Komentar čitatelja: Nekoliko razmaženih prvaka ili nova era UFC-a (Conorizam)?

Autor | 05 | 02 | 2017 17:05 | Kategorija | kolumne | IZDVOJENA VIJEST

McGregor, Woodley i Bisping

Autor:
Objavljeno: 05.02.2017 u 17:05

Ponovno smo dobili jednu sjajnu kolumnu našeg čitatelja, koji je ovim putem obradio vrlo zanimljivu temu unutar UFC-a. On se pita da li je došla nova UFC era, gdje će prvaci diktirati svoje iduće borbe ili je riječ samo o trenutnom izoliranom slučaju.

Gotovo je nemoguće započeti dan bez redovite provjere novosti, kako onih „mainstream“ iz svijeta politike i globalno bitnih i nametljivih stvari, pa tako i onih iz borilačkog svijeta. Već je to neka rutina. Nitko tko zavoli ovaj sport ne izlazi iz njega, na bilo koji način. Tempo, dinamika, nepredvidivi događaji i okolnosti, kako van tako i unutar oktogona/ringa. Pa tko bi se toga odrekao? Ipak, nešto se jest promijenilo. Nekako to sve manje ostaje to, a sve više postaje neka enigma. Je li riječ o spletu izvanrednih okolnosti, ili novom početku? E, pa odgovor na to pitanje pokušat ću pronaći kroz ovaj tekst ili barem si razložiti sve bitne stavke možebitnog odgovora.

Budimo realni, gotovo je nemoguće, u ovom sada trenutku, u današnjem danu, razgovarati o MMA-u, o UFC-u,  bez da se u razgovor ubaci Conor McGregor. Nikakva nužda naravno, ali uvijek visi tu negdje,  iznad bilo kojeg stropa, unutar bilo koja četiri zida u kojem se vodi razgovor navedene tematike. Ovdje, u ovoj konkretnoj tematici ipak je iznimno bitna stavka i važan faktor u traženju odgovora. Njegov put od dna do vrha je fascinantan. Od nokauta nad Marcusom Brimageom i mladog nedokazanog lava do danas, kad je neizbježan na svakom portalu, svakoj facebook naslovnici…. Budimo iskreni i priznajmo da je to nevjerojatan uspjeh te nešto što je svakom borcu, u jednu ruku, siguran sam i cilj. Glede Conora svima je sve jasno, tako da njegovu povijest dalje ne treba razlagati. Njegov utjecaj, ili ne utjecaj, s druge strane složena je i kompaktna tema kojoj se unutar jednog teksta/članka može dati tek okvir značaja.

Sjetimo se nekadašnjih borilačkih legendi, i planetarno dominantnih gladijatora. Sjetimo se Fedora, Minotaura, Cro Copa…Sjetimo se onih nešto aktualnijih, Anderson Silva, GSP, Aldo, Velasquez… Da, koliko god su vremenski utjecaj i dane okolnosti učinile Fedora različim od GSP-a, isto toliko i sličnosti nalazimo između ta dva borca za vrijeme njihovog primea, pa i svih ostalih prethodno navedenih. Rad, red , disciplina. Borba za borbom. Prvak se bori s prvim izazivačem, neoboriva je predmnijeva. Mentalitet izazivača u skladu s tim. Novac, i plaće, tercijarne su stvari. Nikad tema naslovnice, ili debatnih članaka. Svi na rosteru bilo koje organizacije imaju jasan cilj i iskristaliziranu ambiciju. Riječ je o pružanju što je moguće atraktivnijih borbi vođenih željom za jednog dana izboriti se za tu slavnu poziciju prvog izazivača, nakon čega slijedi kruna, nagrada za sve to. Kad se samo sjetim legende naše Cro Copa za vrijeme, opet moram reći, ipak legendarnog Pridea. Samo pojas, pojas, pojas…To je glavna tema svih razgovora, glavna okupacija u složenom i jakom mentalitetu svakog borca (Cro Cop je samo idealan primjer). Ukratko, to i jesu stvari zbog kojih većina i jest zavoljela ovaj surov i krvoločan sport. Skočimo sad iz ovog vremeplova u današnjicu…

Woodley, Bisping, Conor, Nunes (mali uljez)… Kakvi su prohtjevi današnjih prvaka? O čemu svakodnevno čitamo? Što je tema svakog borilačkog portala, svake treće rasprave na forumima? Pare i samo pare…Uvijek je novac bitan, uvijek su postojali i vodili se pregovori, svatko uvijek želi prigrliti što je više moguće, ali nikad ovako, nikad na ovaj način, nikad, barem do sad, ubijajući gladijatorsku bit ovog sporta. Pojas danas borca pretvara u biznismena. U petak gladna životinja, u nedjelju čovjek u odijelu spreman razmotriti najkvalitetnije (čitaj isplativije) mogućnosti. Tako izgleda današnja borilačka scena. Woodley bi najrađe izbjegao Thompsona, on bi radije GSP-a izvukao iz kuhinje u 22 h po američkom vremenu kad počinje main card i bacio ga u kavez dok ovaj još uvijek pokušava dovršiti doručak. On bi radije neaktivnog, s dva poraza u nizu starijeg Diaza…  Bisping bi također GSP-a, Conor bi Floyda, Nunez bi dvije titule, jer ako može Conor mogu i ja… Lista izazivača, autoritet predsjednika, sve to nekako danas gubi na vrijednosti. Da je ovakav mentalitet boraca postojao oduvijek, da su ovako razmišljali začetnici svega ovoga što danas pratimo i komentiramo, bojim se da ipak ovaj sport ne bi bio tu gdje jest. Sve ono što ga je isticalo od ostalih, sve to je obrnuto proporcionalno povećanju i rastu ovog sporta. Sve to se gubi, te lagano i borilačka scena sve više prirasta ostatku. I jutros sam otvorio jedan članak s naslovom da je Demetrious spreman prihvatiti „super fight“ s Garbrandtom. Moj prvi komentar bio je: „Zar i ti sine Brute?“. Sličan kao i nakon Miočićevog zahtijevanja veće plaće.  Ali, može li ih se kriviti? Treba li im zamjeriti? Jesi li oni manje kvalitetni borci zbog toga? Ne, ne i ne. Jednostavno, bojim se da je u procesu gradnje cesta, koja postaje neizbježan put ka borilačkom uspjehu, i pritom mislim na svaki možebitni aspekt uspjeha.

U zaključku ovog osvrta, samo ću reći da nikoga ovim putem ne osuđujem niti prozivam, dapače. Sve navedeno je plod moga razmišljanja, mojih primjedbi i shvaćanja današnje situacije i okolnosti koje dominiraju borilačkom scenom. Domino efekt je zeznuta stvar, jer ako zatraži i dobije on, onda mogu i ja to isto, pa i svatko treći…Vidjet ćemo što budućnost nosi, je li ovo uistinu nova era svima nam dragog sporta, ili samo nastanak izvanredne situacije.

Ante Vojković

OCIJENITE OVAJ ČLANAK
REJTING | 4.6/5 | 24 glasova |