Završni komentar: Pet novogodišnjih želja za ljude koji vode UFC!

kolumneIZDVOJENA VIJEST 30.12.2017 13:44h Autor:

Woodley, McGregor, Nunes i Miočić

Još nas samo jedan dan dijeli do kraja 2017. godine, a ispred nas je tek završni novogodišnji UFC 219 u Las Vegasu. S obzirom na osipanje ovog popisa borbi i činjenicu da su na njemu tek dva bitnija meča, već danas možemo podvući crtu pod UFC-ovu sezonu koja je iza nas. Prvu od kada kompaniju vode novi vlasnici koji su promociju kupili u srpnju 2016. godine za gotovo nepojmljive 4.2 milijarde dolara.

Ako pitate vidno demotiviranog starog/novog predsjednika Danu Whitea, iza UFC-a je izuzetno uspješna godina. Takvu je izjavu dao u nekoliko navrata u posljednje vrijeme zamoljen da ocijeni 2017. Samo je potpuno nejasno kako je White stigao do takve procjene s obzirom da se to iz bilo čijeg tuđeg pogleda baš i ne čini tako.

I financijski podaci ne idu u prilog Whitovim riječima. A svi znamo da se poslovni uspjeh na kraju krajeva ipak vrednuje prema uspješnosti i održivosti financijskog modela neke kompanije. Dovoljno je samo pogledati javno poznate izvještaje PPV prodaje za 2017. godinu, osnovnog izvora UFC-ovih prihoda, da bi mogli zaključiti kako je iza UFC-a zapravo godina prave financijske katastrofe. Da nisu bili dio organizacije novčano vrlo uspješnog boksačkog meča između Conora McGregora i Floyda Mayweathera, financijska bilanca bi bila još kudikamo gora. Ovako su nekako preživjeli…

Koji su uzroci tako loše godine za elitnu svjetsku MMA promociju? Posebno nakon što je 2016. bila njihova daleko najuspješnija godina od osnutka kompanije 1993. godine.

Uzroke treba svakako tražiti upravo u činjenici da je tvrtka sustavno pripremana za prodaju koja se na koncu dogodila u 2016. godini. Kako bi se nafrizirali financijski uspjesi i takve nabubrene brojke prezentirale potencijalnim kupcima, a kasnijim vlasnicima, braća Fertitta su odustala od nekih dosadašnjih principa koji su i stvorili UFC u onakvom obliku kakav je godinama egzistirao. Sve u svrhu što boljih PPV brojki i na koncu što masnije prodaje. Odustali su od bildanja branda i po prvi put su se okrenuli stvaranju borilačkih mega zvijezda. Odmaknuli su se od “underground” imidža i “hard core” fanova te su se okrenuli mnogo površnijoj, no puno brojnijoj “main stream” publici prezentirajući MMA kao istinski sport, a ne više kao hibrid sporta i zabave. Pa su tako uveli USADA-ino testiranje što se kasnije pokalao kao pucanj u vlastitu nogu jer im je pola rostera imobilizirano suspenzijama. Zabranili su individualne sponzore svojim borcima, a uveli su uniformiranje Reebok odorama što je izazvalo neviđeni revolt sportaša i velik broj prebjega u konkurentske organizacije.

No, dok su u nekim segmentima odlučili glumiti pravi sport, u drugima su se radi izdašnije financijske zarade odmaknuli od iste filozofije. Pa su u kompaniju uvedeni dvostruki ili bolje rečeno višestruki standardi. Neki, prema marketinškom potencijalu izabrani borci, su dobili poseban tretman i debeli poguranac u leđa. Od financijskih ulaganja u njihov imidž, pa sve do namještanja protivnika koji im stilski odgovaraju kako slučajno ne bi izgubili. Drugi su u isto vrijeme sustavno zanemarivani jer za njihovu promociju nije bilo dovoljno sredstava, prostora i vremena. I to je izazvalo ogroman revolt i nezadovoljstvo među borcima. Posebno onim na samom vrhu divizija. A ona stara poslovica koja kaže “kako ne stavljaš sva jaja u istu košaru”, se ponovno pokazala kao vrlo mudra. (Primjer Amande Nunes i Ronde Rousey i njihovog međusobnog meča je sjajan.)

Stoga u svim ovim tada financijski lukrativnim, ali dugoročno katastrofalnim potezima, treba tražiti zametak strmoglavog pada UFC-a u 2017. godini. Novi vlasnici, čiji je “core” biznis upravo pronalaženje i briga za sportske i šoubiz talente, su samo nastavili u istom pravcu. Oni, naime, niti ne znaju drugačije. Slobodna borba i organizacija sportskih evenata nije nešto s čime su se do sada bavili pa su pokušali svoj dosadašnji poslovni “modus operandi” prebaciti i na svoju novu akviziciju. Rezultat – prava financijska katastrofa i veliki pad popularnosti branda.

Da ne analiziramo sve pogreške koje je UFC napravio u 2017. sastavit ćemo novogodišnji popis želja. Što bi UFC trebao napraviti u 2018. godini da bi se vratio na stare staze malog, ali održivog rasta. Možda ovi potezi neće u prvi mah donijeti golem financijski uspjeh, no sigurno će dugoročno vratiti elitnu svjetsku MMA promociju na pravi kolosijek.

1. Vratite vrijednost prvacima i pojasevima!

U 2017. godini UFC prvaci su doživjeli neviđenu degradaciju, što je dugoročno gledano izuzetno loše za čitavu kompaniju i vrijednost samog branda. Kada borilački fan pomisli na UFC, on mora pomisliti na njegove prvake, na dijamante u UFC-ovom rosteru, na one najbolje. Jer su oni ti koji zaslužuju svu pažnju i sve privilegije. Oni su najbolji, oni su najkvalitetniji i oni su s razlogom na tronu.

Dovoljno je samo podsjetiti na gotovo maćehinski odnos koji UFC ima prema svom najboljem borcu Demetriousu Johnsonu koji je usputno govoreći u 2017. postao rekorder po broju obrana titule prvaka s trona skinuvši legendarnog Andersona Silvu. Meč protiv Rayja Borga, u kojem je stigao do povijesnog rekorda, nije bio glavna borba UFC-a 216, a ususret eventu je neželjeni Johnson namjerno gurnut u drugi ili treći plan. Pametnom dovoljno. A Amandu Nunes ili Stipu Miočića ne treba niti spominjati… Ovo dvoje UFC prvaka u protekloj godini zajedno nije dobilo niti 10 posto marketinškog prostora i PR ulaganja koja uživa recimo Francis Ngannou – borac za kojeg se još uvijek ne zna je li zaista “sljedeća velika stvar u UFC-u”.

Ne smijemo zaboraviti niti privremene pojaseve koji su u 2017. doživjeli pravu inflaciju. Do sada su oni bili tek povremeni alat u slučaju duže ozljede nekog prvaka, a u protekloj godini su postali gotovo pravilo. Ponovno je razlog bilo povlađivanje određenim za promociju bitnim bocima, odnosno čuvanje njihovog nezasluženog statusa. Ipak krajem godine se raščistila situacija u srednjoj, a nešto ranije i u perolakoj kategoriji. Jedino je još laka divizija taoc Conora McGregora i UFC-ove sulude politike kada je u pitanju irska zvijezda.

2. Vratite se sportskom uparivanju mečeva!

Još do prije godinu ili dvije dana, svaki malo veći UFC fan je otprilike znao kakav je raspored snaga u svakoj od težinskih divizija. Postojao je prvak, postojali su izazivači, postojale su rang ljestvice koje su više ili manje ipak imale nekakvog smisla. Danas na sve to možete zaboraviti. Hoće li se Tyron Woodley braniti svoj pojas protiv prvog izazivača? Naravno da neće. Jer tu su potencijalno puno unosniji “match upovi” recimo protiv Natea Diaza. Ili protiv Conora McGregora. Ili protiv Georgesa St. Pierrea. Ili protiv…bilo koga za koga se u datom trenutku procijeni da bi mogao donijeti veću prodaju PPV prijenosa.

Iako je ovaj trend započet od samog čelništva UFC-a radi što veće i brže zarade, a ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama, i sami borci su vrlo brzo preuzeli ovaj način funkcioniranja. Shvativši da će upravo na taj način preko noći zaraditi novac koji inače ne bi zaradili u nekoliko godina, borci na samom vrhu su doslovno preuzeli ponašanje Conora McGregora. Oni su danas ti koje ne zanimaju logični sportski protivnici, oni su ti koji su sami postali “match makeri” jer žele što prije zaraditi novac koji će im dati sigurnost i osigurati budućnost.

UFC je tu namjerno nemoćan što se najbolje vidjelo na primjeru Georgesa St. Pierrea i njegovog povratničkog meča. Rastrgani između želje za što većom zaradom i svjesnosti da zbog loše odrađenog marketinškog posla danas imaju tek nekoliko iole većih imena, UFC zapravo i nema previše izbora. Prema javnosti glume da su ucjenjeni, a interno rado pristaju na mečeve koji u sportskom smislu nemaju nikakvog smisla. Ponovno razmišljajući kratkoročno kako bi što prije u džep spremili što više novca i zakrpali rupu nastalu kupnjom organizacije.


3. Vještina mora ponovno postati vrlina!

Trend je započeo Chael Sonnen, a do savršenstva ga je doveo Conor McGregor. Danas UFC-om ne vladaju najbolji, nego najglasniji. Danas u UFC-u nisu najplaćeniji oni najkvalitetniji, nego oni najnekulturniji i najprimitivniji. Danas “usta” ili “izgled” (uglavnom u ženskom slučaju) vrijede više od borilačkih kvaliteta. UFC je gotovo postao replika kečerskog WWE-a.

Gdje je tu problem? U tome što kada jednom “main stream” publici, koja je očito danas poželjna klijentela novih vlasnika UFC-a, ponudite ovakav model, teško je obrnuti kazaljke vremena unatrag i vratiti se vrednovanju kvalitete. Površna publika za to nema vremena. Ona je poput ovisnika kojem prvi “šut” kečerskog kazališta sutra neće biti dovoljan. Oni će već sutra željeti još nešto apsurdnije i od samog MMA sporta još udaljenije. Sve dok im jednog dana niti to neće biti dovoljno pa će se okrenuti nekom potpuno drugom, u tom trenutku “trendy” interesu.

I zato UFC u 2018. mora vratiti kvalitetu na prvo mjesto! Oni najbolji ponovno moraju postati i najplaćeniji i medijski najeksponiraniji. Ako Stipe Miočić može biti mega zvijezda u svom Clevelandu, zašto uz malo PR truda ne bi mogao biti barem približno velika zvijezda u čitavom SAD-u?

4. Odustanite od ugovora s Reebokom!

Nažalost 2018. godina nije godina u kojoj ističe ugovor sa sportskim brandom Reebok, no to je godina u kojoj bi čenici organizacije morali shvatiti (ako već nisu) da je “Reebok” bio jedna od njihovih najvećih grešaka u povijesti kompanije. Jer slobodna borba i općenito borilački sportovi su individualni sportovi koje ne možete uniformirati. Dapače, upravo je personalizacija i individualan marketiški pristup svakom borcu krucijalan kada govorimo o njegovoj popularnosti i poistovjećivanju fanova sa svojim idolima.

Tko ne bi volio imati legendarne Cro Copove “kockaste” hlačice ili legendarnu Cro Copovu “ATJ Lučko” majicu? To su detalji i memorabilije koji nas indentificiraju kao prave borilačke fanove jer su istinski povezani s našim idolima. Generičke Reebok uniforme su jednostavno sranje! Drugačije se to niti ne može sročiti.

Aspekt nezadovoljstva samih boraca koji su ostali bez ogromnog izvora prihoda ne treba niti spominjati. Upravo su Reebok uniforme kumovale velikom broju prebjega u konkurentske organizacije. Nadamo se da UFC neće ponoviti ovakvu grešku jednom kada im ugovor s Reebokom istekne.

5. Nemojte dovesti Floyda Mayweathera u UFC!

Točka.

Marko Petrak
markopetrak@gmail.com

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI