Najbolja regionalna borilačka promocija s pravom je nosila taj naziv. Eventi koje su radili u Hrvatskoj i susjednim državama, prije svega Austriji i Sloveniji, bili su nešto što borilačka publika u ovim krajevima do tada nije vidjela. Velika imena nastupala su u njihovom ringu i možda niti sam Peter Linka u globalu nije svjestan koliko velikih imena je pročitao. Final Fight Championship bio je ponos svih nas, borbe su se pratile, stvorio se ogroman broj regionalnih borilačkih zvijezda, a mnogima je promocija i poslužila kao put prema nećem većem. Zbog čega je onda FFC otišao u Las Vegas?
Stvar je zapravo jednostavna. Iako ga je borilačka publika u potpunosti prihvatila, ta borilačka publika ipak nije dovoljno brojna da bi FFC u regiji mogao biti profitabilan posao. Naravno, nije sve stvar samo posla, trebalo je i sve većim borilačkim zvijezdama osigurati pravu scenu za prezentaciju svojih vještina i sposobnosti. Ali, sve stvoreno iskustvo i produkcija na visokoj razini bili su dovoljni da se Orsat Zovko i njegovi suradnici upute u Ameriku. Dvije godine nakon ispitivanja teritorija, u javnost je izašla vijest o Fight Domeu, specijaliziranoj borilačkoj dvorani usred Las Vegasa, u kojoj će jedna hrvatska promocija nuditi borilački program tako da fanovi u istoj večeri mogu gledati MMA, kickboxing i boks. I to sve u gradu koji je imao i još uvijek ima priliku gledati najveće mečeve svih vremena, jednoznamenkasti broj kilometara od najvećih borilačkih dvorana svijeta, MGM Granda i T-Mobile Arene. Za to je trebalo imati hrabrosti. Ali ne samo hrabrosti. Trebalo je sna i vizije.
Prije svega, trebalo je imati dobre suradnike koji će isto tako dovesti dobre borbe. Pri odlasku u Las Vegas, FFC je imao jasnu ambiciju. Stvoriti respektabilnu promociju u kojoj će svoje nastupe upisivati najveći borilački talenti u Americi, biti posljednja stanica istima pred najveće svjetske promocije, ali isto tako i prilika najboljim dotadašnjim FFC borcima da se probiju na veliku scenu, da ih upozna svjetska publika te na kraju da pokažemo "Amerima" da i kod nas itekako ima borilačke kvalitete koja je zaslužila svoje mjesto pod suncem. Jesu li u tome uspjeli?
Veliki dio toga je ostvaren. U FFC je nastupilo već nekoliko boraca koji su nedugo nakon toga nastupili u UFC-u, Bellatoru ili PFL-u. Posljednji primjer je Journey Newson, borac koji je 9. svibnja nastupio u Fight Domeu, da bi manje od dva mjeseca nakon toga ušao u UFC-ov Octagon. Bilo je to prošlog vikenda u Minneapolisu. Max Rohskopf jedan je od najvećih mladih talenata u Americi, a dvije od svoje tri profesionalne borbe odradio je u FFC-u. Suprug Paige VanZant, Austin Vanderford, sad je član Bellatora. Tamo je otišao upravo nakon FFC borbe, a sve vodi k tome da ćemo na velikoj sceni uskoro gledati pobjednika glavne borbe posljednje priredbe, Jamalla Emmersa. Sjajna imena nastupaju u kickboxingu, koji je i dalje ipak u glavnini zastupljen borcima iz "starog" FFC-a, a ono malo dosadašnjeg boksa zapravo je možda i najveći highlight dosadašnjeg FFC-a u Vegasu.
U posljednje vrijeme FFC privlači sve više boraca koji su već neko vrijeme na rubu UFC-a. Bilo da je riječ o bivšim sudionicima "Contender Seriesa" ili "Ultimate Fightera", bilo da je riječ o borcima koji već neko vrijeme čekaju poziv Seana Shelbyja i Micka Maynarda, oni su prepoznali FFC kao poligon za ostvariti pobjedu vrijednu poziva kojim će ispuniti glavni dio svojih ambicija. Jer svi žele u UFC, tko kaže da bi radije u Bellator ili PFL vam vjerojatno laže ili je iznimka koja potvrđuje pravilo. I to je ambicija koju FFC ispunjava. Fight Dome je za svaki event do kraja ispunjen i uskoro bi se moglo postaviti pitanje može li se ikako proširiti kapacitet. Promocija nudi priliku fanovima borilačkog sporta ili jednostavno borilačkim turistima da u Las Vegasu uživaju u vrhunskom sportskom programu uz sjajnu produkciju. I svakim eventom to izgleda sve bolje i bolje. Ne zaboravimo i ljude izvan kaveza. Bivši UFC prvak Frank Mir, pobjednik Ultimate Fightera i borilačka ikona "Daddy" Joe Stevenson te John Morgan, možemo reći svjetski MMA novinar broj 2, iza trenutno ipak nedodirljivog Ariela Helwanija.
Ostao je još onaj posljednji dio, a to je prilika za borce iz regije. Nažalost, osim Mladena Brestovca, Ivana Erslana, Samo Petjea, Tea Mikelića, Andija Vrtačića te Filipa Pejića čiji se nastup na kraju nije niti održao, nitko drugi nije nastupio. Osim toga, Erslan je jedini nastupio dva puta. Nažalost, tu problem nije samo do FFC-a. Strogi američki zakoni dovode do toga da je radnu vizu nevjerojatno teške dobiti. Iz prve ruke znamo kako su Ahmed Vila i Duško Todorović borci koji bi već odavno osjetili ring Fight Domea da je bilo potrebnih dokumenata, a oni nisu jedini, oni su samo spomenuti kao već dokazana regionalna imena koji su trebali biti tamo, no nažalost nisu. I FFC tu ne može utjecati na to ni na koji način. Mogu se samo podnositi zamolbe i čekati da se zaduženi organi odluče uručiti talentiranim borcima potrebne papire.
Nadolazeći eventi FFC-a ponudit će još jača imena i još bolji program nego što su to napravili ovi do sada, a saznajemo kako će već ovaj idućeg vikenda neke stvari podići na još višu razinu. Tako bi uskoro FFC i Fight Dome mogao postati nezaobilazna stanica svim gore spomenutim borilačkim turistima. Mjesto gdje se mogu svakog tjedna ili dva pogledati vrhunske borilačke priredbe uz produkciju kakve se ne bi postidile niti najveće promocije.
S veseljem čekamo iduće evente, nakon kojih bismo već do kraja ljeta trebali imati pravu ocjenu FFC-a. Za sada sve izgleda i više nego dobro, uz tek nekoliko nedostataka na koje sama promocija ipak nije mogla utjecati.