22. svibnja 1993. godine u Washingtonu, Robert Kennedy Stadium uspio je samo osam tisuća ljudi privući na boksački program koji je predvodio tadašnji teškaški WBA prvak Riddick Bowe protiv malo poznatog Jesseeja Fergusona. Malo kome je značio podatak da se u sunaslovnom meču za upražnjenu IBF titulu srednje kategorije susreću Roy Jones Jr. (21-0) i Bernard Hopkins (22-1). 28-godišnji Hopkins samo je mjesec dana ranije obranio titulu američkog prvaka, dok je četiri godine mlađi Jones uspješno gradio svoju profesionalnu karijeru koju je započeo nakon jedne od najvećih sudačkih krađa u povijesti boksa. Riječ je naravno o porazu koji je doživio na Olimpijskim igrama 1988. u Seulu, odakle se na kraju vratio sa srebrom oko vrata. Te iste godine, Hopkins je porazom započeo svoju boksačku karijeru nakon što je izašao iz zatvore gdje je proveo gotovo pet godina. Nakon teškog odrastanja na ulicama Philadelphije, tek što je napunio 18 godina dočekala ga je zatvorska kazna u trajanju od 18 godina, zbog devet različitih prekršaja. Kako je zatvoren kao mlađi punoljetnik, pušten je zbog dobrog vladanja nešto iza svog 23. rođendana.
Jedan bivši robijaš koji je od djetinjstva osjetio što znači borba za goli život protiv momka koji je od svoje devete godine imao osigurane sve uvjete za oploditi talent i uspjeti u sportu. Obojica su prave boksačke fanove oduševljavali, jedan svojom beskompromisnom agresivnošću, drugi nevjerojatnom tehnikom i repertoarom udaraca. No, Hopkins je svoj put gradio kroz teške mečeve, dok su Jonesovom ocu mnogi prigovarali zbog ugovaranja lakih mečeva svom talentiranom sinu. Upravo zbog toga, mnogi su vjerovali kako će Hopkins biti prevelik skok u kvaliteti za Jonesa te da će tim putem stariji boksač slaviti.
'BIG BABY' JE PONOVNO GLASAN
Jarrell Miller mogao bi se uskoro vratiti unatoč teškom doping padu: 'Bolji sam od Joshue i Furyja'
Jones je iste razuvjerio te je u tom prvom meču slavio jednoglasnom odlukom sudaca nakon tri runde. Sve tri kartice pokazale su 116-112, a u njegov prilog govorila je i statistika. Prezentirao je talent o kojem se toliko pričalo i bio je spreman nastaviti graditi karijeru na pravi način. Tim putem osvojio je Jones svoju prvu veliku titulu i nastavio svoj niz nepobjedivosti koji će "na papiru" biti zaustavljen tek četiri godine kasnije, kad je diskvalificiran u meču protiv Montella Griffina koji je već gotovo imao u svojim rukama. Zapravo je u ringu zaustavljen tek 2004. godine, kad je imao omjer 49-1, a bolji od njega bio je Antonio Tarver. Sve to nakon što je kroz to vrijeme osvajao svjetsku titulu u četiri različite kategorije te je jednostavno gazio sve pred sobom. 1999. godine ujedinio je sve titule poluteške kategorije. Hopkins je također nakon tog meča imao fantastičnih 12 godina bez poraza, no on se zadržao cijelo vrijeme u srednjoj kategoriji. Od rujna 2001. do srpnja 2005. godine bio je apsolutni prvak kategorije, odnosno držao je sva četiri pojasa. Tek nakon što je, s 40 godina na leđima, ostao bez svojih titula protiv Jermainea Taylora, a onda ih u revanšu nije uspio niti vratiti, Hopkins je preselio u polutešku kategoriju. 2006. godine savladao je Antonia Tarvera, boksača koji je meč ranije ostvario svoju drugu pobjedu protiv Roya Jonesa Jr. Tada se napokon krenulo govoriti i o novom ogledu Hopkinsa i Jonesa, iako je bilo jasno da su obojica u silaznoj putanji. Punih 17 godina Hopkins se nadao osveti te su se zapravo njihov pravi rivalitet i "zla krv" stvorili nakon što su proveli 12 rundi u ringu. Jones je Hopkinsa spomenuo i tijekom svoje glazbene karijere, u svom velikom hit singlu "Y'All Must've Forgot" iz 2001. godine, u kojem je opjevao svoje boksačke uspjehe.
Do meča kroz sve to vrijeme ipak nije dolazilo, svaki je gradio svoj put i osim toga su nastupali u različitim kategorijama. 2002. godine nastupali su na istoj priredbi gdje su obojica pobijedili, da bi se na kraju našli zajedno u ringu s reporterom. Hopkins je tražio revanš u međukategoriji te uz financijsku podjelu 50-50. Jones nije bio spreman to prihvatiti i uvjeti se nisu dogovorili. Od svih pokušaja, taj je nekako bio najbliži, sve do te velike prilike kad su već ubojica bili u petom desetljeću života. Meč se ugovorio drugom polovicom 2009. godine, a svaki je prije toga imao još jedan meč za odraditi prije međusobnog ogleda. 45-godišnji Hopkins savladao je Enriquea Ornelasa, dok je Jonesa teško u prvoj rundi nokautirao Danny Green. Taj Jonesov poraz bio je toliko težak da je umalo otkazao dugo očekivani meč protiv velikog rivala. Ipak, nakon prozivki i trash talka Hopkinsa, Jones Jr. nije odbacio svoje šampionske principe i 3. travnja 2010. godine bio je spreman ući u ring. Četiri godine mlađi, ali u očito lošijoj formi i tjelesnoj spremi od "The Executionera." Rasprodani Mandalay Bay u Las Vegasu nadao se uživati u revanšu koji se gradio punih 17 godina.
Ta Hopkinsova forma se potvrdila na način da je on krenuo dominirati od samog početka meča. Spremniji, ali isto tako i višestruko motiviraniji Hopkins izvukao je sve što je njegovo 45-godišnje tijelo tim putem moglo dati. Jones je sredinom meča postajao očajan te je čak tri puta Hopkinsa slao na pod nakon ilegalnih udaraca. Izmjenjivao se klinč i "dirty boxing", a nakon kraja sedme runde boksači su se nastavili boriti sve dok sucu Tonyju Weeksu nisu članovi osiguranja došli u pomoć i razdvojili ih. No, s boksačke strane sve je išlo u prilog Hopkinsu koji je jednostavno tog dana bio boksač u ringu. Dva puta 117-110 i jednom 118-109 bila je čista sudačka odluka u korist Hopkinsa koji je tim putem pokazao kako još uvijek nije gotov, a kasnije je to potvrdio. Jones je nakon meča pokazao koliki je sportaš, kad je izrazio poštovanje svom velikom rivalu.
"Sretan sam što u ovim godinama još uvijek mogu odraditi ovakav meč. Želio sam ga nokautirati, no nisam u tome uspio. On je vrlo vješt boksač koji je danas bio bolji od mene. Postavio se defenzivno, boksao je pametno i nisam došao u priliku ozbiljnije ga ugroziti", rekao je nakon tog meča Junior. Snimkom kompletnog ogleda svoje je fanove nedavno nagradio DAZN, a možete ju pogledati OVDJE.
Godinu dana nakon ovog meča, Jones Jr. poražen je i od Denisa Lebedeva, da bi nakon toga nastavio karijeru ugovarajući si mečeve većinom sam. Tako je u idućih šest godina upisao 12 pobjeda iz 13 mečeva protiv boksača čija imena rijetko kome nešto znače. Karijeru je napokon završio sredinom 2018. godine, sa 66 pobjeda i devet poraza te statusom jednog od najvećih ikad te po mnogima kao najbolji tehničar novijeg doba boksa. Hopkins je nešto više od godinu dana nakon meča protiv Jonesa došao do WBC titule svjetskog prvaka poluteške kategorije savladavši Jeana Pascala. Godinu dana kasnije ju je izgubio, da bi odmah nakon toga došao do IBF, a onda i WBA titule. Njih je konačno izgubio u studenom 2014. godine porazom od Sergeya Kovaleva. U ring je ušao s 49 godina i 297 dana starosti, što ga čini najstarijim svjetskim prvakom u boksačkoj povijesti. To je četiri godine više od drugog boksača na toj ljestvici, također velikana Georgea Foremana. Konačno se umirovio porazom u povratničkom meču dvije godine kasnije.
