Oprostite, oprostite molim vas, što nisam ušla u finale. Jedna od stvari koja će uvijek ugodno iznenaditi vašeg novinara jest kada se sportašica i sportaš počnu vama ispričavati što nisu ostvarili rezultat koji su željeli i planirali, a vama su sjajni i njezina bronca i nastup unatoč boli i riziku od pogoršanja zdravstvenog stanja. Takve stvari se događaju, ali rijetko, i gotovo u pravilu u sportovima koji su manje zastupljeni, posebno u "mainstream" medijima.

A tako nas je, riječima s početka ovog teksta, dočekala 27-godišnja Antonija Zec nakon polufinalne borbe u full contact kickboxingu na Europskim igrama. Svjetska prvakinja, očekivala je i željela zlato, ali ostat će na brončanoj medalji. Povremeno na rubu suza, ali ne zbog boli, nego zbog toga što nije ostvarila svoj sportski cilj. Aleksandra Krstić iz Srbije službeno je pobijedila na bodove, ali ključni trenutak bila je pogoršanje ozljede koljena početkom treće runde nakon koje Zec više nije mogla niti normalno hodati, a kamoli udarati. Prva runda bila je neodlučena, druga 2-1 za aktivnu hrvatsku vojnikinju, a u trećoj to više nije bila ravnopravna borba.

Odgoda operacije

- Znala sam da sam dovoljno iskusna i vjerujem da bih pobijedila da nije bilo nove ozljede. Moja noga je duža od njezine ruke, stiskala sam unatoč stalnoj boli, ali nije išlo.

Nije išlo, ali nije odustajala. Kao što niti hrvatski vojnici ne odustaju koliko god bilo teško. Malo bi se borkinja postavilo kao Antonija Zec ove subote…

- Ne mogu govoriti u ime drugih borkinja, svatko za sebe odlučuje. Meni je čast boriti se za Hrvatsku, to mi je najveća sreća. Nema ‘lipše‘ emocije, ja to riječima ne znam opisati. S obzirom na to da je ovo bio nastup za domovinu, baš zbog ovih Europskih igara nisam išla na operaciju zbog ozljede koljena koju sam doživjela još u veljači - rekla je Antonija Zec i nastavila…

- Ozlijedila sam se ponovno u četvrtfinalnoj borbi u petak, cijelu noć i jutro smo ledili i mazali koljeno kako bih što bolje mogla odraditi borbu. Toliko sam htjela pobijediti, nisam je štedjela, a boljela me prilikom svakog udarca, svakog pokreta.

Još jedan podsjetnik na stvari koje smo doživljavali u svojoj karijeri, posebno s nekim atletičarkama. "Svjesni smo da ste željeli zlato, ali i bronca je lijepa medalja, posebno kad se računa za cijelu reprezentaciju i vaša je rekordna, dvanaesta..."

- Nisam ja sretna s broncom, ciljala sam na zlato. Nije skromno, ali je iskreno. Istinski sam željela zlato i teško mi je jer me noga ograničavala. Boljela me sa svakim skokom, svakim korakom, ali što ćeš kad osjećaš da si stvoren za to… Iz Dalmacije sam, mi smo karakterno čvrsti i jaki. Nismo normalni u glavu. Vratit ću se ja brže nego što će mi medicina predvidjeti.

Sada nema drugoga nego da ostali koji trebaju i mogu upru još više da Split dobije domaćinstvo sljedećih Europskih igara, 2027. godine, pa da kickboxing ostane u programu i Antonija dobije novu šansu za zlatnu medalju na natjecanju koje se prati više nego ostala kickboxing prvenstva.

Nesretno koljeno

- Tako je. Nadam se, daj Bože da tako i bude - poručila je Antonija u zahvalu cijeloj Pit Bull ekipi te zahvalila trenerima. Uz Marka Žaju koje je ovdje u reprezentaciji, treniraju je još Gordan Vatavuk, Luka Tomić i Ante Matas

Dojmove nam je ispričao i Marko Žaja…

- S obzirom na da je koljeno u lošem stanju, nismo mogli više. Odgodili smo operaciju jer su nam liječnici rekli da vjerojatno ne bi mogla izaći na ovo natjecanje. Bilo je to još u veljači. Otad je radila samo s rukama, noge smo uključili tek zadnjih tjedana. Da nije bilo tog nesretnog kontakta, vjerojatno bi pobijedila našu prijateljicu Sašku, ali čudo je da je Antonija uopće izašla na ring i završila pobjedu.