Tuzlanska dvorana Mejdan mogla je uživati u sjajnoj borbi na NFC fight nightu u kojoj je hrvatski MMA borac Anđelko Kitić u kategoriji do 93 kilograma pobijedio domaćeg ljubimca Aliju Tucaka i uzeo pojas prvaka.
Kompletna dvorana žestoko je bodrila bosansko-hercegovačkog borca, ali je naš Anđelko briljirao i došao do pojasa, nije Tucaku dao niti promil bilo kakve šanse. Taj borac bez mane i straha član je kluba 4all gym-UFK Novi Zagreb, a trenira ga veliki znalac i cijenjeni stručnjak Aleksandar Saša Zorić.
Na istom događaju nastupila su još dva borca iz istog kluba. Mladi Gaj Rukavina je također u fenomenalnoj izvedbi u kategoriji do 61 kilograma pobijedio Elmina Šuvalića, dok je Mateo Bolfan u kickboxing meču u kategoriji do 67 kilograma izgubio od Almina Hodžića, bivšeg euopskog vice prvaka. Treba napomenuti da Bolfan tek počinje s kickboxingom, a izvrsno se nosio s Hodžićem. Gaj Rukavina i Mateo Bolfan su velike perspektive.
Ali Anđelko Kitić je vrlo zanimljiva priča, za jedan dobar filmski scenarij.
NFC Fight Night 10 - SKPC "Mejdan" Tuzla from MaxStudio - Photo&Film on Vimeo.
Kad je primio pojas od velikog borca Semmyja Schilta, trostrukog prvaka svijeta u K-1, a koji je bio gost događaja u Tuzli, cijela dvorana je aklamacijom pozdravila hrvatskog borca koji im za vrijeme borbe protiv domaćeg borca nije bio omiljen lik. Ali na kraju su se tuzlanski ljubitelji MMA morali nakloniti našem borcu.
Anđelko je obiteljski čovjek s suprugom Katarinom ima troje djece, kćerke Matei i Anu, te sina Petra. Borbama se počeo baviti prije desetak godina kod Saše Zorića i Tomislava Novosela, kad je počeo s radom UFK Novi Zagreb na Kajzerici.
- Prvo sam počeo trenirati kickboxing kod Tome Novosela, ali sam usput gledao neke dečke koji se hrvaju, to mi se dopalo, pa sam i ja lagano uz kickboxing počeo hrvati, pa se sve to onda pretvorilo u MMA.
A onda je starta njegova zanimljiva, filmska priča.
- Nakon što sam dva mjeseca trenirao ultimate fight, nisam znao baciti dva direkta. A Saša Zorić dođe i kaže; 'hoćeš se boriti'? Ja velim; naravno da hoću... Protivnik mi je bio Josef Šveda, borac iz Češke, ja sam prema njemu izgledao kao neki kepec, kao da sam prebolio dvije najteže bolesti. Kad se Čeh skinuo izgledao je kao Herkul. Bio je isklesan do bola. U prvoj rundi me bacio u nokdaun, ali na kraju sam ga pobijedio, kako se ono kaže 'ubio Boga u njemu'.
.jpeg)
Tako je dakle, sve počelo... Borio se Anđelko u Italiji, Srbiji, Sloveniji...
- Ovo mi je bila prva borba u BIH, a eto baš sam tu osvojio pojas i došao do svoje najveće pobjede. Ovaj pojas je kruna moga rada koji je trajao deset godina.
Kaže da sve mora zahvaliti Saši Zoriću, koji svih tih deset godina radi s njim.
- Taj čovjek nikad nije odustao od mene. Znao sam redati nekoliko poraza u nizu, ali on nikad nije kazao; gle, ne ide nam baš, ne treba više to gurati'. Uvijek je govorio; 'daj, sad treba stisnuti, sad ćemo, još malo moraš raditi'. Na početku karijere sam u jednom trenutku zaredao s pet uzastopnih poraza. Ni niti ja se nikad nisam želio predati. Ubrzo sam stigao poražavajući score. S vremenom sam za protivnike dobivao sve bolje i bolje borce.
Anđelko Kitić se naravno ne bavi samo borbama, od toga se ne može živjeti. Radi kao mesar! Zaposlen je u Interšparu, voditelj je svega što treba u tamošnjoj mesnici.
- Eto, moja proslava pojasa kojeg sam primio od velikog Semmy Schilta proslavljena je u 4all gymu na Črnomercu, narezao sam malo mesa pa smo okrenuli roštilj.
.jpeg)
Život ovog borca nimalo nije mazio, od malena se morao brinuti sam za sebe. Imao je samo 14 godina kad je krenuo kao mesarski početnik.
- Kao dijete morao sam dočekivati hladnjače i prebacivati polovice koje su težile preko stotinu kilograma. Počeo sam raditi nakon što sam završio osmi razred osnovne škole, odmah sam otišao u mesnicu. Svaki dan sam prebacio preko stotinu svinjskih polovica i ostalog mesa. Bio je to posapo za mesarskog šegrta. Kasnije, kad su ljudi vidjeli da to volim raditi, bio sam glavni i odgovorni za sušenje mesa, u pet ujutro sam dolazio na posao, stavljao sam mesu na sušenje, dimljenje... A onda sam to morao raditi i u 18 sati... A do posla sam od doma išao pješice pet kilometara. Nekad sam do dva ili tri ujutro bio vani, a onda sam izravno odlazio na posao.
Živi s obitelji u Žeincima, malom mjestu koje se naslanja na Veliko Trgovišće, na treninge u Zagreb, putuje trideset kilometara u jednom smjeru naravno i toliko natrag. Naravno, uz sve to radi, praktički nema vremena za odmor.
- Nekad na treninge odlazim od kuće, nekad izravno s posla. Kad su pripreme za meč, dva mjeseca svaki dan sam u tom ritmu.
Na pitanje kako supruga gleda na to da se bavi ovim sportom kaže...
- Moja supruga je naviknuta na moje borbe. Nije da je baš vesela što se time bavim, ali podržava moj interes. Kad imam pripreme, jako se trudi, pobrine se da na svome poslu posloži sve kako bi ja uspio odraditi sve treninge. Daje mi podršku time što mi stalno izlazi ususret kad treba - zaključio je Anđelko.
