eventu imena Oktogon 4, a protivnik mu je bio možda i najpoznatiji borac iz te europske države, Attila Vegh, bivši Bellator i KSW izazivač u poluteškoj kategoriji. No, Vegh je nebitan u ovoj priči, bitno je to da je Fulton tada po 318. put (voditi ćemo se podacima sa Sherdoga) u svojoj karijeri ušao u ring ili kavez odraditi profesionalnu sankcioniranu MMA borbu. 318. borba, a pobijedio je u njih 253, od toga 245 puta prekidom! Ovaj 40-godišnjak je uspio završiti borbu 245 puta, znate li što to znači? Zanemarimo činjenicu kako je na kraju poražen nakon tri minute, što mu je ujedno bio treći poraz u nizu. Zamislimo samo što to znači imati 318 MMA borbi  u profesionalnoj karijeri te još onda uz to dodajte i 66 boksačkih mečeva, što kraj ovoga djeluje gotovo zanemarivo. To znači da je, u 21 godinu svoje karijere, prosječno nastupao preko 18 puta u jednoj godini. I nema namjeru uskoro stati s time.

I sad se možemo vratiti na početak i to kako je sve krenulo. Naravno, nema smisla ići kronološki, jer bi smo vjerojatno napisali pravi mali ep, a ne kolumnu o jednom borcu, ali vrijedi reći kako je Fulton počeo hrvati još u osnovnoj školi, usput se uspješno baveći i baseballom. U srednjoj školi je nastavio hrvati, ali je osim toga bio i Golden Glove boksač, sve dok nije došao rujan 1994. godine. Fulton je tada naletio na prijenos UFC 3 eventa te, kako je sam izjavio, istog trenutka shvatio kako je to ono čime se želi baviti cijeli život. Zapravo, kako je sam otkrio u jednom razgovoru, bio je dječak koji je vjerovao kako Kumite turnir iz filma “Bloodsport” uistinu postoji te kako će se jednog dana boriti na njemu. Ubrzo nakon gledanja spomenutog eventa, javio se u dvoranu gdje je počeo sa svojim treningom. Prvu borbu odradio je u lipnju 1996. godine, a protivnik mu je bio još jedan kasniji glasoviti borac, Dave Strasser.

“Moja prva borba u karijeri, protiv Davea Strassera, bila je boks ringu. Imao sam 18 godina i vjerovao sam kako sam opaki tip koji može bilo koga pobijediti. Nisam imao pojma što je grappling i što je gard. Ne sjećam se ničega osim toga da on baš i nije izgledao nešto opasan. Kad sam ga srušio dolje, okrenuo se i uhvatio mi leđa, no ja sam hrvač i osjećao sam se sigurno u toj situaciji. On me nekoliko puta udario u potiljak, što je tad bilo dozvoljeno, povukao mi je kosu i došao je do gušenja. Nakon te borbe sam shvatio da ipak nisam toliko ludo dobar koliko sam mislio”, jednom je ispričao Fulton o svom početku i borbi nakon koje je odlučio krenuti ozbiljnije te se javio u dvoranu Pata Mileticha. Ubrzo nakon toga krenuli su redovni nastup i to u tolikoj mjeri da se može reći kako je Fulton, u tim svojim najaktivnijim godinama, odrađivao više borbi nego treninga.



“Kad sam se počeo boriti, to je bila jednostavno zabava. Nije mi bilo bitno pobjeđujem li ili gubim, hoću li biti plaćen ili ne. Zvao sam promotore, saznao bih gdje se što odvija i onda bih ih molio da me puste boriti se. Većina evenata je imala turnirski format, pa mi je to bilo još bolje. To mi je garantiralo minimalno jednu borbu, a možda i dvije ili tri, ukoliko pobjeđujem. Osim toga, činilo se kako je sve više evenata, a sve manje boraca, pa sam doslovno nastupao gdje i kada sam htio. Stvorio sam ime u Iowi. Promotori su me plaćali 300 do 500 dolara da predvodim event, a svaki tjedan je bio barem jedan. Čak je znalo biti slučajeva gdje bi me bookirali i onda me zvali dan ili dva prije eventa i pitali me mogu li si sam pronaći protivnika. Tako sam više puta znao dovoditi borce za koje sam znao da me se ne boje ili sam se već borio protiv njih pa su htjeli revanš. Bili su to tipovi koji nisu imali neke skorove, ali su bili tipovi koje nije bilo briga i koji su se borili za 50 dolara. I za te su novce bili spremni ući protiv bilo koga”, još je jedna iz Fultonovim priča o vlastitim počecima.

U prvih dvije i pol godine svoje karijere, Fulton je odradio 69 borbi. Poseban primjer njegove ludosti je razdoblje od 13. lipnja do 4. kolovoza 1998. godine, jer je u tih mjesec i pol dana odradio čak 11 borbi. Krajem 1998. godine, skor mu je bio 49–13–5, a unutar njega se nalazi jedna borba čiji ćete video pronaći među prvima, ako tražite njegovo ime u Youtubeu. Bila je to borba protiv Jeremya Bullocka, borbu koji mnogi i dan danas nazivaju najvećim “missmatchem” u povijesti MMA-a. Bila je to borba održana u saveznoj državi Utah, na Extreme Challenge 22 eventu, a u gledalištu je bilo čak 14.000 ljudi. Fulton je tamo došao boriti se protiv borca čije ime nam neće predstavljati apsolutno ništa, da bi na kraju za protivnika dobio Bullocka.



Priča zapravo ide tako da je Bullock, inače taekwondo instruktor i crni pojas devetog stupnja, prijavio svoju težinu kao 77 kilograma, što je bio minimum za taj event. Kod njega vaganja nije bilo te su mu to prihvatili, iako se već po samom videu može zaključiti kako je bio lakši od toga. Trebao se boriti protiv deset kilograma težeg borca, da bi došlo do promjene i odlučili su kako će se boriti protiv Fultona, koji je težio 92 kilograma. Naime, Fulton je imao dogovorenu borbu do 91 kilogram, no došao je kilogram pretežak i njegov protivnik je odbio nastupiti. Tako su jednostavno odradili zamjenu dva borca na programu.  Planiranom Fultonovom protivniku su dali planiranog protivnika Jeremya Bullocka. Kada su Bullocku došli reći za tu promjenu, on je radio špagu po uzoru na Jean Claudea Van Dammea te je na promjenu protivnika reagirao izjavom: “To mi nije bitno, jer je moj stil takav da mogu parirati bilo kome.” Vrijedi dodati i kako Bullock do te borbe nije imao MMA iskustva. Na kraju je sve završilo nakon samo 44 sekunde. Fulton je svog protivnika riješio slamom o pod kaveza, nakon čega je ovaj ostao uz bolne grimase na licu i još bolnije krikove. Mora se priznati kako je Bullock na kraju imao sreće. Doživio je lom vratnog kralješka te mu je uslijedio oporavak, nakon čega se vratio poziciji instruktora. U ring ili kavez više nikad nije ušao.

Najveći trenutak Fultonove karijere svakako je bio ulazak u UFC kavez. To je dočekao u svibnju 1999. godine, na UFC 20 eventu, no tad je poražen od Petea Williamsa. Ipak, dobiva priliku već na idućem UFC eventu i tada pobjeđuje Davida Dodda sudačkom odlukom. To i dan danas smatra svojom najvećom pobjedom, iako nakon toga više nikad nije nastupio u UFC-u. Nastavio je nastupati po Americi, gdje je god bio potreban iskusan i kvalitetan teškaš. Njegove borbe zapravo su kroz cijelu kategoriju dvije vrste. Jedne su na eventima gdje promocija ima mladog borca kojem treba iskusan protivnik, poznato ime kojeg ovaj ima šanse pobijediti i tako podići svoj renome, ili borbe na eventima gdje promotorima jednostavno treba poznato ime na privući gledatelja. Na takvima je Fulton nerijetko dobivao protivnike skorova koje je bolje ne spominjati. No, njemu je cijelo vrijeme bilo bitno samo jedno, a to je da se bori. I kako je sam rekao, iako je nastupio u promocijama kao što su UFC, IFL, Pancrase, Pro Elite ili King of The Cage, nikada po jednoj borbi nije zaradio više od 10.000 dolara.



U karijeri se više puta borio protiv Dana Severna, Jeremya Horna, Brada Koehlera, Ricca Rodrigueza, Richa Franklina i Travisa Wiuffa, a pobjeđivao je borce protiv Joea Riggsa i Heatha Herringa. Borio se protiv Kohsake, Rothwella, Arlovskog, Matyushenka i mnogih drugih velikih imena.  Uvijek mu je bilo bitnije nastupati nego trenirati i napredovati. Uostalom, još jedan podatak koji govori tome u prilog je da je u samo dvije godine, odnosno u 2000. i 2001. godini, odradio ukupno 50 borbi. Nakon toga je 2002. godinu “smanjio” na 18, da bi 2003. srušio svoj rekord, odradivši 27 borbi u samo godinu dana. Svjedoci su govorili kako je nerijetko znao šepati putem do kaveza, zbog ozljeda s eventa na kojem je nastupio prethodne noći. Tek je u posljednjih pet godina smanjio ritam, pa tako nastupa u prosjeku dva do tri puta godišnje. Kako je sam izjavio, to je iz razloga da MMA javnost vidi kako je još uvijek prisutan. No, najzanimljivije je čuti što Travis Fulton sam o sebi misli kao o MMA borcu.

“Travis Fulton kao borac je običan idiot. Nikada nije trenirao, nikada nije ništa shvaćao ozbiljno i zbog toga se danas nalazim o nekom svom vlastitom čistilištu. Razmišljao sam više puta pokušati biti borac kakav bih mogao biti ili samo nastaviti putovati okolo i uzimati lako zarađene čekove. Ipak, nikada nisam htio uzimati one čekove da bih nekome mladom borcu bio pobjeda na njegovom skoru. Uvijek sam bio i uvijek ću biti težak protivnik, uvijek ću u svaku borbu ulaziti s ciljem da izađem kao pobjednik. Ne možeš nekoga naučiti kako da bude borac, s tim se moraš roditi. Najgore mi je pomisliti kako ću se jednog dana probuditi kao 40-godišnjak i razmišljati o tome što sam mogao postati i što sam mogao postići, a nisam”, rekao je Fulton još 2003. godine. Danas je on 40-godišnjak koji je svojevrsna MMA legenda, no upravo u toj kategoriji koje je spomenuta, njegovoj vlastitoj. Teško da će itko ikad napraviti ono što je Travis Fulton, odnosno boriti se toliko puta. Zapravo, uz današnje regulative je to gotovo nemoguće te uz nedostatak jednovečernjih turnira, na kakvima je on izgradio svoju ostavštinu.



Travis Fulton nikada nije imao svog trenera. Odlazio je u razne dvorane ponekada sparirati ili odraditi potpuni trening, no baš svog trenera nije imao nikada. U kutu bi ponekada imao prijatelje i to je to. Kada su ga pitali zašto nema trenera, rekao je da mu ne treba nitko da mu u kutu govori koliko je dobar, kao što imaju ostali borci, da je on toga svjestan i sam. O njemu bi se moglo pisati još jako puno, no za kraj je najbolje samo još jednom citirati njega samog, odnosno odgovor na pitanje koliko je najviše borbi odradio u jednom kratkom periodu. Kada to pročitate, zapravo bi vam sve trebalo biti jasno o čemu se u ovom tekstu govori.

“Osvojio sam turnir osam borac u subotu u Iowi, zatim sam u utorak savladao Kerrya Schalla, također u Iowi, nakon sedam minuta, da bih u petak u Montrealu savladao Christophea Midoux nakon devet minuta borbe.

Također, borio sam se u petak u Iowi, također i u subotu, kada sam pobijedio Sama Adkinsa nakon 58 sekundi. Odmah nakon te borbe sam uskočio u auto, vozio 16 sati do Atlante i tamo pobijedio Courtneya Turnera. Protiv Matyushenka sam se 15 minuta borio u Montrealu, ujutro odletio za Iowu te se borio iste večeri i pobijedio. Četiri sata sam vozio do Omahe, borio se, nakon toga izašao van, napio se, izašao u četiri sata ujutro iz kluba te vozio 16 sati do Salt Lake Citya. Tamo sam se borio protiv Tsuyoshia Kohsaka sa žestokim mamurlukom te sam izgubio nakon 15 minuta.

Osvojio sam turnir osam boraca u Brazilu, izašao iz ringa, pokupio stvari i vozio se taxiem devet sati da bih stigao na aerodrom. Deset sati sam letio do Salt Lake Citya, stigao poslijepodne, da bih se navečer borio u onoj neslavnoj borbi protiv Bullocka. Također sam jednom pobijedio borbu i izašao u striptease klub, koji radi 24 sata. Izašao sam u 11 sati ujutro i vozio se dva sata, da bih navečer osvojio titulu sa nevjerojatnim mamurlukom. Imao bih još sličnih priča, no ne želim zvučati neprofesionalno. Ovo je vrijeme dok sam još bio mlad.”

O tome sam govorio na početku tekstu. Da mogu provesti koliko god hoću vremena s Travisom, vjerojatno ne bih saznao sve što mogu od čovjeka koji me jednostavno fascinira. Ne svojim umijećem borbe, nikako svojim rezultatima, pa čak niti brojem odrađenih borbi. Riječ je o čovjeku koji me fascinira samom svojom pojavom i karakterom koji je zapravo bio spreman na tako nešto. I čovjekom koji, pokraj toliko odrađenih borbi i ludim noći, i dalje djeluje potpuno lucidno te je uzoran otac svojoj kćeri. Istina, smirio i to na višem različitih načina, no i dalje je borac, i dalje s vremena na vrijeme prihvati pokoji nastup. Stesao je svoje tijelo i sada se bori u poluteškoj kategoriji, ali i izvan toga pazi na svoje zdravlje i fizičko stanje. Jednom do sad je bio u Hrvatskoj, no bilo je to davne 2003. godine, kad je u Opatiji izgubio od Miodraga Petkovića. Ja se samo mogu nadati da prije kraja karijere još jednom doći negdje blizu, pa da mogu izboriti priliku odraditi razgovor s njim i saznati što je zapravo to što ga je cijelu karijeru tjeralo naprijed. Ako je neki čovjek onaj kojeg se može nazvati pravim borcem ili čovjekom čije bi srednje ime bilo MMA, onda je to Travis Fulton. Apsolutno s razlogom!

Mario Katušić

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI