Legendarni boksač iznenadio: ‘Živjet ću do 100. godine, a djeca će mi morati brisati stražnjicu‘

Roberto Durán, danas s 71 godinom na leđima, nekoliko dana uoči svog 72. rođendana, kreće se s lakoćom, ali i oprezom karakterističnim za sportaša na zalasku životne i profesionalne karijere. Okupljeno mnoštvo ne krije uzbuđenje — s dobrim razlogom. Došli su odati počast jednom od najsvjetlijih primjera boksačke povijesti, čovjeku koji utjelovljuje samu bit plemenite vještine.

Na svijetu trenutačno postoji oko 20.000 profesionalnih boksača; desetci tisuća stajali su unutar užeta ringa otkako je John L. Sullivan 1885. godine inaugurirao eru Marquessa od Queensberryja. Među svim tim nebrojenim imenima, čovjek koji sada sjeda za stol sa svojim sugovornikom, općeprihvaćeno pripada na sam vrh — među šestoricu najboljih ikada. Njegovo ime je Roberto Durán i u svojim najboljim danima bio je oličenje sirove snage i neukrotivog bijesa, "demon koji urla", kako su ga tada nazivali.

Karijeru je obilježio već 1971. godine osvojivši naslov svjetskog prvaka u lakoj kategoriji brutalnim porazom Kena Buchanana, kojeg je poslije serije udaraca — dijelom ispod pojasa, dijelom nakon zvona — ostavio bez titule, a sudac je sve to odlučio ignorirati. Dvanaest godina i gotovo devet kilograma kasnije, nakon uspona i padova, Durán je na svoj 32. rođendan deklasirao dotad neporaženog Daveyja Moorea, osvojivši naslov u supervelter kategoriji i otvorivši novo poglavlje svoje karijere. Unatoč slomljenoj šaci, u studenom 1983. godine gotovo je preoteo i naslov u srednjoj kategoriji legendarnom Marvinu Hagleru. Pet godina kasnije, u 37. godini, postao je svjetski prvak i u toj diviziji.

No, njegov odnos s boksom uvijek je bio buran. Povukao se prvi put 1980. nakon čuvenog "No Más" poraza protiv Sugar Raya Leonarda, pa potom 1984. i 1998., da bi konačno rekao zauvijek zbogom ringu 2002. u pedesetoj godini, nakon prometne nesreće i hitne operacije koja mu je spasila život.

Danas, dok sjedi nasmiješen pred publikom u Međunarodnoj boksačkoj kući slavnih, iza njega su ostale godine borbi, uspona, padova i iskupljenja. Kad ga pitaju kako se osjeća znajući koliki trag je ostavio u povijesti sporta, Durán odgovara iskreno, uz pomoć svoje kćeri Irichelle koja prevodi.

– Kad sam na početku karijere došao u Miami, nitko me nije znao – prisjeća se. – Pogledao sam tada u nebo i rekao: ‘Sljedeći put kad budem ovdje, svi će me poznavati.’ I kada sam kasnije, nakon borbe u Madison Square Gardenu, izašao na ulicu — svi su me znali. Taj osjećaj nikada nije nestao.

Boravio je sedam puta u slavnom MSG-u, između ostalog i protiv Buchanana i Moorea. Bio je i u Las Vegasu, u Atlantic Cityju, Montrealu, New Orleansu, rodnom Panama Cityju, ali i u manje glamuroznim destinacijama poput Marseillea i Toppenisha. Tri puta se borio s Leonardom, jednom s Haglerom i Hearnsom. Kad ga pitaju za najdraže mečeve, Durán se na trenutak zamisli.

– U Panami smo imali borca, Ernesta Marcela, koji je pobijedio mog dobrog prijatelja. Izazvao sam ga i pobijedio. Bio sam tek tinejdžer, moj menadžer nije htio tu borbu, ali ja sam inzistirao. To mi je jedna od najdražih pobjeda – priča sa smiješkom.

No tada, kako to često biva u njegovim intervjuima, Durán kreće u niz anegdota. Ispričao je priču o ženi koja mu je nakon pobjede obećala društvo te večeri, o incidentu kad je tijekom jutarnjeg trčanja morao obaviti nuždu u travi i bio ukoren od prolaznika, o bliskom susretu s Titanicom prilikom posjete Londonu — anegdote ponekad toliko bizarne da se i sama Irichelle zbuni oko prijevoda.

– Takve priče volim dijeliti – sa smijehom kaže Durán.

Vraćajući se na Buchanana, prisjeća se emocija koje su ga vodile:

– Kad je Buchanan pobijedio našeg Ismaela Lagunu, plakao sam. Kasnije, kad me moj menadžer pitao jesam li spreman za borbu za naslov i rekao da je protivnik Buchanan, odmah sam odgovorio: "Da!" Pripremao sam se za 30 rundi, ne 15. Trčao sam satima dnevno. Znao sam da moram zatvoriti ring protiv njega.

Nakon što ga je pobijedio, pokušao je pokloniti pojas Laguni, ali ovaj je odbio:

– Rekao mi je: ‘Ti si ga osvojio svojim znojem. Tvoj je.’

S godinama, Durán i Buchanan su izgradili prijateljstvo koje je trajalo sve do Buchananove smrti 2023. godine.

Iako ga vežu sjećanja i na Leonarda, Hearnsa i Haglera, upravo poraz od Haglera 1983. i dalje ga najviše peče:

– U srcu osjećam da sam pobijedio Haglera. Nitko ga nije želio, svi su bježali od njega. Kad su me pitali zašto želim borbu, rekao sam: ‘Ja sam mlad, snažan, on me neće nokautirati.’ Na kraju smo postali prijatelji.

Kad mu se spomene mogućnost da ubrzo krene za starim rivalima u onaj svijet, Durán odlučno odmahuje:

– Ne! Živjet ću do 100. Djeca će mi morati brisati stražnjicu – smije se, dok Irichelle još jednom s blagim očajem u očima prevodi očev šarmantni neumjereni humor.

Nakon intervjua, Roberto Durán ustaje, strpljivo pozira za fotografije s obožavateljima i kreće dalje — spreman podijeliti još jednu seriju anegdota, uspomena i nestašnih priča iz bogatog, burnog i nevjerojatnog života koji je živio punim plućima, piše Boxing Scene.