Komentar: Joanna, srami se!

kolumneIZDVOJENA VIJEST 19.04.2018 12:11h Autor:

Joanna Jedrzejczyk

Ego! Nešto što nas tjera naprijed i od nas čini kompetitivne mašine, ali i nešto što nas može ograničiti i ne dopustiti nam da ostvarimo svoj puni potencijal. Pitanje je samo kako ga koristite, koliko ga pokazujete, te kontrolirate li vi njega ili on vas.



Razumljivo je da su svi veliki borilački šampioni pomalo egoistični. Uostalom, kada ste na samom vrhu nečega tako kompetitivnog kao što je borilački sport, gdje vas od konkurencije dijele tek nijanse, onda povrijeđeni ponos može biti taj motivator koji će vas gurnuti još malo naprijed, natjerati da odradite još jedan trening više, napumpate još koji sklek kada ste već mrtvi umorni ili zagrizete još malo jače od vaših protivnika. Stoga je lako zaključiti da je želja za biti bolji od drugih ključna u kompeticiji borilačkog sporta.

No, jednako tako, ego može biti poguban i ograničavajući. Ako ćemo ulaziti u duboke filozofske diskusije, idealan čovjek bi tebao biti u potpunosti oslobođen od ega jer ga on u konačnici ograničava. Ali mi se nećemo ovdje baviti filozofijom, nego praksom i stvarnošću – okrutnim poslom UFC borca u kojem ste danas na vrhu, a sutra ste prošlost.

Još danas vam se dive, oslovljavaju vas s “champ”, ulaguju vam se, žele vam stisnuti ruku, fotografirati se s vama jer ste broj 1, užicati vas autogram, persirati vam jer ste njihov idol. A već sutra možete biti potpuno “depase”, na marginama sjećanja, potpuno nebitni, pa čak i iritantni jer ste – samo gubitnik!

Da, toliko je okrutan borilački sport. U to smo se uvjerili toliko puta do sada. U to se uvjeravamo ponovno iznova svaki put kada neki prvak bude detroniziran. Jer…gleda se tek posljednji meč, bitan je samo posljednji nastup i posljednja predstava. Sve ostalo je nebitno, sve ostalo je lanjski snijeg koji je tek u mutnom sjećanju. I zato se uspješnog profesionalnog sportaša mjeri samo i isključivo po posljednjem meču i uspjehu koji je polučio! Da, toliko je to okrutan posao! Nešto poput posla kirurga. Možete spasiti tisuću života, ali samo jedna kardinalna pogreška i izgubljeni pacijent vas može koštati licence i javne sramote.

I stoga možda ipak treba imati malo razumijevanja za egoistične i nerelane ispade bivše UFC prvakinje Joanne Jedrzejczyk. Ali ne previše jer, da se vratimo na početak ovog teksta, – samo je pitanje kontrolirate li vi ego, ili on kontrolira vas! A ovdje nije teško zaključiti da je Joanna na egotripu koji ju je katapultirao u samo njezinu paralelnu, ali potpuno nerealnu, stvarnost.



Znate li onu staru poslovicu koja kaže da je jednako važno biti velik u pobjedi, kao i u porazu? Poljakinja bi iz ovog drugog trebala pod hitno na tečaj ili barem instrukcije. Možda da se savjetuje recimo s Dominickom Cruzom, svojim kolegom bivšim UFC prvakom, koji je savršen primjer kako se jedan velik sportaš nosi s porazom. A on se nosi kao gospodin.

Ako je Cruz svršen primjer po kojem “sensei” može svoje učenike podučavati kako se nositi s porazom u borilačkom dvoboju, onda je Jedrzejczyk njegov antipod. Ona je školski primjer kako se jedan borilački šampion NIKADA NE SMIJE PONAŠATI. I to bi, baš kao i Cruzov govor na press konferenciji nakon teškog poraza od Codyja Garbrandta, trebalo predavati mladim generacijama borkinja i boraca.

Rose Namajunas je potpuno pošteno dva puta pobijedila Joannu Jedrzejczyk. U to nema nikakve sumnje. Tko u to dvoji, ne zna  ništa o slobodnoj borbi. Prvi put ju je nokautirala već u prvoj rundi, drugi put ju je čisto pobijedila. Amerikanka je u njihovom revanšu na UFC-u 223 bila bolja u 1., 2. i 5. rundi, a Poljakinja u 3. i 4. U tome su se složila sva tri suca (čak su i uvjerljivije bodovali) koja su bodovala ovaj meč, a gotovo jednoglasno se složila i čitava borilačka javnost, svi analitičari, svi borilački autoriteti…

No, ako ste mislili da je Jedrzejcyzk nakon sramotnog ponašanja poslije prvog poraza nešto naučila, onda ste se gadno prevarili. Ovaj put je bila još podlija i još sramotnija. Ovaj put je rame za plakanje našla u poljskim medijima valjda misleći da internet još uvijek nije izmišljen i da nitko iz ostatka svijeta neće pročitati njezine sramotne baljezgotine koje ne priliče jednoj bivšoj UFC prvakinji. Pa se tamo njima požalila da je pokradena u revanšu, ali je usosila i svog šefa Danu Whitea za kojeg je ustvrdila “kako je bio frapiran odlukom sudaca i njezinim porazom”.



Stoga Jedrzejczyk pod hitno treba otrežnjenje, povratak u realnost iz njezinog “egolanda”. To je ključno ukoliko želi napredovati u poslu kojim se bavi i ponovno jednog dana eventualno postati UFC prvakinja. Ako se ne suočite sa stvarnošću, ako ne pogledate u vlastiti odraz u ogledalu i shvatite gdje ste pogriješili, onda niti ne možete raditi na greškama i ne možete postati bolji.

Naravno da Jedrzejcyzk ne čita Fight Site, no netko joj blizak, netko tko joj želi dobro… bi trebao stati pred nju, pogledati je u oči i reći joj:

“Ne, Joanna, ti nisi bila bolja od Rose. Bila si lošija u oba meča i pošteno si izgubila. Ne, ti nisi bolja borkinja od Rose Namajunas, nego si lošija od nje jer te dva puta zaredom pošteno pobijedila. I da Joanna, u prvom meču si tapkala na udarce što pravi šampioni nikada ne rade!”

No, kada je egotrip vaš izbor, onda ćete se pobrinuti da tu osobu nemate. Onda se pobrinete da svi oko vas klimaju glavom i govore vam: “Da, Joanna, ti si i dalje UFC prvakinja!”

Marko Petrak
markopetrak@gmail.com

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI