Naša rubrika "Na današnji dan", ovog će vas puta, kroz zamišljeni vremenski stroj, vratiti pet godina unazad, i prisjetiti na jednu od najvećih pobjeda u profesionalnoj karijeri Roberta Soldića. Toga 6. listopada 2018., dok se sportska javnost u Lijepoj Našoj još pomalo trijeznila od veličanstvenog podviga kojeg su Dalićeve trupe prethodno isporučile na ruskom frontu, Soldić je, na bojnom polju Wembley Arene, podsjetio svijet kako Hrvatska nije samo nogometna - već i borilačka sila. Šest mjeseci nakon što je poražen od Dricusa Du Plessisa, "Robocop" je dominantno promarširao londonskim oktogonom, hladnokrvno servirao južnoafričkom borcu osvetu u vidu brutalnog nokauta, te vratio pojas KSW-ove velter divizije u svoje vlasništvo.
Rivalstvo između Du Plessisa i Soldića rođeno je u travnju iste godine, kada su prvi puta odmjerili snage na KSW 43 priredbi u poljskom Wroclawu. Bila je to druga Soldićeva borba pod okriljem najjače europske promocije, nakon što je u svom debiju pobijedio Borysa Mankowskog tehničkim nokautom i okrunio se naslovom prvaka veltera. Uvodna runda bila je obilježena Soldićevim udaračkim, odnosno Du Plessisovim parteraškim sekvencama, da bi u drugoj, nažalost, svjedočili prvom nokautu kojeg je hrvatski borac pretrpio u karijeri. Nakon nešto više od minute i pol borbe u drugoj dionici, Du Plessis je pogodio Soldića razornim lijevim krošeom, a potom ga i završio "ground and poundom".
Pola godine kasnije, međutim, na KSW 45 priredbi, uslijedio je drugi čin. Bojište je preseljeno otprilike 1200 kilometara istočnije, iz Wroclawa u London, a u englesku prijestolnicu Soldić je stigao kao čovjek na misiji, odlučan u namjeri da se osveti Du Plessisu i ponovno položi ruke na žezlo vladara velter kategorije. Iako se kod nemalog broja boraca u ponovnim okršajima s protivnicima od kojih su prethodno bili nokautirani javlja mentalna barijera, kod Roberta to apsolutno nije bio slučaj. Hrvatski je udarač od početnog gonga zauzeo centar oktogona, držao se plana i demonstrirao borilačku moć, te u potpunosti kontrolirao borbu, ponajprije pravovremenim ručnim tehnikama i silovitim "kickovima". Nakon Soldićeve dominacije tijekom prve dvije runde, u trećoj smo gledali - "grande finale".
Roberto je dobrano uzdrmao Dricusa već nakon minute i pol završne dionice, a potom je, šezdesetak sekundi kasnije i završio započeti posao. Du Plessis je tada bacio desni kroše kojeg je Soldić eskivirao, a onda prošao kroz rivala kao uragan. Ispalio je dva krošea i direkt, nakon kojih je Dricus završio na žici, a Roberto ga nastavio kažnjavati, najprije snažnim udarcem koljenom u tijelo, a onda i kratkim lijevim krošeom koji je odsjeo na bradi južnoafričkog predstavnika i poslao ga na pod. "Rbocop" je potegnuo još dvije "bombe" lijevom rukom, da bi potom intervenirao sudac i prekinuo borbu, te spasio Du Plessisa teških ozljeda.
Soldić je, nakon trijumfa u Wembley Areni, nanizao još šest uzastopnih pobjeda u KSW-u i ujedinio pojaseve velter i srednje divizije, prije nego što je karijeru nastavio u ONE Championshipu. Uz trijumf nad Mamedom Khalidovim, pobjeda nad Du Plessisom neupitno je najveća u njegovoj dosadašnjoj karijeri. O tome kojoj kvalitativnoj razini Dricus pripada vjerojatno najbolje govori činjenica da se radi o borcu koji je, nakon poraza od Soldića, upisao još jednu pobjedu u KSW-u i EFC-u, a potom se pridružio UFC-u te, pod svjetlima najbolje svjetske MMA organizacije, ostvario narednih šest pobjeda u nizu. Uzeo je skalpove Markusu Perezu, Trevinu Gilesu, Bradu Tavaresu, Darrenu Tillu, Dereku Brunsonu i, u posljednjem meču - Robertu Whittakeru. Zbog svega što je isporučio u oktogonu američke promocije, Du Plessis je trenutno drugi izazivač UFC-ove srednje kategorije.