Naš večerašnji tekst iz rubrike "Na današnji dan“ i njegov vremeplov vode vas devet godina unatrag, točno na 11. lipnja 2016. godine, kada je Dejan Zlatičanin, u boksačkim krugovima poznatiji kao "Dynamite“, u elitnom američkom Turning Stone Resort & Casinu, u Veroni, ispisao možda najvažnije poglavlje boksa u regiji posljednjih trideset godina. Te ljetne večeri, moćni lijevi kroše ovog skromnog ratnika iz Podgorice oborio je Franklina Mamanija i donio mu pojas svjetskog prvaka u lakoj kategoriji prema WBC federaciji, jednoj od četiri najuglednije svjetske boksačke organizacije.
Put do tog prijestolja nije bio ni lagan ni popločan ugodnim trenucima. Daleko od glamuroznih dvorana i raskošnih priprema velikih boksačkih sila, Zlatičanin je svoj talent kalio u surovim uvjetima lokalnih ringova i dvorana, počevši kao amater, nastupajući na Svjetskom prvenstvu u Bangkoku 2003., te na europskim smotrama u Puli 2004. i Plovdivu 2006. godine. Odrastajući daleko od pažnje boksačke javnosti, bez elitne infrastrukture ili velikih promotora, Zlatičanin je polako, ali sigurno grabio prema profesionalnom debiju koji se dogodio 2008. godine u Budvi. Tada nitko nije slutio kakvu će ostavštinu u povijesti regionalnog sporta ostaviti tih nekoliko rundi s početka njegove karijere.
Uspon je bio postupan, no ispunjen jasno zacrtanim ciljem – osvojiti svjetski naslov. Regionalni uspjesi – prvo WBC-ov mediteranski naslov 2011., potom i WBC International iste godine – bili su tek uvod u ono što će uslijediti. Trenutak u kojem se njegovo ime probilo izvan granica Balkana bio je meč protiv legendarnog Rickya Burnsa 2014. godine. Kad je pobjeda podijeljenom sudačkom odlukom u Glasgowu ušutkala dvoranu i natjerala nekadašnjeg svjetskog prvaka na razmišljanje o mirovini, boksački svijet napokon je primijetio crnogorskog boksača. No, taj uspjeh nije došao preko noći, već kroz godine posvećenosti, tihe patnje i neumoljive gladi za dokazivanjem.
Nakon gotovo dvije godine od tog ključnog meča, došao je "Dan D". Te je večeri Zlatičanin boksao ne samo za sebe, već i za svakog boksača s ovih prostora čiji su snovi prethodno završavali pred zidom velikih, neprikosnovenih federacija. Meč s Mamanijem trajao je samo tri runde. No, tih nekoliko minuta boksačke izvedbe, tehnički savršeno odrađenog napada i razorne snage njegova lijevog krošea, predstavljali su manifestaciju svega što je Zlatičanin dotad proživio – godina skromnih priprema, žrtve, dugih treninga i snova o pobjedi koji su se činili toliko udaljenima.
Upravo u trećoj rundi, pod udarima Zlatičaninove ubojite ljevice, Mamani je posrnuo, a s njime i predrasude o tome kako boksači iz malih zemalja nemaju mjesta na vrhu. Pojas WBC-a podignut je visoko, a ime Dejana Zlatičanina konačno je zasjalo u regionalnoj sportskoj memoriji. Bio je to prvi svjetski boksački naslov za Crnu Goru, ali i jedan od rijetkih trenutaka kada je cijela regija svjedočila uspjehu ravnom onima koje pamti samo generacija Mate Parlova ili Stipe Drviša. Bio je to uspjeh koji je trebao biti putokaz, početak nove ere regionalnog boksa.
Međutim, gotovo desetljeće kasnije, taj povijesni trenutak kao da je neopravdano potonuo u moru površnog, često trivijalnog sadržaja koji dominira današnjim borilačkim svijetom. U vremenu kada klikovi određuju vrijednost vijesti, kad se kvaliteta zamjenjuje senzacionalizmom, uspjeh Dejana Zlatičanina ostao je zaboravljen negdje između skandaloznih naslova i površnih analiza mečeva nedostojnih njegova dosega. Njegovo ime danas rijetko odzvanja u medijskom prostoru, gotovo kao da se onaj moćni lijevi kroše iz Verone nikada nije dogodio.
No, ta neopravdana zaboravljenost ne umanjuje važnost njegova uspjeha. Jer tog lipnja 2016., u dvorani elitnog resorta u američkoj državi New York, nije se dogodio samo sportski uspjeh jednog boksača, već je dokazano da je moguće – da snovi, koliko god nemogući izgledali, mogu postati stvarnost ako se dovoljno vjeruje i žrtvuje. Zlatičanin nije osvojio samo mitski zeleni pojas WBC-a, on je osvojio i pravo da njegovo ime ostane urezano u povijest, da njegovo dostignuće bude svjetionik za generacije koje tek dolaze.
Veliki promotori i vlastodršci tadašnjeg boksačkog svijeta ostali su u nevjerici gledajući kako Zlatičanin osvaja prestižni WBC pojas. Takav scenarij nije bio ni približno u skladu s njihovim dugoročnim planovima, jer u njihovom svijetu prvaci dolaze iz zemalja čije TV kuće raspolažu milijunskim proračunima, gdje su spektakli na svakom koraku. Bilo im je potpuno neshvatljivo i krajnje nepoželjno da jedan čovjek iz male balkanske zemlje, čija nacionalna televizija raspolaže budžetom manjim od ukupnog troška same priredbe na kojoj se borio, postane prvak svijeta i to po verziji koju najviše cijene. Zlatičaninov uspjeh bio je šamar korporativnoj logici velikih promotorskih kuća, simbol otpora jednoj komercijalnoj mašineriji koja boksače često bira prema zastavi, a ne prema njihovoj stvarnoj kvaliteti i ustrajnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....