MMA U 2018. GODINI: Sve najzanimljivije, najbolje i najgore (borbe, nokauti, submissioni, događaji…)

kolumneIZDVOJENA VIJEST 01.01.2019 17:00h Autor:

ilustracija

Posljednjeg dana 2018. godine, došlo je vrijeme za pregled iste, putem kolumne u kojoj ćemo odabrati ono najbolje, najgore, najvažnije i najzanimljivije što se u MMA svijetu dogodilo u 2018. godini.

Iza nas je turbulentna i zanimljiva 2018. godina u MMA svijetu. Godina u kojoj još uvijek imamo posljednji Rizin koji se upravo održava, dok će se PFL finale održati u vrijeme kada kod nas već bude 2019. godina. Tako da je došlo i vrijeme za rekapitulaciju kroz nekoliko kategorija. Odabir nije bio lak, ali na kraju je ipak nešto isplivalo u prvi plan te je to isto navedeno. U ovom uvodu uistinu nije potrebno duljiti, nego krenite i pogledajte što smo to odabrali kao najvažnije, najbolje, ali i najlošije trenutke ove godine u sportu koji svi tako rado pratimo te u njemu maksimalno uživamo.

Događaj godine

Pokretanje PFL turnira

Nakon što su se kao WSOF promocija uspjeli tek upustiti u borbu s Bellatorom, za mjesto druge najveće MMA promocije svijeta, Ray Sefo i ekipa ušli u malo drugačiji posao. Ugasili su prvobitnu promociju te su napravili novu, imena Profesional Fighters League. Odmah su najavili kako će promocija sadržavati šest kategorija, kako će u svakoj potpisati po 12 boraca te da će se oni kroz turnir boriti za glavnu nagradu, koja iznosi milijun dolara. Sada kada smo nešto više od deset sati udaljeni od finala, možemo reći da je PFL postigao uspjeh. Produkciju su podigli na izuzetno visoku razinu te su uveli neke novine u live praćenje MMA borbi, čime su nadmašili i UFC. Turnirski format se još jednom potvrdio kao nešto što fanovi vole i na taj način su isti vrlo lako uvučeni u turnir te isto tako bolje upoznavaju borce. Na kraju, ono najvažnije, a to su same borbe, ponudilo je nevjerojatno dozu uzbuđenja, puno prekida i beskompromisnih nastupa. Veliki razlog toga su modificirana pravila koja je PFL uveo u svoj turnir. Tako možemo reći da su postigli potpuni uspjeh u prvoj godini te imaju veliku tendenciju još većeg napretka u drugoj sezoni. Veselimo se finalnim borbama.

Najveća borba u povijesti MMA-a

Možete imati drugačije osobno mišljenje, no to neće nikako djelovati na činjenicu kako je glavna borba UFC 229 eventa, koju su održali Khabib Nurmagomedov i Conor McGregor, najveća borba u povijesti ovog sporta. Sama promocija, interes ljudi koji gotovo da i ne poznaju MMA te brojke koje su ostale nakon eventa, to samo potvrđuju. Osim toga, ono što se dogodilo u kavezu također nije razočaralo. I nema sumnje, voljeli vi ove borce ili ne, koliko god pokušavali nešto zatomiti u sebi, ovo je borba i događaj o kojem ćete pričati još godinama unaprijed, kada tema bude MMA, ovo je borba i event s kojim će se još godine unaprijed vući paralele i usporedbe.

Trijumfalni povratak Jona Jonesa

Pokraj svega što dolazi uz Jona Jonesa, onog nesportskog i onog “sportskog”, ali kojeg u sportu ne bi trebalo biti, povratak Jona Jonesa velika je stvar za cjelokupni MMA, ne samo za UFC kojem će tako nešto donijeti dodatni prosperitet. On je zaštitno lice ovog sporta, tema blisko vezana uz sam MMA sport, čovjek o kojem se piše i govori te borac čije se borbe prate od strane svakog MMA fana. Cijela ta negativna pozadina zapravo je dodatak na njegovu karizmu i dodatno doprinosi onome što smo naveli. I koliko god nam se ne sviđaju neke stvari, toliko moramo biti sretni što je Jon Jones ponovno tu. Jer on je borac koji donosi uzbuđenje i borac na kojeg nitko ne može ostati ravnodušan. Stavimo kratko sa strane već dva puta spomenute negativnosti. Jon Jones kao aktivan borac je netko tko će doprinijeti apsolutno svakome tko s MMA sportom ime veze. Samo neka ostane čist…

Fedor na korak od ostavljanja traga u Americi

Fedor Emelinenko po mnogima je najveći MMA borac svih vremena, a po još većem broju najveći teškaš svih vremena. Oni koji osporavaju njegovu veličinu i rezultate su oni koji kao referencu svojih izjava spominju njegove dosadašnje rezultate u Americi. Istina, to su porazi preko kojih je teško prijeći i porazi koji će uvijek egzistirati kao crno razdoblje njegove velike karijere. No, Fedor je napokon dočekao svoj “američki san”, kojem preostaje još samo jedna postaja. S dvije uvjerljive pobjede došao je do finala do sada najvećeg Bellatorovog projekta, teškaškog Grand Prix turnira. Tamo će početkom iduće godine imati priliku doći do Bellatorovog teškaškog pojasa, a ukoliko to uspije bi se mogao umiroviti. Zapravo, uvjereni smo da će to napraviti i tako barem na neki način isprati gorak okusa američkog neuspjeha. Jer pamti se ono što je posljednje, a ukoliko savlada relevantnog borca kao što je Ryan Bader, kao takav će otići u povijesti. Rijetko tko neće navijati da u tome uistinu uspije.

Dvostruki UFC prvaci

Conor McGregor prvi je dvostruki UFC prvak, odnosno prvi vlasnik dva pojasa prvaka odjednom. Ipak, mnogi će mu to osporiti, poput autora ovog članka, koji smatra da ga se takvim ne bi trebalo smatrati jer pojas u perolakoj u tom trenutku nije branio preko godinu dana, a napad na onaj u lakoj dobio je bez ijedne borbe u toj kategoriji te dolazeći iza poraza od Natea Diaza. No, ovo nije tema McGregora, ovo je tema Daniela Cormiera i Amande Nunes. Cormier je osim toga postao prvi vlasnik UFC pojasa u dvije kategorije, koji je barem jednom uspio svakog od njih obraniti, a to bi se moglo dogoditi i Amandi Nunes, ukoliko bude branila friško osvojenu titulu ženske perolake kategorije. Njih dvoje svakako su oni koji su obilježili ovu godinu sjajnih nastupima i još sjajnijih pobjeda. I teško je odlučiti tko je na impresivniji način osvojio svoj drugi pojas, Daniel Cormier protiv Stipe Miočića ili Amanda Nunes protiv Cris Cyborg

Borba godine

Dustin Poirier vs. Justin Gaethje

Po mnogima bi ovaj okršaj trebao ovdje stajati izdvojen od drugih. Čak se možemo svi s time djelomično složiti, jer ono što su ponudili Gaethje i Poirier bilo je iznad svih očekivanja. A ona su u startu, znajući oba borca, bila visoka. Pune tri runde ova su dvojica udarali jedan drugog bez ikakve štednje i suzdržavanja, da bi se u četvrtu ušlo znajući da niti jedan neće dugo izdržati. Poirieru je noga bila u stanju da je, kako je sam rekao, na njoj mogao stajati još maksimalno dvije minute, dok je Gaethje primio toliko batina da je jedva znao gdje se nalazi i što radi. Srećom po Poiriera, nakon pola minuta četvrte runde on je bio taj koji je pronašao pravi udarac te je završio ovu fantastičnu borbu. Epilog svega je da će Justin Gaethje gotovo sigurno postati prvi borac koji je na MMA Awards dvije godine za redom pokupio nagradu za borbu godine. I biti će to više nego zasluženo.

Yair Rodriguez vs. Chan Sung Jung

Kada vam UFC za event kojim slavi 25 godina postojanja pokloni ovakvu borbu, to je znak da su apsolutno pogodili izborom. 24 minute i 59 sekundi, ova dvojica su napadali jedan drugog s ciljem da borbu završe. I to im, unatoč strašnim udarcima, nije polazilo za rukom. Sve dok samo sekundu prije kraja to nije pošlo za laktom Yairu Rodriguezu. Njegov nokaut, po mnogima jedan od najljepših nokauta u povijesti sporta, bio je samo šlag na kraju ove borbe i ovog eventa, koji je u cijelosti bio fenomenalan te bi se mogao proglasiti MMA eventom godine.

Rory MacDonald vs. Douglas Lima

Nakon sada već legendarne prve borbe Michaela Chandlera i Eddiea Alvareza, ovo je druga najbolja borba u povijesti Bellatora. I oko toga će se apsolutno svatko složiti. Dva najbolja velteraša te vjerojatno dva od četiri najbolja borca koje Bellator zapravo trenutno ima na svom rosteru, odradili su briljantnih pet rundi borbe za titulu do 77 kilograma. Postoje mnoge paralele koje se mogu povući između ove borbe i one gore spomenute između Dustina Poiriera i Justina Gaethjea. Ovdje je također pobjednikom proglašen borac koji na kraju svega nije mogao stati na svoje noge, ali i borac koji o tome nije niti razmišljao sve do samog kraja. Rory MacDonald gotovo svake godine ponudi nastup koji se nađe u nominacijama za borbu godine pa je tako i ovog puta. Osim toga, ostvario je pobjedu koja mu je donijela titulu prvaka. Ova dvojica mogla bi se nagodinu ponovno susresti, ukoliko obojica doguraju do finala Grand prix turnira velter kategorije. Lima je svoj prvi korak odradio, savladavši Andreya Koreshkova te sada čeka pobjednika borbe Michaela Pagea i Paula Daleya. Pred MacDonaldom je prvo Jon Fitch, a ukoliko savlada njega, slijedi mu Neiman Gracie. Bez sumnje će mnogi navijati da se u finalu dogodi upravo repriza ovog duela.

Tony Ferguson vs. Anthony Pettis

Kada nastupate na najvećem eventu u UFC povijesti, prije najveće borbe u UFC povijesti, a na kraju odnesete bonus za borbu večeri, onda znate da ste napravili nešto posebno. Tony Ferguson vratio se na najbolji način te je jednostavno oduševio svojom predstavom. S druge strane, Anthony Pettis također je podsjetio na dane kada je nosio pojas UFC prvaka lake kategorije, a čak je bio vrlo blizu da Tonya savlada. Ipak, “El Cucuy” je još jednom dokazao svoju čvrstinu te je na kraju slavio u ovoj borbi, nakon koje su obojica dobila ogromne ovacije. Pettis se nije uspio vratiti među kandidate za titulu, ali si je osigurao status borca za čije će se nastupeponovno tražiti ulaznice više. Što se tiče Fergusona, postoji li na ovom svijetu ijedan MMA fan koji ne želi gledati borbu protiv Khabiba Nurmagomedova?

Irene Aldana vs. Lucie Pudilova

Irene Aldana i Lucie Pudilova odradile su najbolju žensku borbu u povijesti! To je činjenica koju mi nitko neće moći osporiti i jedina je šteta što su malo ostale u sjeni toga što su se borile na uvodnom programu UFC 228 eventa. 15 minuta njih su dvije napadale i udarale jedna drugu. Pogođeno je ukupno 213 značajnih udaraca, podjednako rasporođenih, a većina njih završila je na licu jedne odnosno druge borkinje. Ono što je najimpresivnije je to što su obje izgledale spremne odraditi još tri runde u istom intenzitetu. I na kraju, ono što je najvažnije, njih dvije su i ranije dokazale kako su spremne svaki put ponuditi jednako toliko uzbudljivu borbu.

Nokaut godine

Kod nokauta i “submissiona” godine neće biti previše filozofiranja, uostalom ovdje je najbolji dokaz za tako nešto snimka istog pa iz tog razloga i slijedi postavljenje njih samih. A i iz razloga što smo ovdje popis od pet nokauta ipak morali proširiti na sedam, dok smo kod iduće kategorije dodali jedan više. Sumnjamo da će se itko buniti zbog toga.

Yair Rodriguez vs. Chan Sung Jung

Jessica Andrade vs. Karolina Kowalkiewicz

Akhmed Aliev vs. Magomedsaygid Alibekov

Eliseu Zaleski Dos Santos vs. Sean Strickland

Goga Shamatava vs. Pavel Pastushkov

Abdul Razak Alhassan vs. Sabah Homassi

Curtis Millender vs. Nick Barnes

‘Submission’ godine

Ryan Hall vs. B.J. Penn

Aljamain Sterling vs. Cody Stamann

Paddy Pimblett vs. Alexis Savvidis

Zabit Magomedsharipov vs. Brandon Davis

Paul Craig vs. Magomed Ankalaev

Joshua Pacio vs. Pongsiri Mitsatit

Iznenađenje godine

Amanda Nunes detronizirala Cris Cyborg

Kada borkinja koju se smatra najboljom u povijesti ženskog MMA-a i za koju su mnogi vjerovali da je nepobjediva, bude poražena nokautom u prvoj minuti borbe, čime je ostala bez svega što je do tada imala, to je dovoljno da ista borba bude proglašena borbom godine, zar ne? O tome što je napravila Amanda Nunes smo dovoljno napisali u prvoj temi ovog teksta.

Henry Cejudo prekinuo dominaciju Demetriousa Johnsona

Iako se veliki dio fanova, pa tako niti autor ovog teksta, neće složiti sa sudačkom odlukom prema kojoj je Henry Cejudo savladao Demetriousa Johnsona, činjenica je da je na kraju borba završila upravo tako te kako je UFC dobio drugog prvaka muha kategorije u svojoj povijesti. Iznenađenje je dodatno potkrijepljeno činjenicom da je Johnson uvjerljivo slavio u njihovoj prvoj borbi.

Anthony Smith vs. Volkan Oezdemir

Anthony Smith ovu je godinu obilježio prelaskom u polutešku kategoriju, čija je na kraju postao najzanimljivija priča. Pravilno mu se posložio izbor protivnika pa je preko dva potrošena veterana/prvaka, Rashada Evansa i Mauricia Rue, došao do mjesta u Top 10 poretku. Onda je uslijedila borba protiv Volkana Oezdemira, drugog borca ljestvice kategorije. Bila je to borba u kojoj je Smith dvije runde primao batine bez da je gotovo išta pokazao, da bi u trećoj iskoristio činjenicu što se Oezdemir potrošio te ga je onda završio. Zapravo, najveće iznenađenje je što se Smith nalazi na drugom mjestu ljestvice izazivača poluteške kategorije, barem po mišljenju autora ovog teksta, koji smatra da nema kvalitetu niti za Top 10 nego da mu se sve jednostavno tako posložilo. Uvjeren sam da će se to dokazati već u njegovoj idućoj borbi. Do tada neka Smith uživa u najboljoj godini svoje karijere.

Brian Ortega vs. Frankie Edgar

Ortega je iskoristio priliku te je uskočio u borbu protiv Frankiea Edgara nakon što se ozlijedio Max Holloway. Borac koji je do tada bio poznat po činjenici da gubi svaku svoju borbu sve dok ne napravi potez koji istu borbu završi, ovog puta je napravio nešto drugačije. Protiv Edgara je ušao ozbiljnije, a onda je izveo jedan od najboljih nokauta ove godine. Tako je došao do borbe za titulu, u kojoj se na kraju nije proslavio, no to nikako ne umanjuje vrijednost ovoga što je napravio na UFC 222 eventu.

Khalil Rountree Jr. vs.Gokhan Saki

Prije nego se odjednom pojavila manja hrpa potencijalnih poluteškaških zvijezda, dolazak Gokhana Sakija u UFC bio je okarakteriziran kao velika stvar za kategoriju. Kraj prošle godine donio je njegov debi i pobjedu nokautom u prvoj rundi. Sedam mjeseci nakon toga uslijedio je novi nastup te se očekivalo kako će Saki prezentirati dodatni napredak. Protivnik je ponovno bio po mjeri, odnosno udarač bez previše parteraškog znanja i gotovo ikakvih pretenzija za odvođenje borbe u parter. Epilog svega? Khalil Rountree Jr. brutalno je nokautirao Gokhana Sakija u prvoj rundi njihove UFC 226 borbe. Nastavak njegove MMA karijere trenutno je neizvjestan.

Neugodno iznenađenje

Borba Derricka Lewisa i Francisa Ngannoua

Najlošija borba godine i najlošija borba u povijesti teške kategorije. Neupitna dva naziva za ovu borbu, no to nije ono najgore. Najgore je to što se očekivalo nešto potpuno suprotno. Očekivala se potvrda kvalitete Derricka Lewisa i povratak Francisa Ngannoua nakon poraza od Stipe Miočića, odnosno iskupljenje istog. Na kraju smo dobili 15 minuta pogledavanja i bacanja stidljivih udaraca, borbu za koju je bilo potrebno uvesti konačni ishod u kojoj niti jedan borac ne odnosi pobjedu. Jer ju uistinu niti jedan nije zaslužio.

Nicco Montano

Nakon neslavne prvakinje perolake kategorije, Germaine de Randamie, koja je za svoju titulu ipak savladala Holly Holm, UFC je dobio drugu verziju, u obliku Nicco Montano. Najsramotniji šampionski staž u UFC povijesti počeo je osvajanjem Ultimate Fightera, u koji je ušla kao potpuni autsajder te je njena priča u početku izgledala kao bajka. Na kraju se dogodilo nešto potpuno suprotno. Dugo je izbjegavala ugovaranje borbe protiv Valentine Shevchenko, da bi na kraju ugovorenu borbu otkazala samo dan prije nastupa. Problemi sa skidanjem kilograma ili strah, kao da je to bitno. Nicco Montano mogla je postati simbol svih unaprijed otpisanih, simbol autsajdera koji dođu do vrha i ako je već trebala ostati bez pojasa, mogla je to napraviti “na štitu”. Ovako će u UFC povijesti ostati kao neslavna prvakinja kojoj je pojas oduzet zbog toga što njen odnos prema svojim obavezama nije bio niti blizu “šampionskog”.

Odlazak UFC-ovih zvijezda u druge promocije

Bilo da je to zbog pada UFC-a ili zbog rasta drugih promocija, odlazak UFC-ovih zvijezda izuzetno je neugodan za svjetski MMA u ovom trenutku. U budućnosti ovo može donijeti dobre stvari, više kvalitetnih promocija i dobrih borbi, no u ovom trenutku baš i ne izgleda dobro. UFC je broj 1 i to je promocija gdje se neće izbjeći susreti onih koji su najbolji i promocija je gdje će svaki prvak biti tamo zato što to zaslužuje. Više jakih promocija svakako donosi dobrih stvari po borce, no ne i po fanove koji žele znati tko je uistinu najbolji borac svijeta u određenoj težinskoj kategoriji. UFC si je dopustio ostati bez legende poput Lyota Machida te ozbiljnih boraca svjetske klase poput Eddiea Alvareza i Demetriousa Johnsona ili ranije Gegarda Mousasija, odnosno Ryana Badera. To nikako nije dobro za promociju koja želi i dalje ostati neprikosnoveni broj 1.

Bez revanša za Stipu Miočića

Stipe Miočić pošteno je i čisto poražen od Daniela Cormiera te je ostao bez titule UFC prvaka teške kategorije. No, unatoč tome svemu moramo izraziti razočaranje što za sada nije dobio priliku vratiti pojas putem revanša. I ne, tu ne krivimo Daniela Cormiera niti prihvaćamo izjave ljutih fanova da mu on nije dao revanš. Daniel Cormier nema što davati ili ne davati revanš, UFC je onaj koji to radi. No, nakon što se pojavio Brock Lesnar, naravno da je UFC odlučio gurati njega, a onda je automatski jasno da će takvu priču podržati i Cormier. Puno je to lakša borba od uzvrata s Miočićem te puno veća lova. Tako da uopće ne čudi što Cormier ne spominje revanš protiv Miočića, ako tako što nije u interesu same promocije. Da je UFC rekao da slijedi revanš, ne bi se tu puno pitalo Cormiera, a vjerujemo da niti on ne bi imao išta protiv. Daniel Cormier je pravi sportaš i prvak koji nikada nije odbijao protivnika. Jedini pravi krivac što Stipe nije ugovorio revanš je UFC.

Kaos u Brooklyu i Las Vegasu

Conor McGregor većinu ove godine bio je dio “crne kronike” MMA-a. Napad na autobuse u Brooklynu odmah je proglašen najvećom sramotom u povijesti promocije, a svi mediji su, uključujući i nas, pozivali na veliku kaznu za Irca. UFC je i ovdje odradio ono što im je najbolje odgovaralo. McGregor je izvukao nagodbu, a događaj iz Brooklyna iskorišten je za promociju onoga što se na kraju pokazalo i potvrdilo kao najveći MMA event i najveća borba u MMA povijesti. Ipak, nakon tog eventa dogodilo se drugo poglavlje svog tog kaosa, odnosno neredi u T-Mobile Areni, za koje ćemo potencijalne kazne tek saznati. Svakako su ovo dvije najcrnje točke ove godine, koje bacaju veliku ljagu na sport i njegov dodatni rast. MMA je već podosta porastao i ne možemo ga više zvati najbrže rastućim sportom na svijetu. Prostora za rast još postoji, no on u posljednji dvije ili tri godine stagnira. Posebno pokraj ovakvih situacija, koje nikada neće u sport dovesti one najzadrtije, koji od starta prema MMA-u gledaju kao prema barbarskoj priredbi, a ne prema borilačkom sportu. Nažalost, ovakve stvari stavovima takve ekipe apsolutno idu u prilog.

Najveći iskorak

Dominick Reyes

Iako je Anthony Smith skočio na drugo mjesto UFC rankinga poluteške kategorije, smatram kako je puno veći iskorak napravio Dominick Reyes, uz impresivnije pobjede, koje su ga smjestile na osmo mjesto kategorije. Ovaj 28-godišnji udarač ove je godine odradio dva nastupa. Prvo je nokautirao Jareda Cannoniera, a onda je doslovno uništio Ovincea St. Preuxa. Bivšeg izazivača je i brutalno nokautirao u posljednjim sekundama borbe, no loša reakcija suca borbu nije tako okarakterizirala. Upravo je ovaj borac najveći potencijal kategorije i velika je vjerojatnost kako bi mu gore spomenuti Smith bio “plitak potok”. Ipak, tu borbu za sada nećemo gledati, budući da će Reyes (10-0, 4-0 UFC) svoju iduću borbu odraditi protiv Volkana Oezdemira.

Curtis Millender

Millendera smo već vidjeli gore među nokautima godine, a upravo taj nokaut mu je osigurao mjesto u UFC-u. I tu smo samo nastavili gledati impresivne nastupe ovog borca, čija je tehnika jednostavno melem za oči. Udarci koje on baca i kombinacije kakve veže su nešto novo i nešto svježe u ovom sportu pa bi 2019. godina za njega trebala biti ona koja će mu donijeti velike borbe. Ove je godine čak tri puta uspio nastupiti u UFC-u te je sva tri puta slavio bez većih problema, a protivnici su mu bili vrlo dobri UFC borci s pozitivnim omjerima u promociji. Njegove nastupe jedna čekamo jer se u njima ima u čemu uživati.

Ray Cooper III

Kada imate 25 godine te u svojoj prvoj borbi na velikoj sceni osvetite poraz svog oca od MMA legende, znate da je nešto veliko ispred vas. Još kada je to odrađeno brutalnim nokautom, na prvom eventu PFL-a, to je dodatni plus. To je Ray Cooper napravio Jakeu Shieldsu. No, tu nije stao. Cooper je iduću borbu u prvoj rundi nokautirao Pavla Kuscha te je u doigranje ušao kao prvopostavljeni borac. U istom danu je ostvario dva nokauta u prvoj rundi. Prvi je bio ponovno protiv Shieldsa, a drugim je osvetio svoj posljednji poraz, od Handessona Ferreire. Sve to ovaj mladić čini na nevjerojatno impresivan način. Večeras ga čeka finale protiv Magomeda Magomedkerimova, u kojem milijun dolara želi osigurati na jednako impresivan način.

Tatiana Suarez

Samo dvije borbe u 2018. godini trebale su Tatiani Suarez da od potencijala postane najozbiljnija kandidatkinja za iduću prvakinju UFC-ove ženske slamka kategorije. Ova bivša hrvačica sjajne životne priče je doslovno prošla kroz Alexu Grasso i Carlu Esparzu, nakon čega je apsolutno svatko saznao za nju. Način na koji odrađuje svoje borbe je rijetko kada viđen, odnosno ona prezentira dominaciju u apsolutno svakom aspektu MMA-a. Ukoliko u idućoj godini ne postane prvakinja, mnogi će biti iznenađeni pa tako i ja. Uostalom, budućom prvakinjom sam je osobno proglasio još 2016. godine, kada je putem Ultimate Fightera došla do UFC-a.

Aleksandar Rakić

Šećer na kraju ovog teksta jednostavno mora biti Aleksandar Rakić. Nakon debi nastupa prošle godine, austrijsko-srpski borac ove je godine odradio dvije borbe u kojima je prošao dva ispita. Prvi je bio boksački, budući da je protiv sebe imao vrhunskog boksača Justina Ledeta, kojeg je kroz tri runde doslovno izmrcvario, a onda je došao i Devin Clark, hrvač iz tima Grega Jacksona, sparing partner Jona Jonesa. Njega je brutalno nokautirao. Što je još potrebno da Rakić dobije Top 10 ili minimalno Top 15 protivnika? Apsolutno ništa te vjerujemo kako su to prepoznali UFC matchmakeri. 2019. godina trebala bi biti nešto posebno za ovog sjajnog talenta i još većeg radnika.

Odabrao i obrazložio: Mario Katušić

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI