Miloš Janičić možda je, posve nesvjesno, učinio najveću uslugu Marku Bojkoviću

Postoje putovi koji u prvi mah djeluju obećavajuće, sve dok ne shvatiš da se pod tobom polako urušavaju. Glasovita američka balada “House of the Rising Sun” (op.a. Kuća izlazećeg sunca), stara priča o čovjeku koji je prekasno spoznao cijenu vlastitih zabluda, može poslužiti kao neobično precizan putokaz onoga što se dogodilo Marku Bojkoviću. U usponu koji je obećavao brz dolazak do samoga vrha, granica između ambicije i iluzije postupno se zamaglila. Tek kada ga je Miloš Janičić prisilio zakoračiti u vlastiti metaforički “house” i suočiti se s posljedicama puta kojim je kročio, Bojković je spoznao koliko čvrsto moraju stajati noge onoga tko želi trajati u ovom surovom sportu.

Njegov uspon od početka je imao obilježja rijetkog fenomena. Bojković nije bio tek talentirani borac; bio je figura koja je neminovno izazivala reakciju. Mogli ste ga voljeti ili mrziti, ali gotovo nitko nije ostajao ravnodušan. U sportskoj psihologiji taj se efekt naziva “polarizacijska prisutnost”, pojavnost pojedinca koji posjeduje dovoljno karizme, provokativnosti ili intrigantnosti da publiku prisili na emocionalni odgovor. Takvi sportaši ubrzano rastu jer nose narativ, a narativ je gorivo modernog borilačkog sporta. Ako uračunate u tu formulu i kirurški preciznu FNC-ovu medijsku platformu koja više ne penetrira samo u odaje zagriženih fanova, već i pojedinaca koji se tek upoznaju s ovim sportom postat će vam jasniji ovaj slobodno možemo reći fenomen.

U UFC-u se često spominje teorija “persona amplification” (u doslovnom, ali nezahvalnom prijevodu - pojačavanje persone). Ona polazi od jednostavne ideje: borac naglasi jedan dio svoje osobnosti kako bi bio upečatljiviji. Taj naglašeni dio s vremenom preraste u brend. Brend zatim postane maska. A maska, ako je predugo nosiš, nerijetko postane teža od same osobe koja je nosi.

U Markovu slučaju to se dogodilo prije nego što je napunio 24 godine. Na društvenim je mrežama postao magnet za pozornost, svaki video stvarao je valove komentara i reakcija, a svaki javni istup, ma kakav bio, imao je efekt koji je nadilazio njegovu dob, iskustvo i realnu fazu razvoja. Njegov marketing nije bio generiran studijski. Bio je sirov, impulzivan, često pretjeran i objektivno neukusan, ali upravo zato iznimno učinkovit. U vrlo kratkom vremenu postao je vodeća regionalna borilačka zvijezda svoje generacije, ali i sportaš koji je privlačio podsvjesni refleks mase.

Usred tog rasta, malo je tko vidio cijenu. U Beogradu, u najnapetijoj atmosferi koju regionalni MMA pamti, Marko je zakoračio pred publiku koja ga je dočekala zvižducima gotovo cijele Arene. Ima boraca koji s 33 godine nisu okusili takvu emocionalnu buku, a on ju je nosio s 23. U tim godinama teret očekivanja lako postane teret identiteta. Publika zamišlja da je mladom borcu sve to zabavno, stimulirajuće, motivirajuće. U stvarnosti, takav intenzitet može biti destabilizirajući: svaki pogled nešto iščekuje, svaki poraz ima dvostruku težinu, a svaka pobjeda čini se premalom da utiša buku.

Upravo zato svaki udarac koji je došao od Miloša Janičića imao je dvostruki učinak: onaj manje bitan "tjelesni", ali onaj daleko bitniji "duševniji" u konstrukciju koju je nosio oko sebe. Tek kad se ta konstrukcija raspala, postalo je jasno što se nalazi pod njom.

Sve je to masno plaćeno te svibanjske subote, u izrazito "galvaniziranom" grotlu beogradske Arene. No, svoje "grijehe" Bojković je platio i sada mora nastaviti putem vlastitog "Iskupljenja". I tu počinje najvažniji dio Bojkovićeve priče, onaj koji se više ne kristalizira u "highlightovima" i jeftinim prozivkama, nego u intervalu između dva kaveza, u mjesecima tišine tijekom kojih po prvi put razgovara sam sa sobom, a ne s vanjskim svijetom.

Morao je prepoznati da ne može dalje graditi na onome što se činilo impresivnim izvana, ali je bilo klimavo iznutra. Prepucavanja, medijske igrice, javne provokacije, sve je to moralo biti srezano u korijen. Morao je ostati je samo rad. U tišini se počeo oblikovati borac koji razumije distancu, koji razumije ritam, koji razumije opasnost prebrzog sagorijevanja. Nestao je pritisak da bude medijska figura iz "žutih stupaca". Pojavio se prostor da bude ono što najbolje zna, a to je biti borac.

Stoga povratak u Varaždin nije samo povratak figure koja želi upoznati protivnika s boljom verzijom sebe. To je povratak mladića koji mora napokon uvidjeti koliko je krhka bila pozornica na kojoj je stajao i koji se sada mora probati vratiti na daleko čvršću podlogu. Odluka da prihvati borbu protiv Donovana Desmaea potvrda je te transformacije. Ne biraš protivnika s 29 profesionalnih borbi ako želiš lak povratak. Takvog biraš kada želiš testirati temelj, a ne sjaj.

Desmae je borac koji je prošao gotovo svaki aspekt borilačkog svijeta: od poliranih organizacija do brutalnih okruženja bez pravila. On je mjerilo za borca koji želi provjeriti koliko je sazrio. A Bojković ulazi u tu borbu s iskustvom koje je shvatio na vlastitoj koži, na vlastitoj psihi i pred publikom koja ga je katkad nosila, katkad odbacivala i mrzila, ali nikada ignorirala.

Ono što ovu priču čini zaokruženom jest mogućnost da se jednoga dana, kada prašina potpuno padne, poraz od Janičića više ne bude promatrao kao trenutak sloma, nego kao trenutak preusmjeravanja. Rival koji ga je zaustavio možda je nesvjesno postao ključni arhitekt njegovog sazrijevanja, jer upravo su takva sudaranja najčešće presudna u karijerama boraca koji žele trajati, a ne samo bljesnuti. Nikako ne smijemo umanjiti strahovit uspjeh crnogorskog asa koji je hrabro ušao u nezahvalnu poziciju te istu preokrenuo na svoj mlin čime je lansirao svoju karijeru u neslućene visine.

Bojkovićev večerašnji povratak u Varaždinu zato je itekako znakovit. Možete ga voljeti ili mrziti, može vam biti više ili daleko manje simpatičan, ali činjenica je da FNC nikada nije imao ovakvu priču. Potpuno zanemarimo njegov tim, njegove uvjetno rečeno "grijehe" - ostaje mladić koji se želi riješiti bremena svega onog negativnog što ga je pratilo na dosadašnjem putu.

Svjestan je pritiska koji je nosio, reakcija koje je izazivao, tereta koji je godinama vučen uz njegovo ime, ali i činjenice da je sve to iskustvo sada agilan kapital koji može pretočiti u nešto dugotrajnije. Ako taj put zaživi, tada će se moći reći da je prošao kroz vlastiti “house” i izašao iz njega ne slomljen, nego preobražen.