Komentar: Machidin “kick smrti” me katapultirao u prošlost, evo što sam tamo pronašao!

kolumneIZDVOJENA VIJEST 16.05.2018 11:51h Autor:

Ilustracija

Lyoto Machida ne posjeduje stroj za putovanje vremenom, no unatoč tome nas je proteklog vikenda na UFC-u 224 uspio vratiti u prošlost. Katapultirao nas je jednim potezom u 2011. godinu kada je na identičan način, kao u Rio de Janeiru Vitora Belforta, nokautirao i umirovio jednog drugog UFC velikana – Randyja Couturea. Učinio je to “front kickom”, “Bruce Lee” udarcem, koji je samo dva mjeseca ranije u MMA svijetu prvi put “patentirao” još jedan velikan s kojim ćemo se morati uskoro i konačno oprostiti – Anderson Silva.

Od tada je prošlo otprilike sedam godina, sedam godina koje su nam vrlo zorno demonstrirale da je MMA još uvijek sport gotovo na svojim samim počecima. Sport koji se konstantno mijenja i i dalje traži svoj konačni oblik, svoja konačna pravila, svoj konačni identitet i “modus operandi”.  Naime, u ovih sedam godina čitav sport se, baš kao i čitava industrija čiji je UFC predvodnik, iz temelja promijenio. UFC promocija danas nema veze s onom promocijom iz 2011. godine. Tu ne govorimo tek o promjeni generacija, što je prirodan slijed stvari u borilačkom sportu, tu govorimo o tome da je čitav biznis, predvođen UFC-om, u proteklih sedam godina u potpunosti promijenio svoju narav.

Da je tomu tako, probat ćemo vam demonstrirati na samo nekoliko primjera. Navest ćemo ih tek pet, iako bi ih mogli nabrojati mnogo više. No, i ovo će biti dovoljno da shvatite koliko se toga promijenilo u posljednjih sedam godina kada govorimo o slavnom Octagonu.


____________________
1. Krenimo od onih najočitijih stvari. Tada, te 2011. godine, UFC su vodila (a ujedno su bili i vlasnici) pomalo “mafijaška braća” Fertitta potpomognuti licem koje su gurnuli u prvi plan, ispred svjetala reflektora – onim Dane Whitea. Bilo je to vrijeme velikog entuzijazma kada govorimo o širenju i razvijanju kompanije, planirali su se napadi na nova tržišta tržišta, osjećao se taj polet kada je njihova kompanija napokon krenula strelovito prema vrhu, imali ste osjećaj da je tim ljudima ova MMA promocija mnogo više od posla. UFC se tih dana strelovito razvijao i napredovao, a sa sobom je nosio čitav sport. Tada se činilo da braći Fertitta i Dani Whiteu nikada neće doći kraj kada govorimo o dominaciji svjetskom MMA scenom.

Danas je UFC u vlasništvu “WME-IMG” mega kompanije koja je elitnu MMA promociju kupila u ljeto 2016. godine. I to za pomalo nevjerojatne 4.2 milijarde dolara. Braće Fertitta više nema, oni su se sklonili iz javnosti i negdje troše svoje milijarde. Ali tu je i dalje Dana White. Doduše, prilično demotiviran, puno manje prisutan, nepouzdan, nervozan, iritantan, neki će reći za promociju možda i kontra produktivan… Sumirano, nije to više niti sjena čovjeka na čijim je krilima kompanija rasla sve ove godine, a to se vidi i na rezultatima njegovog rada koji su prilično mršavi.

A novi vlasnici? Radi se o zapravo tek o velikoj talent “šoubiz” agenciji kojoj je cilj prije svega što prije vratiti uloženi novac. I zato danas UFC ponekad opasno liči na WWE. Možda je to najbolja ocjena sadašnjeg stanja…
____________________
2. Te 2011. godine dogodio se još jedan veliki trenutak za UFC. Samo što ga oni tada još uvijek nisu bili svjesni. Tada je, naime, svoj prvi meč u slobodnoj borbi odradila Ronda Rousey. Ako ste pratili judo, onda ste znali tko je tada još uvijek vrlo mlada djevojka koja je postala malo poznatija nakon nastupa na Olimpijskim igrama. Ostatak MMA fanova nije imao pojma za borkinju nadimka “Rowdy”. No, zato je nos za krupnu lovinu imao vizionar Scott Coker koji je prepoznao Rondin talent te ju je doveo u svoj Strikeforce. Već u trećem meču, otprilike godinu dana nakon MMA debija, Rousey pobijedila Mieshu Tate, te je postala prvakinja u bantam kategoriji.

Upitan tada o ženskom MMA-ju, predsjednik UFC-a Dana White se posprdno nasmijao, te je dao još jedno u nizu obećanja koja je kasnije pogazio – žene se nikada neće boriti u UFC-u!

Ne samo da su žene postale dio UFC-a, upravo one su zaslužne za uspjeh koji je UFC na koncu i ostvario. Tu naravno mislimo na Rondu Rousey. Do Ronde UFC je tek bio “sport” na marginama, popularan, ali prviše ruban da bi o njemu pisali mediji za širu publiku. Odjednom, UFC je postao vruća roba upravo zahvaljujući “vrućoj” Rondi. Upravo je Rousey utabala put Conoru McGregoru koji je i konačno dovršio transoformaciju promocije u ono što je ona danas.

Danas UFC ima četiri ženske divizije, a dobar dio njihovih PPV evenata predvode upravo žene. Rose Namajunas, Cris Cyborg, Amanda Nunes, to su borkinje koje redovite predvode mega priredbe i uvijek isporuče vrhunske mečeve.

A što je Rousey danas? Ona je kečerica u WWE promociji. Tamo su je odvela dva teška poraza i suočavanje s vlastitim odrazom u ogledalu…
_______________________
3. Što je te 2011. godine radio Conor McGregor? Nakon što ste pročitali ova prva dva primjera, vjerojatno se se i sami zapitali gdje je tada bila danas najveća MMA zvijezda na planetu i čovjek koji je iz temelja promijenio sliku ne samo UFC-a, nego i čitavog sporta. McGregor je 2011. nastupao u promocijama poput “Chaos FC-a”, “Cage Contendersa” i “Immortal FC-a”. U UFC je stigao tek dvije godine kasnije, 2013. i to nakon što je već jednom odustao od profesionalne karijere i ideje da bi mogao živjeti od ovog sporta. Nije pogrešno reći da UFC tada nije imao istinske “main stream” zvijezde pa su ih zato “uvozili” iz drugih sportova, poput Brocka Lesnara iz WWE-ja ili Jamesa Toneyja iz boksa.

No, u četiri godine koliko se natjecao u UFC-u, McGregor ne samo da je postao nakon Ronde prva istinska MMA “main stream” zvijezda, McGregor je promijenio način na koji funkcionira čitav sport. Prvi put je jedan borac postao veći brand od samog UFC branda, prvi put je netko mogao diktirati svoje uvjete, a ne samo slušati naredbe s vrha, prvi put je netko od ovog sporta zaradio deset ili dvadeset milijuna dolara samo od jednog meča. I naravno, McGregor je prvi koji je mogao ucijeniti Danu Whitea odlaskom u mirovinu i tako isforsirati boksački meč protiv Floyda Mayweathera.

MMA analitičari promatraju UFC kao organizaciju s dosadašnjom povijesti u dvije faze: Prije pojavljivanja Conora McGregora i Nakon pojavljivanja Conora McGregora. Pametnom dosta…
_____________________
4. Iako je ovaj primjer nije direktno povezan s velikim organizacijskim i funkcionalnim promjenama u UFC-u, odlučili smo ga navesti kako bi dobili dojam koliko brzo se stvari mijenjaju u Octagonu.

Te 2011., ali tek u listopadu, u elitnom Octagonu je debitirao i američko-hrvatski teškaš kojem tada nismo niti znali točno izgovoriti prezime. Je li Miocic ili Miočić? Nismo bili ni sami sigurni, a to nije brinulo niti UFC-ove “match makere” koji su ga pronašli u NAAFS-u i doveli u Octagon. Buffer ga je najavljivao sa Miočik, a Rogan ga je preimenova u “Stajp”.

Nakon sjajnog starta i tri pobjede u nizu, godinu dana kasnije Miočić je u engleskom Nottingamu teško poražen od Stefana Struvea nokautom u drugoj rundi. Iako se na na prvu činio kao vrlo potentan teškaš s dobrim “backgroundom” u boksu i hrvanju, taj poraz je obeshrabrio mnoge koji su vjerovali da bi ovaj borac iz Clevelenda mogao napraviti nešto više, osim biti solidan član UFC-ovog rostera. Bila su to vremena Caina, JDS-a i Lesnara…

Sedam godina kasnije Stipe Miočić je najbolji teškaš u povijest kompanije, a na dobrom je putu da postane i jedan od najboljih boraca općenito koji su se ikada natjecali u slavnom Octagonu. Pojas UFC prvaka je već dvije godine u njegovom vlasništvu, branio ga je čak tri puta, a u svojoj vitrini ima skalpove Dos Santosa, Hunta, Overeema, Werduma, Nelsona, Ngannoua, Arlovskog.

Tko bi se tome nadao prije sedam godina kada je Miočić prvi put ušetao u Octagon?
_____________________
5. I za kraj evo nekoliko brzinskih primjera koji pokazuju evoluciju UFC-a u proteklih sedam godina. Možda evolucija nije najbolja riječ, ali promjena svakako jest. Te 2011. godine borci su u nosili opremu i odjeću koju su htjeli, a za to su dobivali izdašne sponorske ugovore koji su sačinjavali bitan dio njihovih prihoda. Danas su UFC borci prisiljeni nositi uniforme kojima ih opskrbljuje poznati brand Reebok. Iako je u posljednje vrijeme primjetan svojevrstan napredak u dizajnu, ukupno gledajući Reebok je jedan od najvećih UFC-ovih promašaja u povijesti kompanije.

Tu je naravno i USADA, koja kada govorimo o UFC-u 2011., nije uopće postojala. Danas je ona jedan od njegovih najbitnijih dijelova. Ideja tadašnjih vlasnika elitne promocije je bila očistiti sport od dopinga i tako ga sa što boljim imidžom dodatno približiti “main streamu”  Na koncu su dobili upravo suprotan učinak – gotovo svakodnevne skandale koji tom imidžu ozbiljno štete.

Danas nema više niti Joea Silve, mnogi će reći iza braće Fertitta i Dane Whitea najbitnijim čovjekom UFC-a te 2011. godine. Nema niti najpoznatijeg cutmana današnjice Stitcha Durana, koji je dobio otkaz jer se suprotstavio Reebokovom ugovoru. UFC je siromašniji i za glavnog koordinatora boraca, popularnog Burta Watsona. I on je u međuvremenu postao “persona non grata” unatoč velikoj naklonosti koju je uživao kod boraca. UFC-ove evente više ne sudi niti “Big” John McCarthy, koji je sudačku stolicu zamijenio onom komentatorskom u Bellatoru. A kada smo kod Bellatora…

Rory MacDonald, Roy Nelson, Benson Henderson, Josh Thompson, Ryan Bader, Mirko Filipović, Chael Sonnen, Tito Ortiz, Frank Mir, Cheick Kongo… sve su to velika imena, dapače borci koji su bili predvodnici UFC-a te 2011. godine.

Danas su svi ti borci dio Bellatora,…

Marko Petrak
markopetrak@gmail.com

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI