Robert Whittaker – Šampion pravih MMA fanova!

kolumneIZDVOJENA VIJEST 06.06.2018 17:20h Autor:

Robert Whittaker

Ovo je tekst o Robertu Whittakeru, ocu, suprugu, prijatelju i prije svega borcu koji treba služiti kao savršen primjer, savršen “role model” svakome tko želi uspjeti u MMA-u. Borcu koji je primjer pravog prvaka za svakog istinskog MMA fana koji cijeni ono što ovaj sport zapravo daje i ono što bi trebao biti.

U profesionalnom sportu često možemo čuti naziv “People’s Champ”. Titula je to koja predstavlja prvaka koji je čovjek iz naroda, koji je bio samo jedan od mnogih, da bi došao na vrh i postao najbolji od najboljih, a da uz to nikada nije zaboravio tko je i odakle je. To su prvaci kakvi budu najcjenjeniji i kakvi uvijek imaju veliku podršku od tamo odakle dolaze, ali i od drugih ljudi dolaze iz istih ili sličnih životnih sredina. Najčešće je to niži stalež, težak život gdje ništa nije izvjesno i život gdje baš moraš biti nešto posebno da bi se istaknuo iz gomile. People’s Champ je čovjek koji ne da na sebe, čovjek koji je najčešće glasan i čovjek koji teško kontrolira svoje emocije i na taj način to dodatno djeluje na njegovu karizmu.  Iako je priča u velikom dijelu istovjetna toj, Robert Whittaker nije “People’s Champ”, on je ipak nešto drugo, on je ono što kaže naslov ovog teksta.

Ovog 27-godišnjaka rođenog u Novom Zelandu zapazio sam još 2012. godine, kada je UFC snimio i emitirao sezonu Ultimate Fightera u kojoj su se natjecali borci iz Australije i Velike Britanije, pod trenerima Georgeom Sotiropoulosom i Rossom Pearsonom. 21-godišnji Robert bio je drugi najmlađi sudionik sezone, talentirani velteraš koji je došao sa skorom 9-2 te koji je sve svoje pobjede do tada ostvario prekidom. Ipak, nije ga se spominjalo kao nekog favorita, posebno nakon što je već u prvoj borbi išao na najboljeg borca britanskog tima, Lukea Newmana. Nakon što je Robert posao odradio nokautom za samo 19 sekundi, moglo se vidjeti da nešto ima u tom momku. Ipak, ostao je tih i povučen sve do kraja showa, uključujući i drugu borbu. Bilo je to u predzadnjoj epizodi, kad se borio protiv timskog kolege Xaviera Lucasa u polufinalu. Bila je to još jedna ekspresna nokaut pobjeda koju Robert ovog puta nije slavio, nego je odmah otišao svom kolegi i bio s njim dok se ovaj nije oporavio. U finalu je riješio Brada Scotta i njegova UFC karijera mogla je krenuti.

Nije ipak u početku sve išlo tako dobro. Savladao je Coltona Smitha, no onda su uslijedila dva poraza. Prvo od Courta McGeea, a onda i od Stephena “Wonderboya” Thompsona. Upravo ta druga borba Roberta je navela na razmišljanje. Uvijek je kao svoju najveću prednost smatrao brzinu, a nakon borbe protiv Wonderboya je rekao kako je shvatio da ima bržih od njega te da namjerava napraviti nešto suprotno od onog što većina boraca radi. Odnosno, za razliku od te većine, koja odlazi u nižu kategoriju da bi bili snažniji, on je najavio odlazak u višu kategoriju, da bi bio brži. Savladao je još u velteru Mikea Rhodesa, no rekao je kako mu je ta borba zapravo pomogla oko donošenja odluke. U ljeto 2014. godine, znači prije točno četiri godine, Robert Whittaker, borac s tri pobjede u pet UFC nastupa, donosi odluku karijere, prelazi u srednju kategoriju.

Bio je on borac za kojeg je rijetko tko osim pasioniranih fanova, odnosno australskih fanova, znao. Borio se na glavnim programima manjih evenata, što je znak da je UFC vjerovao u njega, no sam je šutio, nije se pokušavao isticati, izjave nakon pobjeda bile su mirne i staložene, bio je tek jedan od gomile talentiranih boraca unutar promocije. U srednjoj je kategoriji odmah nokautirao Clinta Hestera i time uzeo svoj prvi bonus, a u idućoj borbi pada Brad Tavares i tu je još jedan bonus. Dovoljno da ga u studenom 2015. godine upare s još jednom zvijezdom u usponu, Uriahom Hallom. Whittaker pobjeđuje i tu borbu dominantnom predstavom kroz tri runde i nalazi svoje mjesto u Top 15 srednje kategorije. Iduću borbu pobjeđuju Rafaela Natala i dobiva priliku napasti neke od vodećih boraca kategorije. Promocija mu namjenjuje Dereka Brunsona, koji je u tom trenutku bio unutar niza od pet pobjeda, posljednje četiri nokautom te je bio favorit protiv nadolazećeg Australca. Ozljeda Lukea Rockholda, koji se trebao boriti protiv Jacarea Souze dovodi da toga da se Whittaker i Brunson odjednom nalaze u glavnoj borbi, a Australac upisuje pobjedu nokautom u prvoj rundi. UFC shvaća što ima i u travnju prošle godine Whittaker je na FOX eventu u borbi protiv Jacarea Souze, još jednom kao veliki autsajder. Najveću pobjedu dotadašnje karijere Robert ostvaruje još jednim nokautom vrijednim bonusa, sredinom druge runde i tada je svima bilo jasno da je ovdje u pitanju fantastičan borac. Okolnosti oko drugih boraca mu još jednom idu u prilog, Michael Bisping se ozlijeđuje i Whittaker odjednom ima priliku predvoditi event unutar International Fight Weeka u srpnju, UFC 213. Ulog je bila privremena titula kategorije, a protivnik Yoel Romero.

Ne moramo govoriti kako je Robert još jednom bio autsajder, unatoč tome što je Jacarea savladao puno uvjerljivije nego Kubanac, čiji su trijumf mnogi zapravo dovodili u pitanje, odnosno nisu bili zadovoljni sudačkom odlukom te borbe. Nakon prve dvije runde, činilo se kako su ovog puta u pravu, Romero je izgledao bolje i spremnije te je bilo pitanje što će “Bobby Knuckles” ovog puta smisliti da okrene borbu u svoju korist. A on je tek onda pokazao koliko je dobar. Unatoč ozljedi noge, on je uspio promijeniti svoju taktiku tako da on postane taj koji kontrolira situaciju. Posebno je dobar bio u odlučujućoj petoj rundi, u kojoj je frustiranog Romera pogodio s više značajnih udaraca nego u prve tri runde zajedno. I postao je privremeni prvak, a samo četiri mjeseca kasnije i pravi, nakon što je GSP ostavio pojas koji je osvojio protiv Michaela Bispinga. Upravo su Bisping i GSP još jedni u nizu dokaza zašto je ovaj tip toliko dobar i drag. Na Bispingovu provokaciju odmah nakon borbe protiv Romera se smijao i doslovno uživao u trenutku, dok se s GSP-em pozdravio poput mladog fana, a ne kao borac koji bi ga tog trenutka trebao prozvati i očekivati borbu protiv njega. Umjesto toga, iako bi mu borba protiv GSP donijela najveću zaradu dosadašnje karijere, Robert je zapravo bio sretan kada se nije morao boriti protiv njega, jer GSP-a smatra svojim najvećim uzorom. Vidimo tu neki obrazac u ponašanju, zar ne? Nešto slično rekao je i za Bispinga, kada se ovaj prije nekoliko dana umirovio. 

Već po ovom cijelom opisu gore možemo vidjeti kako mu ništa nije bilo poklonjeno. Išao je redom, rješavao protivnika po protivnika, sve dok nije došla prilika za doći na vrh. Da, pogodila su ga neke za njega pozitivne okolnosti na koje on nije utjecao, poput spomenutih ozljeda Rockholda i Bispinga te GSP-ovog odricanja pojasa prvaka, kojim je on postao onaj pravi. Ali, i da toga nije bilo, vrlo je vjerojatno da bi Robert došao do ovoga što sada ima kod sebe, upravo na račun svog predanog rada i samopouzdanja te ljubavi prema nadmetanju, što je zapravo njegova glavna pokretačka snaga. Njegova prva rečenica u gore spomenutom Ultimate Fighteru bila je: “Ja sam Robert, volim se nadmetati, volim se boriti i osjećam se sjajno dok to radim.” Do vrha je došao bez preskakanja stepenica, ne na račun toga odakle dolazi, koliko zanimljivo priča ili zbog procjene koliko bi promocija mogla zaraditi na njemu. Došao je tamo bez ikakvih incidenata, bez problema sa zadovoljavanjem potrebnih kilograma i bez kontroverznih situacija u kavezu.

Zanimljivo, niti kada je postao onaj čije riječi više znače, Robert se nije promijenio. Njegova svaka izjava puna je respekta prema svima, a posebno prema protivnicima. Ipak, ono gdje je svakako izravan je njegovo samopouzdanje, ono kada treba govoriti o tome kako će nekoga pobijediti. No, i tu je drugačiji od većine. Kod njega nema prijetnji ubojstvom, prebijanjem, otkidanjem glave i što sve drugi borci ne govore. On govori o tome kako će protivnike pobijediti, jer on je sportaš kojem je cilj nekoga nadmašiti, pokazati kako je on bolji borac od njega, odnosno kako je najbolji na svijetu u ovome čime se bavi, a trenutno ima pojas koji dokazuje to te mu je cilj isti taj pojas obraniti. I to u drugoj borbi protiv Yoela Romera, koja je na rasporedu u subotu. Robert u njoj gleda samo na to kako nadmašiti 14 godina starijeg kubanskog olimpijca i zatvoriti poglavlje o dvije borbe protiv njega. Bez ikakve mržnje, netrpeljivosti ili antagonizma, Whittaker se u Chicago dolazi nadmetati s prvim izazivačem, borcem koji je po rezultatima odmah iza njega. I kraj toliko materijala koji mu mogu pomoći da o Romeru kaže nešto negativno, jer ne moramo sakrivati da nečega takvog ima zavidna količina, on to nije niti jednom iskoristio, niti će to napraviti u ovih tri dana koliko je preostalo do borbe. Na kraju, pobijedio ili izgubio, on će prema Romeru reagirati s istim respektom s kakvim djeluje i sada.

Upravo zbog svega toga je Robert Whittaker šampion pravih MMA fanova. I sada da mene pitate jesam li njegov fan, imao bih zanimljivo objašnjenje za to, odnosno odgovorio bih opisnom rečenicom. Ja sebe smatram pasioniranim MMA fanom koji cijeni kvalitetu borca i njegov pristup sportu, ali također se smatram poštenom i moralnom osobom koja voli vidjeti da su takve i osobe koje se sportom bave. Ukoliko se netko pronađe u ovom opisu, kojim sam ja pokušao karakterizirati sebe, smatram kako je nemoguće da te osoba ne bude fan Roberta Whittakera, jednog od najmlađih prvaka u UFC povijesti, ali također i jednog od najkulturnijih i najpristojnijih prvaka ovoga sporta uopće. Zapravo, ne samo prvaka, Robert Whittaker bi trebao biti ogledni primjer ponašanja svim sportašima.

Ispred ovog momka je vrijeme, što je on i sam naveo, odnosno rekao je kako je ovo tek početak stvaranja njegove ostavštine, bez obzira na to kako borba protiv Romera završila. Ispred njega je, ako ne bude nekih neočekivanih okolnosti, barem deset godina karijere na najvišoj mogućoj razini, karijere koja bi mogla donijeti neke rekorde i koja bi mogla ovog borca upisati u povijest. I karijere za koju bismo u ovom trenutku mogli pretpostaviti da će proći bez ikakve mrlje. Ukoliko se nešto negativno dogodi, onda će Robert prevariti i nas i samog sebe. Ali, nemoguće je da ovo što on radi ima ikakve veze s glumom, on je jednostavno takav, prekrasno odgojen momak, mladi obiteljski čovjek koji je na vrhunskoj razini u onome čime se bavi. Momak koji je tako mlad, a već mu se možemo diviti.

Na kraju moram biti iskren i reći kako ne mogu zamisliti osobu koja je iskreni fan ovog sporta, a da će ta u subotu navijati protiv Roberta Whittakera, odnosno za Yoela Romera, borca koji se već više puta dokazao u potpunom suprotnom svjetlu nego što se prezentira Australac. Znam da takvi postoje, ali ne mogu si zamisliti dobro objašnjenje za tako nešto, ukoliko si uistinu osoba koja ovaj sport voli i prati iz pravih razloga. Teško da će Robert Whittaker ikada steći popularnost jednom Conora McGregora, karizmu Jona Jonesa ili pažnju fanova Brocka Lesnara. Ali kod onih fanova kojima je ovaj sport svakodnevica, koji su se u njemu pronašli, on će sigurno biti jedan od najboljih i najvećih. A takav bi trebao biti i svakom mladom borcu koji ulazi u ovo i ima želju doći do vrha na onaj pravi, pošteni, morali i sportski način. Jer upravo to je ono kako je Robert Whittaker postao ono što je danas i što subjektivno mogu reći da se nadam kako će biti i nakon subote. On je UFC prvak! Prvak pravih MMA fanova!

Mario Katušić

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI