Tjedan u kojem se javnost zgražala nad navodno povišenim razinama testosterona alžirske boksačice Imane Khelif, završit će, nažalost, subotnjim povratkom teškaša Jarrella Millera u ring. Millerov višegodišnji put prema "poboljšanju performansi" bio je sve samo ne prirodan.
Za razliku od Khelifine priče koja je izazvala buru, Millerova prošlost nije dovoljno intrigantna niti aktualna da bi izazvala ozbiljniju reakciju. Zato se Miller može slobodno vratiti u ring i biti smatran samo još jednim "boksačem". Nakon dvogodišnje suspenzije zbog korištenja nedozvoljenih supstanci poput GW501516, EPO-a (op.a. eritropoetin - stvara eritrocite, ista supstanca na koju je bio pozitivan i naš talentirani stoper Mario Vušković) i HGH-a, Miller je nastavio svoju karijeru i boksao već četiri puta. Svaka od tih borbi bila je sve značajnija i unosnija. Njegov posljednji meč, poraz tehničkim nokautom u desetoj rundi od Daniela Duboisa, bio je dio unosnog događaja u organizaciji ljudi s Bliskog Istoka. Ove subote, u Los Angelesu, Miller će se boriti protiv Andyja Ruiza Jr., na priredbi financiranoj od strane Riyadh Seasona, što znači da će dobiti velik honorar samo za pojavljivanje.
Ovakav razvoj karijere proturječi izreci da prevaranti nikad ne prosperiraju, a Miller je, ako ništa drugo, dokaz da je u boksu istina upravo suprotna. Njegova prisutnost u ringu pokazuje da čak i negativan publicitet može biti marketabilan, te da čak i crne mrlje mogu biti izbrisane ili korištene kao prodajna točka.
Ovaj tjedan, slika Millera u srdačnom trenutku s promotorom Eddiejem Hearnom dodatno je naglasila ovu točku. Hearn je, naime, poznat po tome što je 2019. godine, nakon što je Miller pao na doping testu uoči borbe s Anthonyjem Joshuom, oštro kritizirao Millera, rekavši da nikada više neće raditi s njim. No, sada se čini da je vrijeme zacijelilo sve rane i da je novac s Bliskog Istoka najbolji lijek za stare sukobe.
Primjer Miller-Hearn, iako razočaravajuć, nije jedini. U posljednje vrijeme, mnoge su toksične veze u boksu riješene zahvaljujući neograničenom bogatstvu i utjecaju Turkija Alalshikha, koji je uspio obnoviti mostove za koje smo mislili da su zauvijek izgubljeni.
Što se Millera i Hearna tiče, njihovo ponovno zbližavanje nije toliko problematično koliko je razočaravajuće. Razumijemo zašto se to dogodilo i zašto su mnogi oprostili Milleru, ali to ne znači da je ispravno ili da je lako gledati Millera kako se vraća u ring kao da je sve u redu.
Jer nije. Teško ga je objektivno gledati kroz čisti objektiv, kao i probaviti tišinu drugih kada se Miller pojavljuje u ringu. Promotori, komentatori, analitičari, novinari, svi su jednako krivi. No, što je alternativa ovom kolektivnom ignoriranju? Ako je Milleru dopušteno da se bori, zar nije ispravno da ga tretiramo kao i svakog drugog borca u 2024. godini? Iako njegova prošlost možda ima mrlje, nema koristi od vraćanja starih priča na površinu, bez obzira na njihovu važnost.
U Millerovu slučaju, možete tvrditi da je njegov problem s nedozvoljenim supstancama važniji od svega što donosi u ring u 2024. godini. To je važnije od osvojenih titula, pobijeđenih protivnika, bilo kakvih izjava prije borbe ili ciljeva. To je također nešto što bi trebalo biti spomenuto u svakom pregledu borbe i izvještaju, bez obzira na ishod, a u idealnom svijetu, to bi trebalo biti najavljeno od strane voditelja ceremonije tijekom predstavljanja prije borbe.
Nažalost, to je previše za tražiti.
Ipak, ako cijeli boksački svijet može posegnuti za svojim telefonima i podijeliti mišljenje o Imane Khelif, nadamo se da će slična reakcija, ili barem neka razina pažnje, pratiti Millerovu borbu s Ruizom ovaj vikend u Los Angelesu. To je najmanje što Miller zaslužuje s obzirom na brzinu povratka u ring i srdačnu dobrodošlicu koju je primio.
Podsjećanje na Millerove grijehe nije okrutno, već nužno i upozoravajuće, kako bi se održala svijest i odvratilo druge od istih misli tijekom priprema za borbu. U svijetu gdje je percepcija sve, ako se ne možemo osloniti na nadležne da adekvatno kazne one koji varaju u ovom opasnom sportu, barem možemo "cijeniti mrlje" na reputaciji.
"Iznenađujuće je" rekao je Millerov promotor Dmitry Salita prošle godine. "Jarrell je vrlo marketabilan i fanovi će ga gledati. Ali on i dalje plaća cijenu za ono što je napravio, i čini se da neki ljudi koji mu mogu pružiti prilike to nisu spremni učiniti."
"Moje mišljenje je ovo: ako si počinio zločin, odradi kaznu. On je odradio svoju kaznu i to je bio značajan dio njegove karijere. Prošlo je više od četiri godine otkad se to dogodilo, i to je puno vremena. Želi to nadoknaditi svojoj obitelji i iskoristiti svoj talent. Smatram da, kada netko padne na testu, treba biti suspendiran. Ali kad je slobodan, treba mu biti dopušteno iskoristiti svaku moguću priliku. Ako tim Anthonyja Joshue kaže: ‘Oh ne, on je bivši varalica, nećemo se boriti s njim,‘ to sada nema smisla."
Teško je to čuti i prihvatiti, ali Salita je apsolutno u pravu. Ako boks, kao sport, daje privremene zabrane za pad na doping testu, koliko god one bile stroge ili blage, moramo prihvatiti povratak osramoćenih boksača nakon što odsluže kaznu. Možemo li im tada oprostiti ili ih podržati, to je drugo pitanje, ali ako su "očišćeni" da se bore, moraju imati pravo na borbu. Tada je na boksaču da osigura vlastitu iskupljenje i oprost, možda čak i od najbližih.
"Na temelju onoga što mi govori i što sam vidio, čini se da se osjeća jako loše zbog onoga što se dogodilo" rekao je Salita. "Svi griješimo i nadamo se da ćemo iz njih učiti i da se to više neće ponoviti. To je naš zajednički cilj."
U subotu, oboje, Miller i Khelif, vraćaju se u ring. Miller, kako je spomenuto, boksat će protiv Andyja Ruiza, teškaša koji je 2019. godine iskoristio Millerovu neiskrenost da iznenadi Anthonyja Joshuu, dok će Khelif boksati protiv Mađarice Anne Luce Hamori u četvrtfinalu Olimpijskih igara. U oba ova meča bit će naznaka kontroverzi i zvjezdica, ali samo jedan od njih će privući pažnju svijeta, dobiti mišljenja političara, slavnih osoba i utjecajnih osoba.
Zašto je to tako, možemo samo nagađati. Popularnost i prestiž Olimpijskih igara svakako igraju ulogu, kao i format amaterskog meča; kratak, lako ga je gledati, shvatiti i kasnije prenijeti na društvene mreže. Sama slika, Khelif koja nadmašuje protivnicu i zadaje udarce mišićavim rukama, mamac je za one željne rasprave o spolu. Još kada se ta slika spoji s talijanskom borkinjom Angelom Carini koja se povlači, odustaje i plače nakon što je primila dva takva udarca, stvara se savršena oluja.
Nasuprot tome, Miller je nadživio svoju osudu. Možda zato što prevarant u profesionalnom boksu ne izgleda drukčije od svog protivnika - i to samo po sebi mnogo govori - Miller je, u očima neobrazovane mase, samo još jedan teškaš sa snažnim udarcem i velikim stomakom. On nije osoba čija se slika ističe na beskonačnom "feedu" društvenih mreža, niti postoje snimke njega kako, na svojim "supstancama," tuče protivnika toliko da protivnik okrene leđa i odbije nastaviti borbu. Umjesto toga, Miller se, u ovom sportu punom dima i ogledala, uspijeva sakriti na očigled svima, a njegovi se prijestupi smatraju uobičajenima, oprostivima i našom kolektivnom malom tajnom piše Ellitot Worsell na Boxing Sceneu.
