Zašto su UFC-ovi teškaši postali teški za gledati?

Autor | 29 | 11 | 2014 14:29 | Kategorija | kolumne | IZDVOJENA VIJEST

Jared Rosholt i Aleksej Olejnik

Autor:
Objavljeno: 29.11.2014 u 14:29

UFC-ova teška kategorija sve je manje gledljiva, sve je manje konkurentnih boraca te posebno je sve manje boraca koji gledatelje navode na kupnju PPV-a ili provođenje vremena pred TV-om ili monitorom. Zašto je do toga došlo i zašto su teškaši postali toliki teški za gledati?

Magomedov – Pešta, Rosholt – Palelei, Miočić – Gonzaga, Overeem – Mir, Lewis – May, Arlovski – Schaub, Magomedov – Copeland. Sedam teškaških borbi koje bi bile u konkurenciji za, kvalitetom, aktivnošću i tehnički, najlošiju UFC borbu ove godine. S tim da je namjerno izostavljena borba Jareda Rosholta i Daniela Omielanczuka, koju bih ja osobno nazvao najlošijom UFC borbom koju sam ikad gledao. A kad se zna da od početka 2012. godine nisam pogledao možda 10-ak borbi, računajući "prelimse" te da sam i podosta ranije bio redovan, barem na "main cardovima", ta izjava valjda ima neku snagu i relevantnost.

Neki bi rekli da tih osam slabijih borbi nije puno, no kad se zna da je u 2014., do sada, održano tek 27 teškaških mečeva, dolazimo do brojke koji je oko jedne trećine. A realno, neke borbe je "spasio" samo atraktivan nokaut ili prebrzi završetak, zbog kojeg nisu uspjele doći do stadija da budu negledljive. Postavlja se pitanje zašto je to tako, zašto teškaši više ne nude ni približno uzbuđenja kao nekad i što UFC treba učiniti da vrati atraktivnost kategoriji koja je uvijek bila "kraljevska" i čiji su borci donosili najveći financijski dobitak?

Premali broj boraca

Prvi problem je sigurno taj da nema dovoljno boraca. Trenutno se na UFC-ovom rosteru nalazi 34 teškaša. Trojica tek čekaju svoj debi nastup, a neki od njih su već na rubu otkaza/umirovljenja (Minotauro Nogueira, Ruan Potts, Walt Harris, pa čak i Alistair Overeem). Neki, kao Todd Duffee i Stefan Struve, su bili na oporavku i nije se znalo hoće li se i vratiti, neki kao Cain Velasquez i Josh Barnett su dugo ozlijeđeni te se tako dolazi do ovog strašnog malog broja teškaša i teškaških borbi. 

UFC stalno regrutira, no u posljednje vrijeme većinom iz nekih regionalnih organizacija, kao što su RFA, Legacy i sl. Imali su sjajan pokušaj s trećom sezonom brazilskog Ultimate Fightera. Polufinale je dalo četiri fenomenalna i uzbudljiva teškaša koji su potpisali ugovore, da bi se nakon završetka sezone dvojica od njih odlučila za spuštanje u polutešku, a dvojica čak u srednju kategoriju.

Teškaških potencijala ima. Nedavno su potpisani Konstantin Erokhih i Timothy Johnson te se radi na još nekim ugovorima. Od boraca izvan UFC-a, sigurno su najzanimljiviji Aleksander Volkov i Vitali Minakov. Ova dva Rusa, od kojih je jedan bivši, a drugi trenutni Bellatorov prvak, po mnogima bi se automatski našli unutar UFC-ovih Top 10. Zanimljiv je i 22-godišnji kanadski borac Smealinho Rama. Ovaj prvak WSOF organizacije glasi za najtalentiranijeg teškaša svijeta u ovom trenutku. Na američkom kontinentu još nastupa i Blagoi Ivanov, također član Bellatora, nakon tri godine se vratio i Jon Madsen, koji će se uskoro borit za Titan FC prvaka.

U Europi također ima podosta potencijala. Tybura i Smoldarev su u nedavnoj M-1 borbi dokazali da obojica mogu odmah u oktogon, a svakako vrijedi spomenuti i naše Mara Peraka i Antu Deliju, za koje me nitko ne može uvjeriti da su Potts, Hamilton, Pešta ili Omielanczuk bolji borci od njih. Dvije od top tri najjače europske organizacije, Cage Warriors i KSW gotovo da nemaju što ponuditi, irska organizacija čak niti nema svog prvaka.

Dosadne i neatraktivne borbe

Da se vratimo na UFC, odnosno neatraktivnost i nezanimljivost teškaškog programa. Teško da se tu može što prigovoriti Joeu Silvi, odnosno da se mogu tražiti greške u uparivanju. Nije niti da je imao puno izbora. Problem je u načinu na koji se borci bore i kako treniraju. Teškaši inače nisu nešto pretjerano poznati po brzini, no jesu po snazi udaraca. Ipak, baš tu također nastaje problem, jer je većina boraca više počela paziti na to kako da izbjegne udarac protivnika, nego kako da plasira svoj.

Druga stvar je što teškaši nisu previše raznovrsni i kompletni. Većina iz dolazi iz boksačkih i hrvačkih pozadina te su to samo nadograđivali. I onda dobijemo borce kao Jared Rosholt, koji forsira klinč, hrvanje i ležanje na protivniku ili kao Derrick Lewis i Soa Palelei, koji samo čekaju priliku za doći u "full mount", jer s njihovim "maljevima" to većinom znači kraj borbe. 

Malo je boraca kao Mark Hunt ili Roy Nelson, koji će uvijek pokušati pružiti uzbuđenje ili kao Junior Dos Santos, koji je vjerojatno najuzbudljiviji teškaš za gledati, zbog svoje eksplozivnost i sjajnog boksa i kickboksa. Stipe Miočić je isto raznovrstan, no u borbi protiv Gabriela Gonzage je pokazao da će radije taktizirati, kratko udarati i čekati, nego krenuti u pravi "fajt". 

Dojam je da samo ta snaga, taj "one punch power" spašava tešku kategoriju te ljudi koji gledaju teškaške borbe čekaju samo njega. Ima borbi u lakoj ili velter kategoriji za koje se nadaš da će potrajati što dulje, a kod teškaša čekaš samo taj udarac, pa čak i kad cijela borba prije toga bude nevjerojatno dosadna, s minimalno aktivnosti.

Preslaba konkurencija

Još jedan problem je i u konkurenciji. Gledajući po rezultatima, UFC-ove teškaše se može podijeliti u dvije grupe. Recimo Top 10 boraca, koji su neki nivo iznad i koji su međusobno slične kvalitete te ostatak, koji se bori međusobno, nitko ne iskače, ali isto tako, gotovo nitko nije uspio ugroziti ovaj gornji dio i tako već godinama. Posljednji borac koji se pojavio i ostao u vrhu je Stipe Miočić, a prije njega Travis Browne. Drugih jednostavno nema. Trenutno se nazire Ruslan Magomedov, no i on je još daleko od pravog iskoraka.

Ipak, borbe iz vrha teške kategorije, još uvijek zanimaju većinu MMA populacije i još uvijek su najveći "draw". Cain Velasquez je jedan od najpopularnijih boraca svijeta, a fanovi su uvijek sretni kad na cardu vide najavu teškaškog meča. Jednostavno, to je ostalo u ljudima, da vole gledati velike momke, koji samom svojom pojavom izgledaju zastrašujuće.

Kako dalje, odnosno kako naprijed?

Ovo je pitanje koje si Dana White, Lorenzo Fertitta i ljudi oko njih vjerojatno postavljaju svaki dan. Da bi sport napredovao, trebaš imati dobre teškaše. U Prideu je, realno gledajući, srednja kategorija kvalitetom rostera bila neizmjerno jača od teške, ali teškaši su ono što je prodavalo. Kad je UFC bio u najvećoj krizi, "izmislili" su Brocka Lesnara i od njega napravili cijeli brand.

Teškaši su potrebni, kako publici, tako i organizaciji. Čak i autor ovog teksta, koji će uvijek reći kako se teškaški mečevi ne mogu ničim mjeriti s onima u perolakoj, lakoj i velter kategoriji, uvijek rado pogleda svaki teškaški meč i veseli mu se. Pa tako čak i nadolazećem meču Viktora Pešte i Konstantina Erokhina, koji je po važnosti vjerojatno na najnižem prioritetu.

Volio bih da mogu porazgovarati s Danom Whiteom, savjetovao bih mu da potpiše Tyburu, Ramu te prije svega Volkova i Minakova, no isto tako i naše Deliju i Peraka i još mnoge gore navedene borce. Ljudi vole teškaše, ljudi će uvijek gledati teškaše. Pa ako jedan velter i laka na svom rosteru imaju preko sto boraca, pa zašto ne bi bilo barem 50-ak teškaša. Možda se nešto izrodi baš iz toga.

Mario Katušić
mario.katusic@fightsite.hr

Oznake | |
OCIJENITE OVAJ ČLANAK
REJTING | 4.1/5 | 14 glasova |