Hrvatska ima na olimpijskom boksačkom turniru dvoje predstavnika. Temperamentom, mentalitetom potpuno različite. Dok je Nikolina Ćaćić mirna, tiha, gotovo povučena, definitivno samozatajna, Luka Plantić je poput tornada.
Kada uđe u prostoriju, u tren je "pohara" smijehom, galamom. Puca od samopouzdanja, odlučan i spreman sve i svakoga tko mu se nađe na putu "pomesti". Doduše, ne može se reći da to nije i činio kroz dosadašnju karijeru. Dvostruki je prvak Hrvatske u poluteškoj kategoriji (do 81 kg), bivši juniorski prvak Europe, te juniorski doprvak svijeta. Sve iz godine 2014. Iste je godine osvojio i olimpijsku medalju. Brončanu. Doduše, bile su to Olimpijske igre mladih, ne one "prave".
Prije tri tjedna dobio je medalju nad medaljama. Rodila mu se kćerkica, Nika.
- Sad mi je teško bilo otići od doma.
No, nije to Luki prvo dijete. Već ima kćerkicu od 8 godina. Laru. Sad, samo malo... Luki Plantiću je nepunih 25 godina, to znači da je prvu kćerku dobio dok je još bio... maloljetan! Ma, OK. Kao da je bitno. Neka je samo zdravo i sretno. Jedino ne znamo koliko se Luka uspio naspavati doma.
- Pa... donekle. Ovisi o danu, ali sve u svemu u redu je. Trebalo se ponekad noću i buditi, ali što se tiče boksa, spreme, treninga, nije utjecalo. Uvijek sam bio točan, na vrijeme na treningu. Umoran ili neispavan, ali sam otišao i odradio svoje. Ma, što ti je, nema nikakvih problema.
Vidimo, sve se mijenja, godine prolaze, ali Luka je još od onog juniorskog EP u Zagrebu potpuno isti. Glasan i puca od samouvjeren.
- Ha naravno, pa ovo su mi već druge olimpijske igre. Dobro, u redu, ono je bilo OI mladih, ali ipak. Tada sam osvojio broncu, a na ovim seniorskim OI opet idem po medalju. Nema ništa, bez medalje se ne vraćam kući.
Ovo je dosta hrabra izjava. Jasno nam je da boksači po svojem sportskom habitusu i moraju biti takvi, ali opet... pa ne čekaju vas baš tamo neki "jazavci".
- Je, velika je konkurencija, ali dosta sam i napredovao, vidi se pomak na bolje kod mene. Svi tamo u Tokiju su tehničari, a tehničarima, znate i sami, ne paše fajter. E, pa ja sam fajter! I to isto znate! Jednostavno, protiv fajtera ne mogu.
Vjerojatno ste ipak morali raditi i samo na tehnici?
- Ma jesam, sve smo mi radili. Svega smo prošli.
Kako su vam izgledali treninzi, sparinzi?
- Sparing partneri su mi se mijenjali, svaki po jednu rundu. Ja ostajem, a novi samo dolaze i odlaze. Prvi dan ili prvu rundu bi mi ušao brat (Damir Plantić, vrhunski boksač i kickboksač), pa drugu netko drugi, pa treću... Sve u komadu, ukupno 6 rundi.
Iako se na Igrama boksaju "samo" 3 runde, Luka je dakle spreman za 6 u visokom ritmu.
- I više!
Neće trebati više, ali nam je drago da pucate od snage.
- U amaterskom boksu je važno napasti, kada je borba tri runde, odmah. Od prve sekunde. Nema prostora i vremena za taktiziranje kao u profi-boksu.
Samouvjerenost je odlika i potreba boksača. Dobra forma, vrhunska sprema je ono na čemu Luka temelji samopouzdanje, ali ima li još što? Jer, ovo jesu izjave baš onako, boksačke, na razini Muhammmad Alija.
- Vjera u samog sebe, vjera od obitelji, vjera od ljudi koji su oko mene i koju mi pružaju cijelo vrijeme. Plus snaga. To dvoje. Vjera i snaga. To me čini sretnim i ponosnim, spremnim da bi mogao nešto napraviti u Tokiju. Nešto veliko. A i djeca su dodatni motiv. Borim se i za njih - naglašava Luka Plantić.
Naš poluteškaš će u tokijski ring kada i Nikolina Ćaćić, u subotnje rano jutro po našem vremenu.