- Matea je došla s roditeljima u naš klub, taman je postala punoljetna. Rekli su da želi trenirati kod nas. U jednom trenutku zamolila je roditelje da izađu i ostali smo sami nas dvoje. Rekla mi je 'Zaboravi sve što smo do sad pričali. Meni je jedini cilj da budem olimpijska pobjednica, priča nam Toni Tomas (40), trener iz Taekwondo kluba Marjan iz Splita.
Pet godina kasnije 23-godišnja Kninjanka Matea Jelić je na olimpijskom tronu, a svog trenera nazvala je najvećom podrškom.
- Hvala ti što si me doveo do ovoga iako je bilo teško. Uvijek si znao da sam stvorena za ovo, pomogao si meni da vjerujem. Bog nas je spojio s razlogom, poručila mu je nakon najveće pobjede u povijesti hrvatskog Taekwondoa.
A za to se odrekla uobičajenog života svojih vršnjakinja i potpuno se posvetila sportu koji joj je život. Vrhunski sport je vojska, dok se natječeš to je odsluženje vojnog roka. Rano ustajanje, kasno lijeganje i puno rada. Prvi trening joj je u 7, a na spavanje odlazi oko 21-22 sata, priča nam Tomas.
Posljednja dva mjeseca Matea se odrekla i mobitela. Nabavila je novi broj koji je dala samo roditeljima i svom treneru.
- Moraš biti sam sa sobom ako želiš znati gdje si, što si i kuda ideš. Ne sabiru se misli u disko klubu. Oštar um je bitan za uspjeh, a Matea zna što želi u životu, kaže nam Tomas.
Matea je priznala da su pripreme za Olimpijske igre znale biti i jako naporne, ali htjela je uživati u svakom njihovom trenutku.
- Nema svatko privilegiju doći tamo i željela sam to iskustvo doživjeti potpuno, baš do kraja. Slobodne dane koristila sam za posjet obitelji u Kninu i za opuštanje na slapu Krčić. To mi je najveći gušt. Spremna sam maksimalno i uzet ću zlato. A onda čekam doček, u Zagrebu, Splitu i posebno u mom Kninu, rekla je prije mjesec dana, na zadnjem otvorenom treningu prije karantene. Ni nakon pobjede nisu se prepuštali euforiji. Pitali smo Tomasa kada su te večeri legli.
Smireno govori kako su se kasno vratili u olimpijsko selo zbog formalnosti, imali su i doping kontrolu. O velikom slavlju govora nema. Kaže da on nema toleranciju na alkohol.
- Sportski živimo. Kada dođemo kući ćemo proslaviti, govori.
Matea, koju trenira posljednje tri godine, njegovu filozofiju potpuno prati. Ona i sama smatra da je mentalna snaga u tome da se u uspjehu ne uzvisiš, a da se u porazu ne slomiš.
Pitamo Tomasa da li se Matea ikada buni na spartanski način života.
- Ona nema puno izbora, može se samo prilagoditi, kaže nam kroz smijeh trener koji je u taekwondou već trideset godina. Dvadeset kao trener, a prvih deset i kao natjecatelj.
Matea je odmah po završetku srednje škole bila spremna otići iz rodnog grada u Split. Bila je svjetska juniorska prvakinja, s već ozbiljnim seniorskim rezultatima. Ali znala je da može više.
Iz rodnog Knina preselila se u Split, u tvornicu medalja, kako zovu Marjan Taekwondo klub. Od kluba je dobila stan, a kasnije i auto. Na njoj je samo da trenira.
A kad je počela s osam godina u Taekwondo klubu DIV Knin, nitko nije mogao slutiti o kakvoj se iznimnoj sportašici radi.
- Dijete k'o dijete. Nikad ne znate kako će se dijete razvijati, ima li talent, hoće li se više posvetiti školi. Mi smo puno radili na fizičkoj spremi. Ona je viša od svojih protivnica što je veliki plus, drži bolje kontrolu", priča nam Dragan Pinjuh, trener koji je radio s Mateom deset godina.
Kada je s 13 godina postala državna kadetska prvakinja, tada je, kaže, vidio neki potencijal. Imala je tad treninge dvaput dnevno i nikad ih nije propuštala, bez obzira na školu.
. U osnovnoj je bila po smjenama, u srednjoj je bila obično jutarnja smjena pa smo radili čim izađe iz škole oko 14 sati. I onda još večernji trening. Uvijek je dolazila, a volja je najbitnija, kaže Pinjuh. Dodaje da on nije strog trener, ali voli da se puno radi.
Gledao je na televiziji sve Mateine borbe iz Tokija.
- Bilo je jako napeto. Njena najveća vrlina je upornost i želja za uspjehom. Što joj se kaže ona radi. Ako trener kaže da mora šest treninga onda to napravi. Znali smo imati i 4 do 5 treninga dnevno. Između stigneš otići doma i istuširati se, a nekad se spavalo u dvorani.
Nakon pobjede u finalu poslao joj je poruku u kojoj joj je čestitao, na čemu mu je zahvalila.
Udaljili su se nakon odlaska, priznaje da mu je njezino preseljenje teško palo iako ju potpuno razumije. On nije htio čuti za to kad su mu spominjali godinu prije nego se sve izdogađalo.
- To je kao da stavljaš po ciglu svaki dan deset godina, veliku zgradu bi sagradio. Ona je izabrala svoj put. Neugodno mi je koliko me zovu mediji. Ipak je Matea glavna zvijezda i njezin trener Tomas. Ja sam eto ponosan što sam imao čast raditi s njom i usmjeriti je iz teških uvjeta, skromno kaže. Pojašnjava da su imali nekad godišnji proračun od 12.000 kuna. To je, naravno, nedovoljno za odlaske na natjecanja. Skupljali su tad donacije, znao je i Pinjuh provlačiti svoju karticu. Jednom su trebali u Ukrajinu i nisu imali dovoljno novca.
- Otišao sam u kladionicu i zaradio 5000 kuna, prisjeća se svog očajničkog poteza.
Priznaje da mu je Matea, kao i još neki njegovi mladi sportaši, ponekad bili i ispred obitelji.
- Dijete mi je bilo na vrtićkoj olimpijadi, trčalo je na stadionu u Kninu. A ja sam za to vrijeme svog natjecatelja išao na dočekati u Zagreb jer je osvojio europsku medalju. Zapostavljao sam obitelj, znala je žena reći da mi netko umre rekao bih 'Čekaj da prvo odradim trening.
Objašnjava da je ratni vojni invalid, pa ima vremena i može se podrediti sportašu.
Svakako se snalazio i improviziram uvjete. U fazama pripreme za natjecanja Matea bi trenirala s gas maskom.
- Pokušavamo stvoriti uvjete treniranja na visokim nadmorskim visinama, gdje je koncentracija kisika znatno manja i sportaši se nalaze u stanju koji se naziva hipoksija, odnosno stanju smanjenog primitka kisika. Zbog toga će na nižim nadmorskim visinama njihov maksimalni primitak kisika biti znatno veći, pojašnjava.
Najteži trenutak u Mateinoj karijeri bio je 2013. godine kad se pripremala za juniorsko Europsko prvenstvo.
U jednoj borbi dobila je nekoliko nezgodnih, a jakih udaraca. Liječnici su rekli da je stanje kritično.
- Bilo je teško mojim roditeljima, nisam imala krvi u sebi. Vidjela sam tada prvi put mog oca kako plače. Moja tata je bio ratu, danas je pirotehničar, on ne plače. On je najčvršći čovjek na svijetu, a tada je plakao, kad mi je bilo jako teško. Janica je pomogla, to me diglo iz kreveta, a sljedeće godine sam odmah osvojila svjetsko juniorsko zlato, prisjetila se Matea za službenu stranicu OI u Tokiju.
Razmišljala je tada i o kraju karijere, a vjetar u leđa joj je, nevjerojatnim spletom sudbine, dala Janica Kostelić. Njezina majka je bila kod Matee u bolnici i na ulazu je srela poznatu skijašicu.
Majka joj je prišla, objasnila situaciju, rekla joj je da je njezinoj kćeri velik uzor te ju zamolila ako može otići do njezine sobe i dati joj potporu.
- Janica je upravo to učinila. Pričala je sa mnom, a ja sam zaplakala od sreće. To je bio trenutak koji mi je promijenio sve u životu. Uvjerena sam da to uopće nije bila slučajnost da se Janica pojavila točno u najtežem mojem trenutku. Nisam otišla te godine na juniorsko Europsko prvenstvo, ali sljedeće sam godine postala svjetska juniorska prvakinja! Janica se toga možda ni ne sjeća, ali ja bih joj silno zahvalila na toj tadašnjoj gesti, potezu, pričala je kasnije Matea.
Još jedan nevjerojatan detalj u biografiji ove posebne sportašice - u nekoliko mjeseci postala je europska prvakinja i olimpijska pobjednica, a sve to unatoč preboljenom koronavirusu.
Rekla je da je bolest ostavila malo fizičkog traga, ali psihički ju je ojačalo.
- Toliko je ljudi, moj cijeli Knin je uz mene, moja obitelj. Čekaju me, jedva ih čekam sve zagrliti, sestru, brata, mamu i tatu. I sve u Kninu što me podržavaju. To je meni sve posebno zato što... iz malenog sam grada i osjećam se jako povezanim s njima kuda god i kada god negdje odem. Zamišljala sam si kako će izgledati doček na trgu, kako će biti lijepo, cijeli grad, moja Hrvatska. Eto, to mi je davalo ekstra snagu u onim zadnjim sekundama, kaže Matea, kojoj se čini da je nebo granica.