Duke out. Zadnja rečenica, zadnje dvije riječi u otvorenom pismu Igora Pokrajca kojim je objavio konac karijere. Vojvoda (ili na engleskom Duke, Pokrajčev MMA nadimak) je skinuo rukavice, izašao iz kaveza i rekao: “Dosta.” Bez oproštajne borbe, neke velike pompe, dva dana nakon poraza u poljskom Lublinu od tamošnjeg, domaćeg borca Michala Kite. Oni mlađi, dosta mlađi čitatelji ili pak oni kojima pojam mješovitih borbi kao sport možda nije toliko blizak da bi ga pomnije pratili, možda i ne znaju da se Igor Pokrajac, Zagrepčanin rođen 2. siječnja 1979., svrstava u same domaće, hrvatske pionire ove vrste sporta. U njemu je, uostalom, bio pola života, odnosno ukupno 20 godina. Prvu je borbu imao još na začetku stoljeća, u kolovozu 2001. Dva desetljeća kasnije, nakon što je zatvorio jedno životno poglavlje, zaokružio natjecateljsku karijeru, Igor je...
- Apsolutno zadovoljan! Ne mogu tražiti i ne tražim pogreške ili nešto u stilu što bih možda mijenjao... Ne, ne bih ništa mijenjao - odlučan je Igor Duke ili Vojvoda Pokrajac.
- Da sam nešto možda i mijenjao, ne bih bio ovdje gdje sam sada, a zadovoljan sam svime što sam napravio. Zadovoljan i ponosan. Dao sam maksimum od sebe, i to je najbitnije.
Igor Pokrajac
Za ovaj sport morate biti fanatik da bi uspjeli
Igor Pokrajac imao je ukupno 45 MMA borbi od toga više od četvrtinu u UFC-u, čak 13. Po tomu je Igor hrvatski rekorder. Bez želje za usporedbom, ali samo pripomenimo da je Mirko Filipović imao dvije manje.
- Imam i još tri borbe koje sam ugovorio za UFC, ali nisam odradio jer je stigla bila ozljeda... S još te tri bih vjerojatno bio i rekorder Balkana. Sad kad pogledam, mislim da će vam to svatko reći tko se imalo razumije u mješovite borbe, puno je i 10 borbi, a kamoli 40 ili 45 koliko sam ih ja ukupno u MMA imao. Dugo sam bio na visokoj razini MMA-a, ali odmah moram reći kako ništa od toga ne bi bilo ili barem ne toliko da nije bilo Mirka Filipovića. On me, zapravo, upoznao s borilačkim svijetom i učinio da postanem dio njega.
Je li možemo onda Cro Copa nazvati vašim uzorom?
- I uzorom i mentorom. Idealom kako se treba držati discipline i treninga. Kakav je on fanatik rada, treniranja, takav sam i ja u tom pitanju. Za ovaj sport morate biti i fanatik da biste uspjeli.
Možete li se vratiti sjećanjem 20-ak godina unazad. U doba kada ste kročili u taj svijet mješovite borbe koji je danas silno popularan... Kakav je bio tada, 2001. kada ste počeli u K-1 pa onda u Prideu?
- Nemjerljivo, neusporedivo. Kao da gledate Formulu 1 prije 20 godina i danas. Bolidi su brži, bolji, jači. Izgledom i svime. Možemo uspoređivati i s nogometom, kao što se i nogomet razvijao. Danas su vrlo, vrlo često napadači u nogometu 190 cm i viši. Tako je i u slobodnoj ili mješovitoj borbi. Borci su brži, jači, bolji, tehnički potkovaniji. Sasvim normalno.
No ovo u što se danas ili zadnjih godina pretvorio taj svijet MMA je plod nekog rada staze u kojem ste i vi, zajedno sa stotinama drugih boraca, sudjelovali.
- To je bilo početkom milenija, kada je Mirko krenuo u te pohode slobodne borbe. Ja sam imao sreću da budem s njim u počecima te slobodne borbe pa do 2009., kad smo se razišli, u smislu da je svatko nastavio svojim putem. Imao sam priliku vidjeti kako to sve izgleda “iznutra”. Od Pridea preko UFC-a do K-1. Imao sam povlasticu biti dio toga, što kroz Mirkove, što kroz svoje borbe. Bio sam u mnogim dvoranama, vidio kako drugi treniraju, proputovao sam svijeta.
Igor Pokrajac i Mirko Filipović
Poštovanje pokazujete poštenom borbom
U razgovorima s boksačima primjerice, posebno profesionalnim, vrlo se često ističe činjenica kako je vrlo teško uspjeti, probiti se u svjetski vrh iz jedne države malene kao Hrvatska, s takvim skromnim marketinškim potencijalom, malenim TV gledateljstvom... Vrijedi li isto za MMA, sve UFC-ove i ine spektakle?
- Ako je sport televizičan, jako gledan i praćen, a vi dolazite iz malene države, onda morate biti na neki način zanimljiviji. Ako ne po borbama, onda po nečemu drugom. Ja ne mogu biti “bad guy” ako to nisam, ne mogu biti zabavljač ako to nisam, ali sam se uvijek držao nekog kodeksa. Poštovanja, prije svega, prema organizaciji, borcima, publici. To poštovanje možete najbolje pokazati poštenom borbom. Zbog toga sve to i postoji. Takav sam ja bio i mislim da sam se zato i toliko dugo zadržao, bez obzira na to što dolazim iz malene zemlje kakva je Hrvatska.
Makar je opet ta “malena Hrvatska” u odnosu na broj stanovnika i veličinu teritorija dala mnogo velikih boraca.
- To nikada nije bilo dvojbeno i u svim borilačkim sportovima. Imate sada Hrgovića u boksu, ranije Mavrovića, Šobota. Od hrvača imate braću Žugaj pa Božu Starčevića. Borilačka je scena bogata pojedincima, ali općenito kada pričamo o sportu u Hrvatskoj, nikada ne zaboravimo koliko su sportaši proslavili hrvatsku zastavu i ime u cijelom svijetu.
Hrvatska borilačka scena dala je puno toga
Koliko dugo ste u sebi donosili odluku o završetku karijere?
- Bilo ju je teško donijeti, ali je i dulje vrijeme planiram. Znao sam da će biti jako teško. Gledao sam druge borce koji su se opraštali, pa i više puta, pa se vraćali... Ne, to nisam želio. Zato sam sebi rekao da neću raditi nikakvu oproštajnu borbu, nego jednostavno rez i gotovo. Imao sam pred kraj i tu ozljedu koja me zaustavila na neki način dvije-tri godine. Pokušao sam se vratiti i vratio se, te osvojio u prosincu prošle godine u Novom Sadu naslov u promociji Serbian Battle Championship. Onda je slijedio i poziv za borbu u Poljsku, više onako “na brzinu”, ali neovisno kako to bilo, shvatio sam da, jednostavno, ne mogu više biti na toj razini na kakvoj sam ja bio i uživao, a i na kakvoj biste vi kao publika uživali dok bi mene gledali. Baš sam zadnjih dana gledao neke snimke MMA borbi onda i danas, i ne... Borci onda i danas, mislim da nema smisla. Nema smisla ići u nešto što više ne ide. Zato sam rekao: “Hvala svima, to bi bilo to.”
Što sada, ostajete u sportu, u kojoj ulozi?
- Ostajem, naravno kao komentator na Novoj TV, što sam već radio posljednjih godina. Bit ću ja uvijek i u dvorani, sve ostaje isto osim što se više neću boriti. Imam u planu raditi neki kamp gdje će doći Aleksandar Rakić, bit će Ante Delija, još neki naši borci, pa još dvojica iz Češke... Imat ću se ja čime “zabavljati”.
Nema tomu davno je karijeru slobodne borbe zaključio Mirko Filipović, sada Igor Pokrajac... Imamo li mi Hrvati nekog novog velikog borca na vidiku?
- Kako da ne. Radi popularizacije tog sporta, jako je puno mladih boraca krenulo tim stopama. U početku, u moje neko doba je bilo malčice drukčije jer ja sam došao iz hrvanja, Mirko iz kickboksa. Sada imamo mlade dečke koji su od početka isključivo u slobodnoj borbi i na njima se već vide rezultati. U biti, sama generacija novih klinaca koji dolaze su svi odreda viši, jači, veći, motorički sposobniji. Kao da jedu kromosome Brucea Leeja, Tysona i Hulka zajedno! Ima dečki. Recimo, u našoj dvorani American Top Team u Zagrebu izdvojio bih Ivana Erslana, koji je već etablirani borac, kao i Filip Nitro Pejić. Iza njih dolaze Đani Barbir, Jakov Kosić, Donald Ćosić, Francisco Croata Barrio, Patrik Čelić... Ima boraca, bez brige - uvjerava nas na koncu Igor Vojvoda Pokrajac.
Igor Pokrajac
