- A long long time ago, I can still remember how that music used to make me smile… - zapjevao je Tyson Fury nakon veličanstvene večeri u kojoj se vratio na boksački tron. Ima neke poetike u tome da je odabrao baš „American Pie“, taj bezvremenski hit i kriptičnu baladu oko čijeg značenja glazbeni kritičari i dan danas raspravljaju, a sam autor (Don McLean) mudro šuti već 50 godina.
Koliko je fanovima glazbe teško dokučiti Mcleanovu pjesmu, toliko je Deontayu Wilderu nemoguće dokučiti Tysona Furyja i proniknuti u tajne njegova zanata. Fury je za njega i gotovo kompletni ostatak teške kategorije doktor boksa, maher plemenite vještine kojem se mogu diviti, ali ne mogu ga oponašati, enigma koju svi godinama gledaju pred sobom, ali nitko je ne može riješiti.
U sedam rundi u lasvegaškoj MGM Grand Garden Areni Fury (30-0-1, 21 KO) je potpuno školovao Wildera (42-1-1, 41 KO) i to tako što je napravio sve što je tjednima ranije najavljivao. Nabacio je dodatne kile u odnosu na prvi meč (123 naprema 116), dodao snage u udarce za koje se uvijek pričalo da su preslabi za takvu gromadu i bez kalkulacija krenuo naprijed, po nokaut.
Mnogi mu nisu vjerovali, velike najave o nokautu u ranim rundama interpretiralo se tek kao dio najavnog cirkusa koji prethodi ovako velikom meču, ili, u najboljem slučaju, kao psihološke igrice kojima će unijeti zrno sumnje u Wilderov tim. Veća kilaža da bi dobio više snage? Ma dajte, pa to samo znači da se prežderavao i da nije dovoljno trenirao. Ide po nokaut? Da, i dočekat će ga na vlastitoj bradi… To je, otprilike, bila razina povjerenja u Furyjeve najave.
To nije značilo da se sumnjalo u boksačke vještine „kralja Cigana“. Samo, malo tko je vidio njegovu pobjedu a da nije nakon 12 rundi na bodove. To jest, da nije držanje distance, kruženje oko Wildera i povremeno pikanje direktima. Jer, zašto riskirati da te zakači najjača desnica u teškoj kategoriji?
Naime, Wildera su u svijetu boksa odavno smatra onim što Amerikanci zovu „one trick pony“, to jest čovjekom koji je karijeru izgradio na samo jednoj velikoj prednosti. Kod „Brončanog bombardera“ ta jedna stvar je najjači udarac u današnjem boksu, desnica kojom je nokautirao svakog suparnika protiv kojeg se borio. Osim Tysona Furyja, kojeg je doduše dva puta srušio i tako nezasluženo izvukao remi u njihovom prvom meču u Staples centru krajem 2018. godine.
U Las Vegasu mjesta za dvojbe nije bilo. Fury je kontrolirao meč od prve sekunde, cijelo je vrijeme išao prema naprijed i koristio direkt ne samo kao sredstvo držanja distance, nego kao udarac kojim je probijao gard i namještao kombinacije koje su potpuno iznenadile, da ne kažemo, šokirale Wildera. Udarac kojim je u trećoj rundi (nehotice?) pogodio Amerikanca iz uha činio se jednim od presudnih trenutaka nakon kojeg se Wilder našao u poziciji na koju nije naviknut (na podu) i nakon koje je meč morao nastaviti s, kako se činilo, ozbiljnom ozljedom. Fury nije mario – on je svoj plan izveo od slova do slova – napadao je bez kalkulacija, s potpunom vjerom u vlastitu vještinu, i bez straha od famozne desnice „Brončanog bombardera“.
Ako je izgledalo prelako, ako vam je Wilder odavao dojam čovjeka kojem tu nije mjesto, ako je boksačka lekcija bila toliko jasna da se činilo kao da su u ringu 1. i 50. boksač teške kategorije, a ne prvi i drugi (što su prije meča i bili), za to postoji samo jedan razlog. A taj razlog je Tyson Fury, „Kralj Cigana“, i po drugi put u svojoj karijeri – kralj teške kategorije. Barem do meča s Joshuom (a vjerojatno i poslije).
