Je li Demetrious Johnson najbolji MMA borac koji se do sada pojavio?

kolumneIZDVOJENA VIJEST 17.04.2017 17:49h Autor:

Demetrious Johnson

Još jedna impresivna pobjeda, koju je ovog vikenda protiv Wilsona Reisa ostvario Demetrious Johnson te kojom je izjednačio UFC rekord Andersona Silve, potakle je žestoke rasprave unutar MMA zajednice. Postavlja se pitanje da li je Mighty Mouse najbolji MMA borac u dosadašnjoj povijesti. Pa hajdemo to provući kroz ono što znamo i s čime smo upoznati.

30-godišnji Johnson u trenutnoj karijeri ima profesionalni skor 26-2-1. Jedina dva poraza dolaze mu iz bantam kategorije, od kojih je jedan bio u borbi za UFC titulu protiv Dominicka Cruza, 2011. godine, a prvi u karijeri je doživio godinu ranije, u WEC promociji, od Brada Picketta. Neodlučena borba mu dolazi iz njegovog debi nastupa u muha kategoriji, protiv Iana McCalla. Pet pobjeda ostvario je nokautom, deset prisiljavanjem na predaju, dok je njih 11 dočekao sudačkom odlukom. Unutar svoje UFC karijere je zaradio sedam bonusa u 16 borbi. Dva puta je to bila borba večeri, dok je pet puta nagrađen za najbolju izvedbu. I to su brojke koje je potrebno znati za početak ovakve analize, koju ćemo dalje podijeliti kroz poglavlja, odnosno kategorije.

Borilačka kvaliteta/potkovanost

Nismo do sada jednom čuli tvrdnje mnogih analitičara, u prvom redu Joea Rogana, kako je Demetrious Johnson (u daljnjem tekstu “DJ”) najkompletniji borac koji je ikada nastupao. Nevjerojatna brzina, vrhunsko hrvanje, odličan boks i vrlo zanimljiv grappling, sve to uz ogromnu borilačku inteligenciju. Teško je iz povijesti ovog sporta pronaći još kojeg borca koji je sve to uspio ukombinirati u svoj borilački stil, a upravo je to sve stalo u 160 centimetara i 63-64 kilograma (govori se da s toliko “hoda”) ovog sjajnog tipa.

Osim toga, Johnson gotovo svaku borbu u kojoj nastupa donese nešto novo. Upravo je ova borba protiv Reisa to potvrdila. Pretpostavljalo se da bi se mogao boriti stilom specifičnim za Dominicka Cruza, Reisovog timskog kolegu, a na kraju to nije bilo daleko od toga. Puno kretanja, promjena smjera, pravovremeni ulasci na udarac te prema potrebi eksplozivne promjene nivoa putem rušenja. I Reis to nije uspio anulirati, iako je mogao biti spreman na to te jer već godinama trenira s borcem koji je takav stil borbe zapravo patentirao. Svakom protivniku do sada DJ se uspio suprotstaviti načinom borbe kakav ovom najmanje odgovara. I zato je teško reći da DJ ima svoj stil. Odnosno ima, njegov stil borbe je pronalaženje kontra-stila svojim protivnicima. I to radi savršeno.

Još jedna impresivna stavka je način na koji izlazi iz situacija koje mu ne odgovaraju. John Dodson ga je, u njihovoj prvog borbi, par puta uspio dovesti u opasnost, no nevjerojatna mirnoća je upravo ono što ga je spasilo. Još težu situaciju imao je u prvoj rundi borbe protiv Tima Elliotta, kad je njegov protivnik uhvatio čvrsto gušenje. Johnson nije koristio preveliku silu za izlazak. Dao je znak sucu da je dobro, zadržao je mirnim svoj puls i adrenalin te dočekao priliku kada će Elliottu opasti snaga te se tada izvukao iz zahvata. Jedini puta kada nije imao odgovor je bilo u prvoj borbi protiv Iana McCalla, ali tada ga je spasio znak za kraj borbe.

Konkurencija nad kojom je napravio niz

12-0-1 njegov je skor u muha kategoriji. Sve je krenulo neodlučenom borbom protiv Iana McCalla, kojeg je u uzvratu uvjerljivo savladao. Zatim je odradio vrlo neizvjesnu borbu protiv Josepha Benavideza, gdje je osvojio titulu podijeljenom sudačkom odlukom. A onda je krenula serija. John Dodson prvi put, zatim John Moraga, pa nokautiranje Benavideza u uzvratu, onda dva malo lakša ispita protiv Bagautinova i Cariasa, pa zanimljivi Horiguchi te dugo čekani revanš protiv Dodsona. Henry Cejudo još je jedan protivnik savladan brzim nokautom, nakon čega je slijedio Elliott te posljednje Wilson Reis. Dojam je da svakom borbom izgleda sve bolje, a tu je i nešto što taj dojam dodatno potkrepljuje. McCall, Benavidez i Dodson su borci s kojima se susretao dva puta. U prvoj borbi su sva trojica bili blizu te se mislilo da u revanšu imaju velike šanse, a zapravo se dogodilo suprotno. Sva trojica su u revanšima bili deklasirani.

Kada kažemo da je DJ počistio kategoriju, također nismo daleko od istine. Naravno, uvijek će tu biti novih imena, kao što je primjerice trenutno Ray Borg plasiran na četvrtom mjestu te čeka svoju priliku, ali u kategoriji nema niti jednog borca za kojeg se može reći da je zaslužio napad na naslov, a da ga nije dobio. Osim naravno Josepha Benavideza koji je zaslužio svoju treću priliku, ali UFC mu je trenutno još uvijek nije imao namjeru dati. Srećom po njega, novi borci se pojavljuju i možda još uvijek za njega ima smisla ostajati u kategoriji.

Moram se ipak osvrnuti na jednu izjavu mnogih fanova, a to je ta da Johnson u kategoriji ima slabu konkurenciju. Zapravo ta izjava vrlo lako može biti iluzija, odnosno ona je neutemeljena. Nitko ne može znati jesi li ti borci lošiji od boraca iz vrha drugih kategorija ili je DJ jednostavno toliko dobar, toliko bolji i superiorniji od njih. Upravo ono o čemu govori ovaj tekst i zašto mnogi misle da je riječ o najboljem borcu ikad. Jer kada se gledaju međusobne borbe drugih boraca ove kategorije, oni uopće ne izgledaju loše.  Tehnički su to fenomenalni borci, brzi i borilački sjajno školovani, a svejedno protiv DJ-a izgledaju lošije, tj. kao da je on s drugog planeta. Da li je ta konkurencija slaba? Kada se realno pogleda, tako se baš i ne čini.

Usporedba puta s onim Andersona Silve, Georgesa St-Pierrea i Jona Jonesa

Ovo je zapravo najzanimljiviji dio rasprave o najvećem MMA borcu ikad. Odmah ću i razjasniti zašto ovdje nisam stavio Fedora Emelianenka. Svaka čast njegovoj japanskoj seriji, no nažalost po njega, kada je bilo potrebno potvrditi svoju veličinu, Fedor je pao. On je svakako legenda sporta, pionir MMA i sigurno najbolji borac svijeta dok je bio u svom “primeu”. Nažalost, taj prime je trajao prekratko i loše ga je koristio izborom protivnika. Mnogi se neće složiti sa mnom i imaju to pravo. No, ovo nije tekst o Fedoru.

Anderson Silva je nekako već “narodski” prozvan G.O.A.T. (Greatest of all time/Najveći ikad) i mnogi kada uspoređuju nizove njega i DJ-a govore upravo o slabim protivnicima za Mighty Mousea. A možda su takvi ipak malo trebali pogledati imena koja je tijekom svoje serije savladao Anderson Silva. Ne kažem da to nisu bili u tom trenutku najrelevantniji izazivači, no ipak karijere tih boraca nisu toliko impresivne. Među tih deset obrana (može se reći i 11 jer Silva nije pao vagu prije obrane protiv Travisa Luttera, nego njegov protivnik) nalaze se imena poput Nate Marquardta, Patricka Cotea, tada čistog BJJ borca Demiana Maie, Thales Leitesa, Yushina Okamija ili dva puta Chaela Sonnena. Pokraj njih ostaju nam Rich Franklin kojem je ranije i oduzeo pojas, Dan Henderson i Vitor Belfort. Sve su to značajna imena MMA-a, ali teško možemo reći da je Silva u svojoj seriji čistio borce koji su impresivno prolazili kroz ostatak konkurencije. Zapravo, većini od njih je činjenica da su se borili za UFC naslov highlight njihove MMA karijere.

Nakon toga imamo GSP-a, borca koji je titulu obranio devet puta uz to da je, za razliku od Silve, nije izgubio nego predao radi napuštanja sporta. Njegov ukupni UFC skor je 19-2, što samo dodatno ide u prilog tome što mnogi upravo njega smatraju najboljim ikad. I ovako na papiru, njegovih devet imena izgleda impresivnije. B.J. Penn, Jon Fitch, Jake Shields, Carlos Condit, Nate Diaz i Johny Hendricks su imena za koje ćemo se složiti da su u tim trenucima izgledali brutalno dobro. Apsolutno zasluženi bili su i napadi na titulu Dana Hardya i Thiaga Alvesa, iako se kasnije dokazalo da kvalitetom nisu dorasli te je tu još Josh Koscheck i borba koja je došla iz njihovog ranijeg rivaliteta. Ono što je GSP-ov problem je što fanovi većinu njegovih borbi smatraju ne baš vrijednih spomena, no podosta toga ide u prilog i njegovim protivnicima. Tko pamti neku zanimljivu i atraktivnu borbu Fitcha, Shieldsa ili Koschecka? Mrlja je i borba protiv Hendricksa, za koju veliki broj ljudi smatra da ju je izgubio, a odlazak na “odmor” nakon nje je samo dodatno potkrijepio izjave da je GSP pao.

I ostao nam je tehnički vjerojatno najbolji, ali vrlo problematični Jon Jones. Borac koji ima jedan poraz, ali borac kojeg de facto nitko nije pobijedio. Njegovih osam obrana izgleda još najimpresivnije. Quinton Jackson, Lyoto Machida, Rashad Evans, Vitor Belfort, Chael Sonnen, Alexander Gustafsson, Glover Teixeira, Daniel Cormier. Među osam je pet bivših ili kasnijih UFC prvaka. A Jones je u svakoj borbi izgledao savršeno. No, naravno da i on ima mrlja i to ne samo onih izvan kaveza, koje će vjerojatno dovesti do toga da ga većina neće smatrati najboljim ikad. Glavna je “bockanje u oči”, koje je viđeno u gotovo svakoj njegovoj borbi, a na to se nadovezuje još niz manjih “prljavština” koje je Bones koristio u svojim borbama. Vidjet ćemo kakav će biti kada se napokon vrati, ali ako ćemo gledati po borilačkoj kvaliteti, upravo je on onaj kojeg bi se trebalo uspoređivati s DJ-em.

Dakle, sva četvorica imaju impresivne nizove obrana titula i nije pošteno nekoga proglašavati boljim od drugih. Ova usporedba je tu jednostavno ih razloga da se vide svi podaci s kojima se raspolaže u ovoj raspravi. Kod svakog od ovih boraca postoje relevantni razlozi zašto bi upravo on mogao biti najveći ikad i puno toga je ovdje zapravo stvar subjektivnog dojma

“Pripadnost” kategoriji u kojoj se bori

Ipak, u cijeloj raspravi postoji jedna, moram je tako nazvati, glupost koji mnogi izjavljuju, a to je ta da se Demetrious Johnson bori ispod svoje kategorije te da bi on trebao biti član bantama. Naime, Demetrious Johnson je visok 160 centimetara, čime je najniži borac u cijeloj svojoj diviziji, ujedno i u cijelom muškom dijelu UFC-a. Čak su i većina djevojaka slamka kategorije više od Johnsona. U pretposljednjoj obrani naslova se sučelio s deset centimetara višim Timom Elliottom, a u istoj diviziji nastupa i jedan 175cm visoki borac, Louis Smolka te 178cm visoki Japanac Ulka Sasaki. Toliko o tome da je prirodni bantamaš, prije bi bio prirodni član slamka kategorije, da ona postoji u američkim promocijama.

Opcije u bližoj i daljoj budućnosti

DJ ispred sebe ima opciju ostanka u muha kategoriji i duže od jedne borbe, koja mu je trenutna ambicija. Želi postati prvi s 11 obrana naslova prvaka i to će vjerojatno i uspjeti, neovisno o tome tko će mu biti idući protivnik. Nakon toga može ostati nizati pobjede i dalje biti predmet rasprava o tome da li je najbolji ikad ili može pokušati napasti bantam kategoriju, kategoriju u kojoj se već borio i dobio priliku napasti titulu prvaka. Kategoriju u kojoj bi bio fizički inferioran, ali bi imao priliku potvrditi koliko je tehnički superioran. Ukoliko bi u bantamu uspio napraviti niz ili čak odmah napasti titulu, osvojiti je i neko vrijeme zadržati, nitko ne bi sumnjao kako je u pitanju najbolji MMA borac koji se rodio. Barem ako ćemo gledati na one koji su do sada ulazili u ring ili kavez.

Treće opcije za DJ-a nema. Na njemu je da odluči čemu od ovoga će se posvetiti. Također, ne zaboravimo činjenicu navedenu u prvom dijelu ovog teksta. Njemu je tek 30 godina, sada je tek ušao u godine kada većina boraca dostiže svoj maksimum. Osim toga, on obožava ovo čime se bavi, obožava odlazak u dvoranu i obožava ono što mu MMA donosi. A mogao bi mu donositi još i više, barem ako gledamo financijsku stranu svega. To bi bio odlazak u bantam kategoriju, gdje bi onda vjerojatno postao i publici zanimljiviji, jer je činjenica da se njegove borbe ne gledaju. Da li je to zbog njegove superiornosti? Da li zbog toga što su mu borbe “dosadne”? Naravno, riječ dosadne je pod navodnicima jer one su daleko od toga, ukoliko ste fan koji uistinu razumije MMA. Otiđimo malo u boks i pogledajmo Floyda Mayweathera. Također superioran, mečevi su mu realno uvijek bili puno dosadniji prosječnom gledatelju nego što su to DJ-eve borbe, a svejedno je rekorder po prodanim prijenosima.

DJ treba razmisliti kako sebe učiniti marketinški zanimljivijim, kako napraviti to da fanovi gledaju njegove borbe, ali i to da postane priznatiji u MMA zajednici kao borac koji je uistinu toliko dobar, a ne kao borac koji dominantno prolazi kroz konkurenciju zato što je slaba, što ona zapravo nije. Bantam bi mu u tom slučaju bio pravi potez, posebno dok je tamo prvak brbljavi Cody Garbandt, koji bi svojim ponašanjem sigurno pridonio tržišnoj vrijednosti njihove borbe. U muha kategoriji ionako trenutno nije neka prevelika pomama potencijalnih izazivača, pa DJ može otići prvo u bantam, a onda doći do 11. obrane titule. Možda bi to bio pravi potez, nakon kojeg bi podigao svoju tržišnu vrijednost. A onda tko zna, možda napokon i MMA javnost bude okrenuta prema njemu.

I na kraju sam ostao dužan odgovora na pitanje da li je Demetrious Johnson najbolji MMA borac koji se do sada pojavio. Na to pitanje ne bi bilo pošteno dati odgovor, jer je zapravo sve u subjektivnom dojmu. Meni osobno je sigurno na prvom mjestu najkvalitetnijeg i najdominantnijeg ikad, dok je odmah ispod njega Jon Jones. Obojica imaju ogroman talent, samo što ga jedan koristi puno bolje i zato bi on ipak trebao biti prvi. Ali, svatko ima pravo na svoje mišljenje i nitko mu ga drugi ne bi trebao pokušati oduzeti. Uostalom, MMA je tu da u njemu uživamo, a ne da imamo debate. Iako su naravno i one zabavne, posebno kada provodimo vrijeme čekajući idući sjajni UFC event.

Mario Katušić

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI