Kako godine prolaze, sve je teže ne osjetiti onu poznatu težinu u prsima kad se spomene Pride. Ne zato što je sve “nekad bilo bolje”, nego zato što je početak 2000-ih u Japanu doista izgledao kao vrhunac jedne posebne epohe. Ring, dim, groteskno moćni teškaši i pravila koja su nagrađivala hrabrost, ali i kažnjavala svaku grešku. A u toj slici, posebno za nas Hrvate, uvijek je postojao dodatni razlog za ponos - Mirko “Cro Cop” Filipović, tip iz Privlake koji je došao do pozornice na kojoj su se testirali najveći i koji je prerastao u legendu borilačkog sporta te se prometnuo u simbola jednog vremena.
Nasuprot njemu, tog 20. veljače 2005. godine, na današnji dan prije 21 godinu, stajao je Mark Coleman, čovjek koji je u MMA povijesti ucrtan debelim flomasterom. Ne samo zbog zastrašujuće građe i hrvačkog pedigrea, nego i zbog činjenice da je bio prvi UFC-ov prvak u teškoj kategoriji, originalni prototip teškaša koji te sruši, pritisne i razbije bez potrebe za “lijepim” potezima.
Ali Pride 29 nije bio večer nostalgije za Colemanovom slavom. Mirko je u tom periodu bio u naponu snage, s onom hladnom sigurnošću čovjeka koji je iza sebe imao velike ratove. Kevin Randleman ga je prije toga šokirao, ali Cro Cop mu je zatim vratio dug na najbrži mogući način, gušenjem u 41 sekundi, kao da je htio izbrisati cijelu priču jednim potezom. I nakon tog “poravnanja računa” ušao je u novi niz: pobjede su se slagale, samopouzdanje raslo, a svaki sljedeći nastup imao je onaj miris neizbježnosti.
Coleman je od prve sekunde znao što mu je jedina realna karta. U stojci se protiv Cro Copa ne pregovara, tamo ili si lovac ili si lovina. Zato je odmah krenuo po rušenja, tražio kukove, hvatao noge, pokušavao završiti meč prije nego što bivši pripadnik ATJ Lučko "naštima" svoj gotovo ubitačni udarački arsenal. Problem je bio u tome što je Mirko bio upravo ono što hrvači najviše mrze. Težak za srušiti, miran pod pritiskom i dovoljno discipliniran da ne pokloni poziciju. Njegova obrana od rušenja nije bila samo tehnika, već cijela filozofija. Ako protivnik u stojci ne može izazvati respekt, onda je i rušenje teže “kupiti” jer nema prijetnje koja otvara vrata.
Kako su minute prolazile, Colemanova energija curila. Nije uspijevao “zaključati” poziciju, a bez kontrole na tlu njegov čitav identitet borca počeo se raspadati. I onda, nakon još jednog obranjenog pokušaja rušenja, dogodio se onaj kratki prijelom koji se vidi samo kod najvećih.
Serija udaraca bila je itekakva kazna za nestrpljivog Amerikanca. Coleman je pao, a Cro Cop je posao dovršio “soccer kickom”, potezom koji danas zvuči kao relikt neke grublje civilizacije, ali tada je bio dio Prideovog jezika, i to onog kojeg su razumjeli samo prekaljeni ratnici.
U tih 3 minute i 40 sekundi stale su gotovo sve odlike koje su krasile jednog od naših najboljih sportaša. Coleman, legenda, prvi UFC teškaški prvak, bivši olimpijac i čovjek koji je stvarao svojevrsni američki arhetip. U Pride si mogao doći s reputacijom, ali nisi mogao preživjeti bez rješenja. A Coleman te večeri jednostavno nije imao rješenje za Cro Copovu silinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....