Komentar: Tko je odgovoran za makljažu splitskih učenica? “Ultimate fajt” sigurno nije…

kolumneIZDVOJENA VIJEST 31.01.2018 14:18h Autor:

Screenshot: Video 24sata

Vijest o žestokoj makljaži dvije splitske učenice je u utorak u potpunosti okupirala hrvatski medijski eter. Isto je bilo i s društvenim mežama koje su se zapalile od dijeljenja video zapisa tučnjave koju je uživo pratilo nekoliko stotina drugih učenika.



Nema medija koji se nije zgrozio, prenerazio i šokirao ovom tučnjavom, no prije toga velika većina njih nije propustila objaviti video iste kako bi na makljaži usput ponešto i zaradili. Kažu da u svemu treba naći nešto pozitivno, pa zašto se ne bi klikalo, kada se klikati može… Zar ne?

Nisu naravno izostale niti u debelim naslovima već uvriježene usporedbe i poveznice s UFC-om i slobodnom borbom, no na pisanje ovog teksta me nisu potaknuli urednici sa svojim nedostatkom mašte, nego jedan Facebook status koji čovjek ne može nazvati nego suludim, da ne upotrijebim žešću riječ. Kada malo dublje zagrebete po površini, onda shvatite da gotovo maloumni stav iz tog statusa nije pojedinačni slučaj, nego da se radi o mišljenju koji dijeli priličan broj ljudi u Hrvatskoj.

On otprilike glasi da je “makljaža dvije učenice u Splitu direktna posljedica promoviranja ultimat fajtova u primetimeu na televizijama”. Ajme majko…

Ovakvo razmišljanje je toliko besmisleno da ga je gotovo nepotrebno analizirati i demantirati, no s obzirom da je borilački sport dežurni krivac kada god netko nekoga udari na ulici, opljačka u pošti ili prevari u braku, osjećam potrebu da ukažem na nekoliko logičkih pogrešaka koje se nameću same od sebe.

Stoga počnimo od one “naivno dječje” prema kojoj ljudi rade ono što vide na televiziji. Prema toj logici poslovnica Fine u Zagrebu je opljačkana nakon što su se lopovi inspirirali gledajući na nedjeljno popodne dvadeset i petu reprizu Oceanovih 11. A susjed je ubio susjeda u stambenoj zgradi u Gajnicama nakon što je uz čaj u subotnje prijepodne pogledao epizodu “Ubojstva u Midsomeru”. Možemo navesti milijun bizarnih mogućih scenarija, ali to nije poanta. Poanta je da naše (i sve druge) televizije emitiraju toliko nasilnog i brutalnog sadržaja, koji je prepun ubojstava, krvi, smrti, tragedija… ne u “primetimeu”, nego u jutarnjim ili popodnevnim satima vikenda, da je besmisleno za nasilje okrivljavati jedan sport.



Ako vam nasilje u filmovima i serijama nije dovoljna motivacija za agresiju, u ponudi je i Hrvatski sabor u jutarnjem terminu gotovo svakog dana. Tamo predsjednik jedne istaknute stranke drugim zastupnicima fizički prijeti i poziva ih na šakački obračun pred hrvatskom javnosti. O primitivnosti razine riječnika u našem glavnom zakonodavnom tijelu, ne treba trošiti riječi. Ona je već ušla u anale, a izrazi koje naši predstavnici upotrebljavaju kako bi ponizili političke suparnike su postali legendarni. I tu bi se mogla naći dobra inspiracija, možda ne za tuču, ali za vrijeđanje neistomišljenika sigurno da.

Ako već inspiraciju za nasilničko ponašanje niste pronašli niti u filmovima, niti u Hrvatskom saboru, tu je i informativni program naših nacionalnih televizija. A u njemu, recimo, redovito uživaju u ispadima bivšeg izvršnog dopredsjednika Dinama i eskapadama najprimitivnijeg vrijeđanja i fizičkih prijetnji drugim kolegama novinarima. Pa kada god čelnik Dinama sazove press konferenciju, naši mediji brže/bolje pohrle popratiti što će nova iz svog nasilničkog arsenala ovaj put iščupati Dinamova “alfa i omega”, kako bi to mogli u “primetimeu” servirati javnosti. Naravno da im nije palo na pamet solidarizirati se s kolegama koji su bili žrtve vrijeđanja, pa da recimo, ne znam…bojkotirati koju press konferenciju jer znaju što će tamo biti na meniju.

Jesu li se roditelji zapitali kupe li njihova djeca poneke izraze poput “smrdiš”, “đubre”, “proklinjem te na Božić” i slično… u informativnom programu nacionalnih televizija od osoba koje slove za hrvatske uglednike? Zar uglednici nisu netko na koga se moramo – ugledati?!



Sada kada smo zaključili da u hrvatskom eteru ima puno goreg i puno primitivnijeg, a posebno puno češćeg nasilja od onog u slobodnoj borbi ili nekom drugom borilačkom sportu, vrijeme je za rušenje druge potpuno pogrešne premise iz spornog stava. A on glasi da borilački sport utječe na agresivnost onih koji ga gledaju, treniraju, prate, vole…

Ukoliko ste ikada stupili nogom u bilo koju ozbiljnu borilačku dvoranu, neovisno o kojem borilačkom sportu se radi, onda znate da je to potpuna glupost. Dapače, osobno znam stotine primjera gdje je upravo borilački sport (neovisno o kojem se radi) doslovno spasio živote momaka ili djevojaka koji su bili na krivom putu. On im je vratio fokus na ispravne stvari, disciplinirao ih kako u sportskom, tako i u svakodnevnom životu, donio im je novu dimenziju i novi smisao njihova postoja i na koncu od njih učinio časne i kvalitetne ljude. Koliko sam samo primjera čuo i na svoje oči vidio o problematičnim dečkima s kriminalnim dosjeom, koji su kroz borilački sport potpuno promijenili život, a danas su vrlo uspješni ljudi, muževi i roditelji. Pravi borci nikada ne bi svoje vještine koristili na ulici jer je to prvo što naučiš kada stupiš u borilačku dvoranu.

Uostalom prije samo desetak dana naš Stipe Miočić je postao najuspješniji teškaš u povijesti upravo u tom “ultimate fajtu”. Nisam siguran koliko je uspješnih nogometaša ili košarkaša odlučilo iz humanih razloga zadržati svoj svakodnevni posao vatrogasca kako bi i dalje mogao činiti dobro svojoj zajednici i spašavati ljude iz požara. Stipe je zaradio milijune dolara do sada, ali su ga upravo fundamenti borilačkog sporta koji kažu “čast, disciplina, poštovanje protivnika”, izgradili u osobu koja će unatoč materijalnom bogatstvu, nastaviti pomagati drugima.

Mirko Filipović je još jedan sjajan primjer. Radi se o jednom od najvećih hrvatskih sportaša uopće, a uz uspješnu borilačku karijeru je bio i zastupnik u Hvatskom saboru. Istaknuo se, među ostalim, i u svesrdnom pomaganju i udomljavanju napuštenih životinja. Nikada niti jedan njegov čin nije niti dao naslutiti da bi “Cro Cop” mogao biti nasilnik ili primitivac u privatnom životu. Dapače radi se o vrlo elokventnom i inteligentnom članu društva kojem su borilačka disciplina i nevjerojatna volja za radom produljili karijeru i u petom desetljeću života.

O Željku Mavroviću, negovom utjecaju na svijest Hrvata o zdravoj prehrani i općenito njegovoj društvenoj odmjerenosti i osjećaju za trenutak, ne treba niti govoriti…

Zaključak…

Tuče i makljaže među djecom i mladeži su se oduvijek događale i uvijek će biti sastavni dio društva i ljudskog odrastanja. To nije nova, a svakako ne izdvojena pojava nad kojom se javnost treba prenaražavati i praviti se kao da se radi o nekom novom fenomenu. Jedino novo u čitavoj priči jest virtualnost samog agresivnog čina koja je postignuta novim internetskim tehnologijama za koje društvo očigledno nije bilo spremno.



I dok je naša generacija tuče nakon škole dogovarala pod velikim odmorom šapćući jedan drugom u uho ili putem papirnatih poruka kako nastavnici ne bi saznali, danas se to odvija preko društvenih mreža koje su puno efikasniji medij od usmene predaje ili potrganih papirića sa stražne strane bilježnice. Naravno da je lakše okupiti gledatelje koji će svjedočiti makljaži nakon škole, ako imate na raspolaganju Facebook grupu, nego ako to radite “ručno”. Mi zaboravljamo da je ovo generacija koja je doslovno odrasla s tabletima i mobitelima u ruci i da moderne tehnologije koriste puno bolje i efikasnije od svojih roditelja.

A upravo su roditelji ključ svega. Dom je mjesto gdje se uči ponašanju, poštenju i disciplini. To je mjesto gdje sve počinje i završava, gdje se uči poštovanju drugih, uvažavanju starijih i razumijevanju drugačijih. A za to sve treba vremena… roditeljskog vremena kojeg u modernom svijetu ima sve manje i manje.

Stoga prestanimo okrivljavati druge, upirati prste u dežurne krivce i prebacivati odgovornost na imaginarnog neprijatelja samo zato što nam je dalek i nepoznat (poput nekima slobodne borbe, a ne ultimate fighta) i počnimo od samih sebe. Početak rješavanja svakog problema uvijek leži u priznavanju vlastitih propusta.

Sotoniziranje nekog sporta je samo alibi za vlastiti neuspjeh…

Marko Petrak
markopetrak@gmail.com

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI