Možda nije u rangu nekih drugih borilačkih sportova koji poput tvorničke trake “štancaju” medalje, primarno radi velikog broja natjecanja i turnira, ali hrvatsko se hrvanje u posljednje vrijeme svake godine ima pohvaliti pokojom medaljom. Istinski velikom medaljom, jer osvojiti kolajnu na najvećim nadmetanjima u jednom od najstarijih sportova na svijetu, standardnom olimpijskom sportu, ima ipak osobitu težinu. Ove je godine početkom proljeća Dominik Etlinger osvojio primjerice brončanu medalju na Europskom seniorskom prvenstvu u Bukureštu. Prije koji tjedan na Svjetskom je prvenstvu za dob do 23 godine jedan mladić otišao korak dalje, stepenicu više.
Žao zbog pogrešaka
On je Vjekoslav Luburić, svjetski doprvak do 23 godine u kategoriji do 82 kg. Na putu do finala rušio je redom Orazova iz Turkmenistana (8-0), pa Vardumjana iz Aremije (12-8) te u polufinalu Kazahstanca Polivadova (2-1). Dakle, “istočni zid”. Četvrtu prepreku nije uspio. Rus Alirzaev je bio umješniji u završnoj borbi.
- Ma, kako vrijeme odmiče, ne mogu reći da sam još posve svjestan uspjeha, ali mi je sve više žao finala. Žao mi je pogrešaka, propuštene prilike. “Pojelo me” prvih nekoliko dana nakon finala - kaže mladi Vjekoslav.
Dečko rođen u Vrbovcu 1996., gdje počela njegova hrvačka priča. Ne baš lagana.
- Odmalena sam u hrvanju, moj prvi izbor, te sam trenirao u lokalnom klubu u Vrbovcu. Problemi su, međutim, nastali kada se klub praktički urušio, trener otišao te onda do 5. razreda osnovne nisam ništa trenirao. Tada se bio vratio moj prvi trener Davor Lujić, zvao, došao k meni doma, rekao kako se opet pokreće klub. Zvao je mene i brata Tomislava.
Tako je krenulo iznova. Vjekoslav je odmah pokazao nadarenost, brzo “upao” u kadetsku reprezentaciju, odlazio na velika natjecanja poput SP-a i EP-a, osvajao je naslove prvaka Hrvatske...
- Sve je bilo u redu do juniorskih dana, jer su i neki treneri opet otišli iz kluba, ja sam ispao iz reprezentacije, a ako nisi u vrhu, nitko te ništa ne pita. Tada je došao moj sadašnji trener, Dinko Kremnić iz Sesvetskog Kraljevca, kojem sam silno zahvalan jer me izvukao kada je trebalo, kada je bilo najteže. Da njega nije bilo, ne bih više bio u hrvanju, a ako bih i bio, sigurno ne bih bio na ovako visokoj razini.
Uvjeti hrvačkog “transfera” iz Vrbovca u Sesvetski Kraljevec bili su ne baš samo nastupanje nego i rad u klubu kao trener.
- Koliko god klub bio stabilan, ipak nismo mogli preuzeti još kojeg hrvača na punu stipendiju, da ništa ne radi već da samo hrva - pojašnjava trener Dinko Kremić i nastavlja: - Zato sam Vjeki rekao: “Gle, idemo mi tebi napraviti jednu paralelu karijeru. Dobit ćeš školu hrvanja, iz toga ćemo te stipendirati, a platit ćemo ti fakultet da imaš neki posao”.
Auto posuđuje od roditelja
Vjekoslav Luburić danas ima grupu mlađih dječaka, klinci od 1. do 4. razreda osnovne. Uz to obavlja i svoje treninge, jedino ima u svemu još jedna “sitnica”. Vjekoslav i dalje živi u Vrbovcu, a to znači da svakodnevno najmanje jednom prelazi oko 70 km - do Sesvetskog Kraljevca i natrag doma. Nije baš rijetko da i dvaput dnevno ide na trening i vraća se kući. Dakle, i do 140 km. Uostalom, zamislite si da nakon hrvačkog treninga mrtvi umorni sjedate u auto, može biti i magla, snijeg ili žarko sunce koje prži 35 stupnjeva... i ‘ajmo sad još 30-ak km vožnje. U autu koji posuđuje od roditelja, jer jasno da svoj nema. Baš kao što je zasad nemoguća i opcija unajmljivanja stančića u Zagrebu, Sesvetskom Kraljevcu. On sam o tome uopće ne želi pričati, napominjati.
Vjekoslav će sada, nakon ovog svjetskog srebra ući u razvojni program HOO-a kao sportaš 2. kategorije te će od HOO-a dobivati stipendiju od 1000 kuna mjesečno, a od grada Zagreba 1200. Sve to se “isprži” zapravo na benzinu. Tu se zato nadovezao trener Kremić.
- Nama je u ovom trenutku čak najvažnije da se Vjeki riješi pitanje vojske, odnosno da postane ročnik Hrvatske vojske. Već imamo hrvače u tom programu i ako mu to uspijemo riješiti, to je 4000 kuna mjesečno dodatno. To je onda već pristojno. Posebno stoga što se radi o programu koji se potpisuje godinu za godinu, ali načelno traje ukupno četiri godine.
Svjetsko srebro prva je velika medalja i kluba Sesvetski Kraljevec i samoga Vjeke, koji je za medalju u Budimpešti morao uza sve vježbanje još skinuti osam kilograma u dva mjeseca.
- Uh, to je dodatni psihološki pritisak. Vaga i ja, po 3-4 puta dnevno, nakon nekog vremena i od toga sam bio puknuo, ali dobro... idemo dalje. Medalja je tu, uz to svjetska, što je posebno važno. Jest prva, ali nadam se ne i zadnja - odrješito će, ali ne i nadmeno mladić iz Vrbovca.
Svjetski doprvak u hrvanju. Da, do 23 godine, ali to su u biti seniori. Uostalom, seniorski svjetski prvak u njegovoj karijeri, Gruzijac, ima baš 23 i on je Budimpeštu napustio bez kolajne.
Međusesvetski hrvački dogovor
Hrvački klub Sesvetski Kraljevec koji ovih dana slavi svoju prvu veliku međunarodnu medalju u povijesti (klub utemeljen 2011.), nije baš beznačajan na našem hrvačkom zemljovidu. Prošle su godine bili proglašeni najboljim hrvačkim klubom u državi temeljem bodova koje su ostvarili njihovi članovi, a na osnovu tri naslova prvaka Hrvatske. Sve inače iz iste obitelji (Luka, Filip i Fran Šačić).
Klub inače ima oko 130 članova, četiri standardna hrvatska seniorska reprezentativca, najboljeg kadeta u državi (Renato Osmanović). Treniraju na četiri čak mjesta - u OŠ Sesvetski Kraljevec, zatim u hrvačkoj dvorani u naselju Iver, ali i u Rugvici i Dugom Selu.
Zanimljvo je suparništvo dva hrvačka kluba, Sesvete i Sesvetski Kraljevec. Temeljem prešutnog sporazuma klubova, HK Sesvete “pokriva” Sesvete i sve zapadno od Sesveta, dok HK Sesvetski Kraljevec može računati samo na krajeve istočno od Sesveta. I... stvar funkcionira, poštuje se do kraja. (dba)
