U vrijeme kada su ringovi PRIDE-a još bili svojevrsni borilački strojevi vrhovne istine, kada je MMA u Japanu bio sinkretizam teatra, hrabrosti i čistog nasilja, 5. svibnja 2006. Mirko "Cro Cop" Filipović zakoračio je natrag na početnu točku – i sve izbrisao. Tog dana, u prvoj rundi Pride Total Elimination Absolute turnira, brutalno je nokautirao borca po imenu Ikuhisa Minowa, efektno i precizno, u svega 70-ak sekundi.
No to nije bila obična pobjeda nad autsajderom. Bila je to najava kraja sumnje, zatvaranje kruga. Početak niza u kojem je Filipović eliminirao četiri protivnika za osvajanje najvećeg turnira u povijesti organizacije – i iz temelja prepravio vlastiti narativ.
Da bismo razumjeli težinu tog nokauta nad Minowom – moramo se vratiti dvije godine unatrag, u travanj 2004. kada je Kevin Randleman šokirao svijet i Filipovića ostavio bez svijesti i bez ikakvih izgovora. Bio je to jedan od najbrutalnijih nokauta u povijesti PRIDE-a. I prekretnica.
Umjesto da krene nizbrdo, Filipović je odgovorio disciplinirano, klinički – borbom po borbom, bez pompe. Cro Cop je u svom osvetničkom nizu nanizao sljedeća imena: Hiromitsu Kanehara, Shungo Oyama, Aleksander Emelianenko, Josh Barnett, Kevin Randleman, Marko Coleman i Ibragim Magomedov.
Jedan od najproslavljenijih hrvatskih sportaša u povijesti je tada na velikom nizu dočekao borbu karijere protiv Fedora Emelianenka, a pod svjetlima PRIDE Final Conflicta 2005. godine sudci su nakon tri runde i 20 minuta borbe pobjedu upisali legendarnom ruskom borcu. To je bio najgledaniji meč u povijesti PRIDE-a. Filipović je krenuo snažno. U prvoj rundi izgledao je kao čovjek koji dolazi po svoje. No kako su minute tekle, Fedor je učinio ono što radi najbolje – ukrotio. Rušio, kontrolirao, diktirao. Pet rundi kasnije, jednoglasna odluka sudaca. Ne sramotan poraz, ali težak. Ne zbog načina – nego zbog značenja. Bio je to trenutak kad se činilo da Filipovićeva potraga za legitimnošću ima strop.
Tada dolazi dvoboj protiv starog znanca Josha Barnetta, na zalasku te iste 2005. Sudci su ovog puta kao pobjednika vidjeli Cro Copa, a u novogodišnjoj noći Filipović će upisati poraz sudačkom odlukom u dvoboju protiv još jednog znanca iz K-1 dana - Marka Hunta.
I tada, kad se činilo da je više vjerojatno da će nestati, nego se vratiti – pojavio se PRIDE-ov Open-Weight Grand Prix. Format bez kategorija, bez granica, bez druge šanse. No, Cro Cop je svoju ulaznicu potražio na teži način.
Filipović je odgovarao samome sebi. A PRIDE, u svojoj najekstremnijoj formi, bio je idealna platforma za to. Turnir bez kategorija, bez zaštite, bez alibija. Koncipiran kao okrutna olimpijada, Total Elimination Absolute je bio laboratorij čiste borbene istine. Svi u istoj mješalici – udarači, hrvači, jiu-jitsu majstori, olimpijci, divovi, srednjaši, kultni idoli i zaboravljeni veterani. PRIDE-ova pravila – desetominutna prva runda, dozvoljeni stompovi i koljena u parteru – tražila su karakter, ne samo kondiciju.
Ikuhisa Minowa bio je kultni ekscentrik. Borac koji se tukao protiv monstruma. Bez masovne snage, ali s golemom otpornošću i reputacijom domaće legende. Filipović ga je ugasio bez sentimentalnosti – ručne tehnike koje su omekšale, a kraj je bio rezerviran za razorni GNP. Gotovo prije nego što je borba počela.
To je bio čin resetiranja, svojevrsno pročišćenje - "purge". Iza njega više nije stajala ambicija – stajala je potreba.
U četvrtfinalu, Hidehiko Yoshida – zlatni olimpijac u judu iz Barcelone, miljenik japanske publike. Ipak, Mirko ga je doslovno prisilio na predaju nakon nemilosrdnog ground-and-pounda. Bez rezerve.
U polufinalu – Wanderlei Silva, zamjena za Fedora. Kralj PRIDE-ove srednje kategorije, poznat po divljoj agresiji i ubilačkom mentalitetu. I upravo protiv njega, Filipović izvodi možda najglasovitiji nokaut karijere – lijevi high-kick koji je Silvu ugasio poput prekidača.
Finale – ponovno Josh Barnett, ali ovaj put bez ikakvih naznaka dvosmjernog puta. Mirko je zatvorio meč tehničkim nokautom u prvoj rundi. Nije ostalo ništa za reći.
U toj jednoj godini, Mirko Filipović prošao je put od sumnjičene relikvije do neosporne figure. Ne zato što je pobijedio – nego zbog načina. Nije osvojio pojas – osvojio je ravnotežu. Pobijedio je sve one protivnike koje nije morao – da bi konačno sebi mogao reći da više ništa ne duguje.
Peti svibnja zato nije samo datum kad je Minowa pao. To je trenutak kad je Filipović, kroz borbu protiv samoga sebe, odlučio: nijedan poraz, nijedna odluka, nijedna ranija slabost – neće biti njegovo posljednje poglavlje. Vrhovna borilačka zrelost.
Jer kad borac jednom prestane tražiti opravdanja i krene ravno – bez buke, bez glume, samo s čistom voljom – tad prestaje biti kandidat.
Tada postaje činjenica. No, to su neka stara vremena...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....