Prošlo je devet godina od najtužnijeg dana u povijesti ženskog boksa (VIDEO)

K1 / BoksIZDVOJENA VIJEST 04.01.2018 15:09h Autor:

Giselle Salandy

Prije točno devet godina, na današnji dan, došlo je do najveće tragedije u povijesti ženskog boksa. Rekorderka po broju osvojenih titula i vjerojatno najtalentiranija boksačica u povijesti, Giselle Salandy, izgubila je život u prometnoj nesreći, par tjedana prije nego je trebala navršiti 22 godine.

Trinidad i Tobago mala je, ali prirodnim bogatstvom prekrasna otočna, odnosno dvootočna državica, koja se nalazi nedaleko obale Venezuele. Ima tek milijun i 300 tisuća stanovnika, gotovo na trećine podijeljene između doseljenika iz južne Azije, većinom Indije, afričkih doseljenika i ostatka, gdje veliki dio čini mješavina dvoje prvonavedenih te starosjedioci otočja. Važno je još navesti kako pripadaju Commonwealthu te kako je riječ o vrlo siromašnoj državi. Podosta raznoliki ljudi žive u toj državi, no jedno im je svima zajedničko. Žitelji Trinidada i Tobaga ludi su za sportom!

U toj državi glavni je sport atletika. Talent za to se prepoznaje već u mladim danima te se usmjerava djecu na bavljenje sportom, dok oni ostali završavaju u kriketu, nogometu ili košarci (četiri puta prvaci Kariba), odnosno Netballu (jednom prvakinje svijeta). Najveći sportaši Trinidada i Tobaga, poput svjetskog prvaka na 200m i četverostrukog osvajača olimpijskih medalja, Ato Boldona (ujedno najveći sportaš u povijesti države), zlatnih olimpijaca Haseleya Crawforda ili Keshorna Walcotta, kao i sudionici uvijek uspješnih štafeta na kratke pruge, u državi su nacionalni heroji. Kada su se napokon plasirali na svjetsko nogometno prvenstvo, 2006. godine u Njemačkoj, ljudi su dobivali slobodne dane na poslu kada bi utakmice igrali Dwight Yorke i ekipa. Pokraj svega toga, Trinidad i Tobago imao je Giselle Salandy.

Ova djevojka boksom se počela baviti s 11 godina, s 13 je već odradila svoj prvi profesionalni meč, a s 14 godina došla je do prve titule. Budući da je minimalna granica za profesionalku u njenoj državi bila 17 godina, to je napravila s falsificiranim dokumentima. U rujnu 2002. ipak su se saznale njene prave godine te je bila suspendirana 14 mjeseci, dok ne napuni 17 godina. Bila je prva boksačica u povijesti koja je osvojila šest titula u jednom meču, a kada je taj rekord srušen, odmah je postavila novi, osvojivši osam titula odjednom. Među njima su bile i dvije od četiri elitne (WBC i WBA), a u pripremi je imala i borbe za preostale svjetske pojaseve. Sve to dovelo je do interesa iz SAD-a, gdje su se promotori već žestoko borili za nju. Sve je to postigla prije svog 22 rođendana. Njega, nažalost, nije doživjela.

4. siječnja 2009. godine, deset dana nakon svog posljednjeg meča, u kojem je došla do skora 16-0, u jednom od najposjećenijih sportskih događaja u povijesti Trinidada i Tobaga, ugasio se njen život. Tog jutra vozila je izvan Port od Spaina, glavnog grada države te se iz nerazjašnjenih okolnosti zabila u betonski stup pokraj ceste. S njom je bila njena prijateljica, nogometna reprezentativka Tamar Watson, koja je uspjela preživjeti, nakon što je neko vrijeme bila u kritičnom stanju. No, s njom nije bio njen vozač, kojeg je dobila od države, s ciljem da je vozi gdje god zatreba, da bi Giselle mogla biti opuštena i sigurna, pokraj svog pretrpanog rasporeda. Ne zna se zašto je otišla sama, odnosno zašto nije pozvala spomenutog vozača. Bilo je to 21 dan prije nego bi napunila 22 godine.

Njena životna i sportska priča postala je inspiracija mnogima. Boxrec jeu je dugo držao na prvom mjestu ljestvice najboljih boksačica lako-srednje kategorije svih vremena, a teško ćete pronaći ljestvicu deset najboljih boksačica svih vremena, a da se Giselle ne nalazi na njoj. Njenoj sahrani pristustvovale su stotine ljudi iz cijele države, koje su dolazile organizirano autobusima, da bi joj odale počast. Mnogi su u njoj vidjeli veliki uzor, a svi su znali kako su najbolje stvari trebale tek biti pred njom. Čekao ju je američki (ili britanski) san, ono što većina njenih sunarodnjaka želi. Čekala ju je prilika da cijeli svijet sazna za nju, no život ne bira. Nekada je dovoljno samo sekunda da osoba nestane zauvijek.

Nepune 22 godine, a toliko toga je prošla. Mlada je ostala bez majke, pravog oca nikad nije upoznala te se selila iz kuće u kuću. U boksačku je dvoranu prvi puta ušla s rukom u gipsu, no poželjela je udarati vreću. Dobila je priliku, a odmah nakon toga je u kratkom sparingu izdominirala vršnjaka, koristeći samo jednu ruku. Tada je prepoznata kao talent i iz dvorane više nikada nije izašla. Njen stil boksa i dan danas je teško ponoviti, budući da je on predstavljao konstantnu agresiju i nevjerojatno brze i količinom udaraca sadržajne kombinacije. Cijeli život borila se s anemijom (upravo njene simptome se spominje kao mogući razlog nesreće) te se kasnije otkrilo kako se njen menažder oko toga nije brinuo na pravi način. Nikada je nije odveo kod specijalista hematologa, nego je angažirao liječnika koji se brinuo oko njenog cijelog zdravstvenog stanja i prehrane. Također, u trenutku smrti, na Gisellinom računu bila je izuzetno mala količina novca, za razliku od računa njenog menadžera. Ipak, on je kasnije tvrdio kako mu je pripadalo samo 30% njene zarade te da je ona u potpunosti sama raspolagala svojim novcem. Oko toga su na kraju ostali repovi i nikada nije dokazana prava istina. Kasnije je postalo poznato kako je Giselle veliki dio svog novca anonimno domirala siromašnim obiteljima ili zajednicama djece bez roditelja. Posthumno je dobila najviše moguće državno odličje te je i dan danas jedina sportašica kojoj je ono dodijeljeno.

Tužna istina je samo ona da nikada nećemo saznati što bi bilo da je Giselle uspjela otići u Ameriku (iako se službeno o tome na kraju nije ništa saznalo) te tamo napraviti nešto još više od svoje boksačke karijere. Ovako ostaje samo kao jedna tužna priča o teškom odrastanju te volji i želji za uspjehom, do kojeg je došla unatoč svim poteškoćama kroz koje je prolazila. Uostalom, kada spadaš među siromašni stalež već po sebi siromašne države, nema se puno izbora. Da nije taj dan sjela za volan, možda danas boksački analitičari i fanovi ne bi imali četiri različita mišljenja, odnosno je li najbolja boksačica ikad Lucia Rijker, Laila Ali, Cecelia Braekhus ili Regina Halmich. Možda bi kod svih odgovor bio jedan jedini, onaj ultimativni, Giselle Salandy.

 

PODIJELI

PREPORUČENO

KOMENTARI

POVEZANE VIJESTI