Nakon nove doping sramote, kralj (čitaj UFC) je potpuno gol!

Autor | 04 | 02 | 2015 12:35 | Kategorija | kolumne | IZDVOJENA VIJEST

Dana White

Autor:
Objavljeno: 04.02.2015 u 12:35

Kako se mjeri uspjeh neke kompanije? Ako se mjeri isključivo po dobiti i profitu, onda nema sumnje da je UFC vrlo uspješna firma. Da, možda posljednjih godina nemaju rast prodaje svog PPV-a, no ukupno gledajući "mlate ogromne pare", šire se, kako se ono kaže, "poput kuge", vrijede više od "male države", drže ogroman dio tržišta, a nije pogrešno reći da su u biti svjetski monopolisti u svom poslu. Uostalom, za to će im se uskoro i suditi zbog mnobobrojnih tužbi podignutih od vlastitih bivših zvijezda.

No, ako gledate iz nekog filozofsko-socijalnog kuta, UFC zadnjih godina definitivno luta i gubi se između želje za što većim profitom i želje za što većim profitom. Da, dobro ste pročitali, nismo slučajno ponovili isti cilj. On je, naime, i jedini koji imaju.

Braća Fertitta i Dana White su u jednom trenutku odlučili od MMA-ja, odnosno od svog UFC-a, napraviti sport, ali i taj im je "plemeniti cilj" zapravo bio obilježen samo željom za još većom zaradom. U procjeni koliko će izgubiti "po-sportivanjem" MMA-ja i koliko će s druge strane dobiti s istim procesom, procijenili su krivo ili možda ne toliko pravo koliko su mislili. Uz "pravi sport" se, kako se smatralo, vežu veliki i bogati "main stream" sponzori poput Nikea ili Reeboka, a vaše priredbe se tada prikazuju i na velikim nacionalnim TV kućama poput FOX-a gdje se uostalom danas UFC i nalazi. Tu je ta kvaka i motiv da se od UFC-a napravi "pravi sport".

S druge strane, bili su vrlo vjerojatno bar djelomično svjesni da rang ljestvice i slaganje mečeva prema njima, te škartiranje likova poput Brocka Lesnara, Kimba Slicea i ostalih zanimljivih i zabavnih, a ne toliko kvalitetnih ili konkurentnih imena, definitivno može značiti i smanjivanje interesa za UFC te pad prodaje PPV-a. Jer budimo realni…ljudi su uvijek voljeli više onaj dio povezan sa "showom", a manje onaj isključivo sportski. MMA teškaši nikada nisu bili tehnički, taktički, niti na bilo koji drugi način najkvalitetniji borci, no raja ipak više voli vidjeti brutalne nokaute Royja Nelsona, i nakaradno mišićavog Brocka Lesnara kako riga vatru po kavezu, nego savršeno taktički odrađenu borbu umjetnika Josea Alda.

Pitanje, koje se zadnjih mjeseci glasno nameće, jesu li u vrhu UFC-a dobro razmislili o tome što će napraviti s ogromnim problemom dopinga koji je danas definitivno najveći kamen spoticanja za ovu promociju u želji da postane pravi sport. Prema svemu viđenom, dojam je da nisu. Dojam je, dapače, da su problem dopinga shvatili prilično neozbiljno, što im se poput bumeranga sada vraća u glavu. "Main stream" sport i doping ne idu u istu rečenicu. Možda i idu, no sigurno ne službeno, nego samo u autobiografijama bivših zvijezda koje su svoje dobro skrivene tajne odlučili podijeliti s javnosti tek kada su završili do tada neokaljane karijere u kojima su zaradili bezobrazne milijune. Problem UFC-a što njihove najveće zvijezde ne pišu autobiografije nakon kraja karijere u kojima priznaju da su ih klubovi šopali raznim steroidima i "pain killerima" i da su upravo nadopingirani ili nadrogirani ostvarili najveće sportske uspjehe, nego to što je teško na prste jedne ruke nabrojati UFC borce koji NISU PALI NA DOPING TESTU. Još veći problem je što na padove i to opetovane, nisu imune niti najveće zvijezde i najpopularniji i najbolji UFC borci.

Da budemo pošteni…misliti da je vrhunski profesionalni sport moguć bez dopinga je potpuna utopija. Ako dobro razmislite, nikome u tom začaranom krugu "sportaši – poslodavci (klubovi, organizacije, promocije, savezi), navijači – sponzori" nije u interesu da se doping suzbije do kraja. Tada najveće zvijezde godišnje ne bi mogle odigrati 130 nogometnih utakmica u 5 natjecanja i zabiti 40 golova bez da nisu ozljeđeni svaki drugi tjedan. Tada na svakom plivačkom prvenstvu ne bi pala 23 nova svjetska rekorda, a vjerojatno ne bi bilo moguće da košarkaši u NBA ligi izgledaju kao body builderi koji skaču po metar i pol u zrak i atraktivno zakucavaju uz oduševljenje gledatelja. Tada se Anderson Silva nakon onako teške ozljede ne bi nikada vratio u kavez, nego bi mu ona značila i kraj karijere. "Važno je sudjelovati, a ne pobijediti", je odavno bačeno u koš za smeće…profesionalni sport se danas isključivo vodi onom "brže, više jače". Ne budimo licemjerni, nego priznajmo da smo i sami za to krivi. Mi želimo u kavezu vidjeti akrobate, mišićave atlete koji 5 rundi odrade "bez da se uznoje", koji se mogu boriti svaka dva mjeseca, koji se nikada ne ozljeđuju.

Stoga… problem s kojim se UFC sada suočava nije isključivo njihov problem, samo se oni s njim ne znaju nositi. Još bolje rečeno, oni su se od početka taj problem minorizirali i za razliku od ostalih "pravih sportova", potpuno tolerirali. Jer drugi sportovi "se toga groze" iako su svjesni da su im sportaši nadopingirani, no jednom kada se dokaže da je netko zaista uzeo nedopušten sredstvo, prema njemu se odnos mijenja preko noći. On je ekspresno gubavac i varalica u poštenom i čistom profesionalnom sportu.  Još jednom ponavljamo, puno teže je nabrojati UFC borce KOJI NISU PALI, nego KOJI SU PALI na doping testu zadnjih par godina u elitnoj promociji. No, velika većina njih je ponovno angažirana od strane UFC-a, a sankcije kojima su bile podvrgnute su naprosto smiješne. Da se od početka krenulo s jasnim stavom "0 tolerancije" prema onima koji krše "UFC-ov kod ponašanja boraca", borci bi prije svega više i pazili te se ne bi niti dovodili u situacije da padaju na testovima.

No, ono što ipak više od svega upada u oči, a što je najviše porazno za Danu Whitea i UFC, je njihova ULOGA u posljednja dva skandala. Onaj Jona Jonesa i ovaj Andersona Silve te Nicka Diaza. U ove posljednje dvije situacije su potpuno otkrili karte i pokazali koliko im je profit važniji od sporta i regularnosti samog natjecanja. Maske su skinute, a kralj je gol…

Naprosto je sramotno da su i Jon Jones i Anderson Silva pali na "random testovima" i to mnogo ranije od zakazanog datuma eventa, a da su obojica odradili svoje mečeve. I dok se UFC pravdao da Jonesu nisu niti mogli zabraniti nastup na UFC-u 182 jer pravila Atletske Komisije ne predviđaju sankcije zbog rekreativne uporabe droga izvan natjecanja, barem formalno su bili u pravo, ako ne već i moralno. No, teorija prema kojoj je Anderson Silva pao na doping testovima još prije mjesec dana, a Atletska Komisija je tek jučer obavijestila UFC o tome, i to baš slučajno baš nakon što se već održao UFC-ov "blockbuster UFC 183", je naprosto smiješna. Sasvim je jasno da su čelnici promocije znali za Silvin pozitivan doping test, no da su odlučili svejedno održati meč protiv Diaza (i čitav UFC 183) unaprijed znajući da će dvoboj kasnije biti proglašen No Contestom. Profit im je jasno bio ispred sporta. Uostalom, kakvog smisla uopće imaju "random doping testovi", ako njihovi pozitivni rezultati neće sprječavati nastupe dopingiranih sportaša. Zar cilj nije sprječavanje da jedan borac ima prednost naspram drugog i da se spriječe moguće ozljede i neregularnosti?!  Ovako oni nemaju apsolutno nikakvog smisla osim što očito uništavaju ugled samih boraca, UFC-a, ali i čitavog MMA-ja.

Dok Dana White i braća Fertitta ne promjene ili bar ne poslože svoje prioritete, sasvim je jasno da će mješovita borba i dalje puniti stupce "main stream" medija uglavnom samo kada neka MMA zvijezda "zvizne" na doping testu. Elitna svjetska MMA promocija preko noći mora uvesti "0 tolerancije" za svoje borce, a eventualne kazne moraju biti drakonske. Ovako se ljudi smiju Andersonu Silvi koji je prije nekoliko mjeseci licemjerno osuđivao "padavičare", a ispostavilo se da je upravo u  tom trenutku bio "na kuri". I eto, tako ode jedna brilijantna karijera građena više od 20 godina u nepovrat. Neki će reći njegovom greškom, a neki pametniji shvaćaju da se to moglo izbjeći. No, zarađeni milijuni su još uvijek ispred MMA ostavštine. Čak i kada su u pitanju najveći među najvećima…

Marko Petrak
marko.petrak@fightchannel.hr

OCIJENITE OVAJ ČLANAK
REJTING | 3.1/5 | 24 glasova |