Kakav licemjer! Smeta mu povratak legendarnog boksačkog prvaka, a u redu je da Joshua ‘pokupi mast‘ protiv Ngannoua

Manny Pacquiao (62-8-2, 39 KO) nikada nije tražio povlastice. On ih je, uostalom, već odavno prerastao. Ipak, u svijetu u kojem se titule sve češće dodjeljuju umjesto osvajaju, njegov povratak izaziva paniku – ne zato što je nepravedan, već zato što je previše stvaran. Kad je WBC jučer dao zeleno svjetlo da se Pacquiao, sa svojih 46 godina i četiri godine izbivanja, 19. srpnja bori za svjetski pojas protiv aktualnog prvaka Maria Barriosa, prvi koji se javio s negodovanjem bio je – naravno – Eddie Hearn.

Ne krije Hearn ni razočaranje ni frustraciju. Ovaj potez mu, kako kaže, ne samo da je sportski neutemeljen, već ruši pažljivo građene planove – prije svega one koji uključuju Jarona "Bootsa" Ennisa, IBF i WBA prvaka, i još jednog u nizu Hearnovih projektiranih junaka. Ennis je, prema Hearnu, spreman za unifikaciju, ali mu na put sada staje čovjek koji je unifikaciju sam utjelovio – čovjek koji je, dok je Boots bio tinejdžer, već lomio velikane i skupljao pojaseve u svakoj kategoriji gdje se mogao naći protivnik.

– Svi prvaci su na radaru Bootsa. I dalje mislim da je ovo bizarno – rekao je Hearn za FightHype, čudeći se činjenici da - Pacquiao dolazi nakon pet godina bez borbe, i više nije ni blizu svjetske razine". No onda, gotovo s nelagodom u glasu, dodaje: - Ali to je boks. To je posao, i to razumijemo." Rečenica koja zvuči više kao poraz nego kao komentar.

Jer da, to jest boks. No to nije više sport, već arena gdje su pravila savitljiva, a granice stvar dogovora. – Boks se pretvara u WWE – reći će Hearn, kao da upravo on nije bio čovjek koji je Anthonyju Joshui omogućio da brutalno nokautira impozantnog Francisa Ngannoua, ali i boksački inferiornog bivšeg MMA borca s dvije profesionalne boksačke borbe. Kad se to događalo, nije bilo prigovora. Nije bilo poziva na red. Tada su borbe bile "eventi". Tada nije bilo brige za "integritet" boksa, Joshuu smo trebali slaviti kao čovjeka koji spašava boks od "zlobnih" namjera da se plemenita vještina degradira.

Ali kad se vrati Manny – čovjek koji je jedini u povijesti bio svjetski prvak u osam težinskih kategorija, s pobjedama nad imenima poput Marco Antonio Barrere, Erika Moralesa, Juana Manuela Marqueza, Oscara De La Hoye, Rickyja Hattona, Miguela Cotta, Shanea Mosleyja, Timothyja Bradleya i Keitha Thurmana – tada to postaje problem. Tada to više nije sport, nego spektakl za mase. Tada, iznenada, "pravila više ne vrijede".

Za Pacquiaoa, naravno, ne postoji lak put. Nema mladih, lakih protivnika. Njegov povratak odmah udara u samo srce sustava – u titulu, u marketing, u lažno održavanu ravnotežu snaga. I upravo zato Hearn inzistira da ovaj povratak "nije dobar za sport". Jer ako Pacquiao pobijedi Barriosa – čovjeka koji je do pojasa došao bez borbe za titulu, nakon što je pobijedio istog onog Ugasa kojeg je Pacquiao napao još 2021., ali u daleko boljoj verziji – tada će pitanje biti: što uopće znači biti svjetski prvak?

Hearn upozorava da bi 46-godišnji Pacquiao "u slučaju pobjede postao prvak koji više ne pripada eliti", da ne bi mogao držati korak s mlađima. A ako izgubi, sve skupa će "izgledati kao promotivni cirkus". Dvostruki gubitak, kaže on. No ono što izostaje u toj analizi jest jedno važno priznanje: da bismo uopće imali ovakve rasprave, titula bi morala nešto značiti. A Hearn sam priznaje da Barrios nije pravi kralj. Kaže da je Barrios postao prvak izvan ringa, da je Ugas u toj borbi bio daleko od top forme, da pojas nikad nije legitimno osvojen.

Dakle, ako Pacquiao pobijedi – on ruši fasadu. Ako izgubi – potvrđuje da su današnji "prvaci" jači od prošlosti. No najveća prijetnja nije ni jedno ni drugo. Prava prijetnja je u tome što njegova prisutnost razotkriva istinu – da boks danas više ne zna tko je legitiman, a tko samo poželjan.

Jer Manny ne dolazi po novac – on je senator, državnik, nacionalna ikona. Ne dolazi ni po pažnju – on je bio u središtu pozornice kad su današnji borci nosili rukavice za juniore. On dolazi jer u njemu još gori nešto što novac ne može kupiti – volja da se još jednom suoči s vlastitom sjenom, s vlastitim mitom.

I zato Hearn ne gubi razum zbog borbe.

On gubi kontrolu nad narativom.

Jer kad se Manny Pacquiao pojavi u ringu – ne ulazi samo borac. Ulazi kriterij. Ulazi savjest sporta. I tada sve što se godinama pažljivo slagalo, svi privremeni pojasevi, sve unaprijed dogovorene borbe i planski građen imidž – postaju ranjivi. Jer Pacquiao nije mit koji se prodaje. On je činjenica koju ne možeš poništiti, nešto što financijaš poput Hearna očito ne može shvatiti.

Za fanove nostalgije, Pacquiaov povratak je spektakl. Ali za one unutar industrije – on je šapat savjesti, podsjetnik na vrijeme kada si pojas morao osvojiti krvlju. A to je ono što današnji sustav više ne želi gledati.

Jer kad se Manny vrati – iluzije više ne mogu sakriti istinu.