Rivaliteti su uvijek bili ono što profesionalnom sportu daje neku dodatnu draž. Bilo da se radi o navijačkim rivalitetima, rivalitetima klubova ili individualnih natjecatelja, automatski je sve zanimljivije ako znate da između dvije strane postoji nešto više od odnosa dva kluba ili sportaša koji će se iskušati jedni protiv drugih. U borilačkom sportu to ipak odlazi na jednu dimenziju više.
Ken Shamrock vjerojatno je prvi borac koji je svoje oglede počeo shvaćati osobno, a kasnije je to na jednu višu razinu doveo Tito Ortiz. Njegov rivalitetet s nekadašnjim prijateljem Chuckom Liddellom zapravo je prvi primjer "zle krvi" koja je UFC-u donijela prosperitet. Nakon toga se sve samo širilo dalje. I svi veliki borci danas su zahvalni svojim rivalima, iako su to većinom i dalje osobe koje ne žele gledati u istoj prostori sa sobom. Rashad Evans imao je Rampagea Jacksona, kasnije i Jona Jonesa, Dominick Cruz imao je Urijaha Fabera, Jon Jones naravno Daniela Cormiera, a Ronda Rousey Mieshu Tate. Conor McGregor jedna je posebna vrsta jer je rivalitet uspio postići s gotovo svakim svojim protivnikom. I vjerojatno ni on ne bi postao to što je da nije imao upravo taj talent.
Ovo je priča upravo o tim rivalitetima i svemu što su oni napravili za UFC. Kroz sjajan video spomenuta je većina dosadašnjih priča koje su nas navele na detaljnije praćenje situacije, a na kraju i same borbe. Što je također bitno, rijetko koja od tih borbi na kraju je svojom akcijom i sadržajem razočarala. Smatralo to sportskim ili ne, glumom ili pravom netrpeljivošću, moramo priznati da su ovakve stvari uvijek imale efekta i navodile nas na to da borbu moramo pogledati, po mogućnosti uživo.
