Preminuo boksač kojeg su izbjegavali oni ‘najbolji‘. Nismo dovoljno cijenili istinskog ‘Body Snatchera‘

Mike McCallum preminuo je jučer u 68. godini života, ostavivši za sobom nasljeđe koje boksački svijet nikada nije znao u potpunosti cijeniti, barem ne za njegova života. Bio je to čovjek čija je vještina bila toliko rafinirana da je izgledala gotovo neprimjetno – poput sjene koja te dodirne prije nego što shvatiš da si pogođen. Nije bio spektakularan na način koji marketing voli; bio je neprobojan, pronicljiv i nemilosrdno precizan. Jednostavno rečeno – bio je bolji nego što su ljudi željeli priznati.

Rođen na Jamajci, McCallum je već u amaterskim danima pokazao što znači biti korak ispred vremena. Zlato na Commonwealth igrama, nastup na Olimpijadi, trijumf na Golden Glovesu – sve je to bio tek uvod. Profesionalac postaje 1981., a tri godine kasnije osvaja prvi svjetski naslov u supervelter kategoriji. No put koji je odabrao nije bio put zvijezda. Bio je to put čovjeka kojega su najveći zaobilazili, ne zato što nije bio dovoljno dobar – nego zato što je bio predobar. 1984. godine postao je prvi boksač iz svoje zemlje koji je postao profesionalni svjetski prvak, a irsku uzdanicu Seana Manniona deklasirao je u mitskom Madison Square Gardenu. Tada je osvojio WBA pojas u supervelter diviziji, a do kraja karijere se okitio i WBA naslovom u srednjoj te WBC naslovom u poluteškoj kategoriji.

Kada je Sean Mannion bio prvi u nizu, nije bilo glamura ni pompe. Kada je nokautirao Donalda Curryja savršenim udarcem koji je započeo u tijelu, a završio na bradi, nije to bila senzacija već tehnička lekcija. Kad je slomio Juliana Jacksona, kad je pobijedio neustrašivog Collinsa, kad je u Engleskoj uzeo pojas Herolu Grahamu, nitko mu nije čestitao kao junaku. A kad je s lakoćom nadigrao Michaela Watsona, većina je govorila da je na zalasku. A on je tek tada pokazivao koliko mu je borbena inteligencija oštra, koliko mu je glava brža od protivničkih ruku.

On je bio originalni "The Body Snatcher". Njegovi pokreti će odjekivati u umovima onih koji su istinski cijenili plemenitu vještinu.

Htio je Sugara Raya Leonarda. Htio je Roberta Durana. Htio je Thomasa Hearnsa. Ali nisu oni htjeli njega. Zašto bi? Nudio je sve što je publici manje atraktivno, a borcu smrtonosno: savršeno kretanje, odbijanje razmjene, napad na slabosti. Na sparingu je, prema vlastitim riječima, “prebio Hearnsa”, pa se meč nikad nije dogodio. Leonard mu je izmaknuo. Duran ga je ignorirao. McCallum je ostao s borcima koji su imali hrabrosti – poput Jamesa Toneyja, s kojim je podijelio tri nezaboravna okršaja, i Roya Jonesa Jr.-a, koji mu je ukazao poštovanje tako što je, navodno, namjerno usporio tempo borbe kako bi McCallumu osigurao dostojanstvenu zaradu.

U vrijeme kada se velikani nisu bojali putovati, McCallum je bio svjetski prvak u tri različite kategorije, borio se na tri kontinenta i nitko ga nikad nije nokautirao. Kad je pobijedio Jeffa Hardinga za pojas u poluteškoj, mnogi su već pisali njegove epitafe. A on je i dalje bio tu, tiši i precizniji nego ikad.

Nakon karijere, nije nestao. Ostao je u dvoranama, u Las Vegasu, rame uz rame s ljudima koji su ga doživljavali kao učitelja. Umro je onako kako je živio – skromno i bez pompe. Na putu prema teretani, tijelo ga je izdalo. Srce koje nikada nije posustalo pred udarcima u ringu, stalo je u svakodnevici.

Njegov učinak se ne mjeri samo po omjeru 49-5-1, niti po 36 nokauta. Mjeri se po tišini s kojom su ga izbjegavali najbolji, i po šaptu divljenja među onima koji su razumjeli što su gledali. On nije bio zvijezda naslovnica, ali bio je borčev borac – etalon vještine. Neki su borci izgrađeni za publiku. Mike McCallum bio je izgrađen za istinu.

Sad, kad ga više nema, možda će svijet boksa konačno razumjeti ono što je predugo ignorirao: da u tišini iza svjetala, jedan Jamajčanin ostavlja trag koji neće izblijedjeti. U američkom selu Canastoti će zvoniti deset zvona. U srcima znalaca, zvonit će još dugo.