Komentar: “The Notorious” u New Yorku doslovno preuzeo UFC

Autor | 14 | 11 | 2016 11:55 | Kategorija | kolumne | IZDVOJENA VIJEST

Conor McGregor (Instagram)

Autor:
Objavljeno: 14.11.2016 u 11:55

Bila je to veličanstvena večer za UFC, ali i večer koja je otvorila jedno sasvim novo poglavlje u povijesti kompanije. Ne mislimo tu samo na niz povijesnih događaja koji su se dogodili u noći sa subote na nedjelju prema hrvatskom vremenu u njujorškom Madison Square Gardenu. Tu mislimo i na odnos borac – promotor koji bi se nakon McGregorovog osvajanja duple krune mogao promijeniti iz temelja. Pa krenimo redom kopati po veličanstvenom UFC-u 205.

Brilijantan “match making”

Odmah na početku valja naglasiti da se radilo o brilijantno uparenoj priredbi što se vidjelo prema nizu neizvjesnih dvoboja, ali i po nekoliko preokreta koji su se odvili pred oduševljenom publikom u najpoznatijoj svjetskoj sportskoj dvorani. Čak i potpuno izvjesni dvoboji kada govorimo o predviđanju kladionica, poput onog Johnson vs. Nurmagomedov, Jedrzeyczyk vs. Kowalkiewicz ili Edgar vs. Stephens donijeli su mnogo adrenalina jer su “underdogovi” uspjeli zagorčati život favoriziranim borcima i u jednom trenutku dvoboja ih opasno ugroziti. No, Edgar, Nurmagomedov i Jedrzeyczyk su izdržali i na koncu dokazali da su s pravom smatrani favoritima.

Neki drugi u tome nisu uspjeli poput Stephena Thomspona, Mieshe Tate ili Chrisa Weidmana koji su poraženi i nisu ispunili sva očekivanja. Ovo dvoje potonjih je potvrdilo praksu koja se vrlo često događa bivšim prvacima ili borcima koji su iza sebe imali dugačak niz bez poraza. Problemi, naime, nikada ne dolaze sami pa nakon gubitka titule njihova aura nepobjedivosti ishlapi i loši rezultati stižu u parovima. Sjetite se samo Bensona Hendersona, Frankieja Edgara, Andersona Silve ili Anthonyja Pettisa… Primjera je bezbroj.

Tate odlazi u mirovinu

Odluka Mieshe Tate da se povuče nakon drugog poraza zaredom u 30-oj godini je na prvi pogled možda previše ekstremna i nagla, no kada bolje promislite, radi se o vrlo pametnom potezu. Kao bivša prvakinja i borkinja koja je u nekoliko navrata gradila put do izazivačke pozicije, svjesna je da je ispred nje teška i neizvjesna misija sa sve jačom i boljom konkurencijom. Ukoliko želi biti majka i posvetiti se obiteljskom životu, nema boljeg vremena za vješanje rukavica o klin. Ostanak bi vjerojatno donio frustraciju i strmoglav put prema dolje koji bi svaki pravi šampion trebao pokušati izbjeći.

Jim Miller i Tim Boetsch su impresivnim predstavama i slavljima protiv Thiaga Alvesa i Rafaela Natala opravdali svoje mjesto na ovako bitnom popisu borbi. Posebno kvalitetan bio je nastup “Barbarina” Boetscha koji je doslovno demolirao brazilskog protivnika jednom od najboljih predstava večeri. Miller je pobjedom protiv Alveza postao borac s najviše pobjeda u povijesti lake kategorije dokazavši pritom ponovno o kako konstatnom i velikom sportašu se radi.

Nurmagomedov nakon ovog slavlja zaslužio izazivačku poziciju

Ako govorimo o mečevima koji su bitni za buduće “match upove”, onda odmah moramo potcrtati veliku pobjedu Khabiba Nurmagomedova protiv Michaela Johnsona. Nakon prve runde u kojoj je Amerikanac uspio plasirati nekoliko dobrih udaraca pa čak i uzdrmati Rusa, ostatak dvoboja je pripao vjerojatno najboljem “grappleru” u čitavom UFC-ovom rosteru. Lakoća kojom se Nurmagomedov poigrao s protivnikom koji ima legitimne hrvačke reference, način na koji je dovršio posao i cjelokupni dojam njegovog nastupa je takav da ne bi trebao ostaviti nikakvu dilemu kod čelnika UFC-a. Nurmagomedov bi svakako trebao biti sljedeći u nizu izazivača Conora McGregora. On to zaslužuje rezultatima, pobjedama i načinom na koje je do njih stigao. A tu onda dolazimo do početka ovog teksta i rečenice “da nakon UFC-a 205 više ništa neće biti isto”.

McGregor za povijest

Conor McGregor je možda i najimpresivnijim nastupom do sada u svojoj UFC karijeri (a bilo je mnogo impresivnih) deklasirao dosadašnjeg prvaka Eddieja Avareza i postao prvi borac u povijesti Ultimate Fighting Championshipa koji istodobno drži dvije krune. To je impresivno. To je nezapamćeno. To je jednostavno povijest koja će zauvijek biti ispisana debelim slovima u almanasima ovog sporta. Činjenica da je Alvarez odradio vjerojatno najgori meč u profesionalnoj karijeri, vodeći se potpuno krivom taktikom i pogrešnim pristupom ne umanjuje niti malo McGregorovo slavlje. Pravi šampioni su najbolji onda kada je najteže. Oni pritisak velikih mečeva čine svojom prednošću. Oni strah svojih protivnika koriste kao svoje gorivo. Oni nezapaćen huk s tribina upotrebljavaju kao svoju koncentraciju. Sve je to napravio Conor McGregor i zato mu treba skinuti kapu i nakloniti se do poda.

Ono što svakako treba zabrinuti čelnike UFC-a je sve što se događalo nakon meča s Alvarezom. Ponašanje McGregora je ukazalo na to da je zvijer koju je proizveo UFC potrgala sve lance i ona je ta koja sada kolo vodi (ili bar namjerava voditi). Ako su do sada Dana White i braća Fertitta uspijevali barem u momentima kontrolirati ponašanje irskog šampiona, sada je sasvim jasno da je to nakon ovog vikenda nemoguća misija. McGregorovo “preuzimanje” UFC-a je krenulo deranjem na predsjednika Whitea (koji je njegov direktni šef) i bahatog gestikuliranja “gdje je moj drugi pojas” iako je upravo osvojio samo jedan pojas, a drugi je već imao u svom vlasništvu pa mu time UFC niti nije trebao dati dva nova pojasa. White je već tada izgledao kao njegov potrčko. I to u trenutku koji je čitav sportski i borilački svijet promatrao širom raširenih očiju.

Nastavilo se u prvim izjavama nakon meča kroz prijetnje da novi vlasnici UFC-a trebaju “doći k njemu s nekim zanimljivim prijedlogom koji je dovoljno dobar da ga zaintrigira, razmotri i prihvati”, a kulminiralo je izjavom kojom otkriva “da želi udio u kompaniji jer smatra da ga svojim rezultatima zaslužuje i da će tako osigurati budućnost svoje djece”. I za kraj kao potvrda da je on taj koji odlučuje o svemu je stiglo odbijanje i same pomisli da bi Khabib Nurmagomedov mogao i trebao biti njegov sljedeći izazivač. Irac je tu ideju s gnušanjem odbacio jer se “Nurmagomedov ne bori dovoljno često i konstantom rezultata tek treba dokazati da je vrijedan izazivačke pozicije”.

UFC ne treba žaliti

Upravo ono što je UFC od svog samog početka 1993. godine htio svim silama izbjeći mu se dogodilo. Jedan borac se postavio iznad čitavog branda, a UFC ne može napraviti apsolutno ništa da to spriječi. Može, ali bi u tom slučaju financijski gubitci bili mnogo teži od ponosa koji će ovako morati progutati. Jer… mudri je Irac vrlo pametno procijenio trenutak kada treba otići “all in”. A ovo je bio savršen momenat za takav potez. Time je samo potvrdio da je jednako brilijantan u Octagonu kao borac i kao pregovarač “za zelenim stolom”.  Svjestan da UFC bez njega može zaboraviti ovakvu PPV prodaju, ovakve astronomske cijene karata i da je upravo on taj koji u ovom trenutku nosi čitav brand, kao i da postoje realne opcije izvan kompanije (poput boksačkog meča protiv Mayweatera), McGregor je odlučio javno obznaniti da je on taj koji od sada vuče poteze. Da su vlasnici kompanije na određeni način podređeni njemu, a ne obrnuto.

Tek je za vidjeti kako će se na novonastalu situaciju postaviti Dana White i novi vlasnici kompanije. Odluka o sljedećem izazivaču bi mogla biti dobra naznaka. Ukoliko UFC odluči “plesati kako McGregor svira”, Nurmagomedov će ponovno ostati bez izazivačke pozicije koju realno zaslužuje. Takav scenarij financijski odgovara svima osim ruskom borcu jer je UFC može zaboraviti na astronomske prodaje PPV-a s Nurmagomedovim kao eventualnim novim prvakom. Stoga je lako zaključiti da je upravo UFC-u u interesu što dulje kočiti borca koji stilski najmanje odgovara McGregoru, kako bi Irac što dulje ostao na tronu. Osim, ako u Nurmagomedovu ne vide oruđe da se riješe “McGregorove okupacije” te odluče prisiliti Irca da brani titulu protiv njemu najmanje poželjnog protivnika. Što će, dakako, biti gotovo nemoguće jer će McGregor takvu opciju jednostavno odbiti. Zato je lako zaključiti da se UFC praktički našao u pat poziciji. No, zašto žaliti kompaniju koja se do sada u odnosu s borcima ponašala isključivo s pozicije moći i prisile. Ugovori koje potpisuju s borcima upravo promociji daju sva prava, a borci su konstantno u poziciji “uzmi ili ostavi” ne znajući koji će im sljedeći meč biti i posljednji. Sada kada je jedan borac postao toliko velik da se on na isti način može postaviti prema svom poslodavcu, slijedi nova era u povijesti UFC-a.
Era nakon koje ništa više neće biti isto…

 

Marko Petrak
marko.petrak@fightchannel.hr

OCIJENITE OVAJ ČLANAK
REJTING | 4.7/5 | 14 glasova |