Regija

Milun o raritetnom uspjehu, Hrgoviću i velikoj prilici: ‘Konobario sam i tog ljeta sanjao da budem tamo‘

Marko Milun
 VOJKO BASIC, CROPIX
Marko se otprilike četiri godine nakon prvih boksačkih koraka nalazi na pragu Olimpijskih igara

Na nedavno okončanom pojedinačnom seniorskom Prvenstvu Hrvatske u boksu, jedan je mladić potvrdio rijedak uspjeh. Ne prvi put. Ponovio ga je četvrti put. Još malo preciznije, peti je put uzastopno osvojio naslov prvaka države.

U superteškoj kategoriji, onoj iznad 91 kg odnosno u konkurenciji istinski snažnih frajera koji kada vas udare izgleda kao da vam “Bog pakete šalje”. Tu nikako nema šale. Biti peterostruki seniorski uzastopni prvak u ovoj kategoriji velika je stvar, ali još je veća priča što Milun ima više naslova najboljih u Hrvatskoj nego godina bavljenja boksom!? Poglavito ako pridodamo da ima i još jedan naslov prvaka Hrvatske, u konkurenciji do 22 godine.

- Evo, baš su točno 4 godine i mjesec dana. Bio je 1. veljače 2017. kada sam prvi put krenuo u boks. Sjećam se, pamtim taj datum jako dobro - veli Marko Milun, dečko iz Dicma, u Dalmatinskoj zagori relativno blizu Splita.

image
Marijan Brnić i Marko Milun
RANKO SUVAR/CROPIX

"Htio sam biti policajac"

Samo koji tjedan nakon što je odradio doslovno prvi trening, okitio se naslovom prvaka Hrvatske.

- Nakon dva mjeseca. U travnju je bilo PH na kojem sam prvi put postao prvak Hrvatske.

Rekordan, raritetan podatak, ali i bjelodani dokaz da se u ovom slučaju radi o urođenom talentu. Marko je prije boksa bio sportu privržen, trenirao je kraće vrijeme i vaterpolo, pa neke druge borilačke sportove...

- Jesam, vaterpolo i kickboks, u Mornaru sve. Boks je zapravo bio slučajan odabir.

Kako slučajan?

- Otišao sam u Zagreb na Policijsku akademiju, išao sam za policajca, da bi se sasvim slučajno pojavio u boksu.

Možemo li samo malo pobliže pojasniti - jeste li se već upisali Policijsku akademiju ili ispisali pa krenuli na boks, od kada seže suradnja s Leonardom Pijetrajem u čijem ste klubu; je li vas on možda negdje zamijetio na kickboxing turniru ili što?

- Ovako je bilo. U ljeto 2016. su bile OI u Riju i meni se svidio boks, gledao sam ga. U rujnu sam, pak, uspio ući na Policijsku akademiju i najbliži mi je klub tamo bio Leonardo i zamolio sam Leonarda mogu li trenirati čisto samo boks, barem da gornji dio tijela usavršim jer u kickboxu postoje, jasno, i udarci nogom. Leonardo mi je rekao “Nema problema, ne trebaš ništa platiti, radi što hoćeš, ali ja ti se ne bavim kickboxom i zato ti ja ne mogu pomoći”. Ja sam se, pak, ponudio ako treba nekome boksački sparirati, a nakon nekoliko sparinga je trener Leonardo valjda vidio da tu ima “nešto”, ponudio mi da probam s boksom i tako je krenulo. Ispisao sam se iz Policijske akademije i krenuo boksačkim putem.

image
Marko Milun i Leonard Pijetraj
DAMIR KRAJAC/CROPIX

Prvi mečevi u karijeri su mu bili u travnju, na Prvenstvu Hrvatske i odmah - naslov prvaka. Čudno i rijetko. Sada, četiri godine kasnije se bori za nešto još više. Olimpijske igre.

- A, to me nemojte ni pitati. Činjenica da bih mogao na Igre, pazite da bi JA mogao na Igre, to je nešto... To me vraća na ono ljeto 2016. kada sam konobario u očevom kafiću, svi smo gledali onda Olimpijske igre u Riju, a sada sam ja u prilici otići na Igre. Stvarno... san snova. Stvarno sam to ljeto 2016. sanjao da i ja budem tamo, a eto me sada, na pragu. Imam priliku.

Prilika se nudi u Parizu ovog proljeća, predolimpijske kvalifikacije.

- Prije toga imam Prvenstvo Balkana u Zagrebu, sljedeći mjesec što mi je savršena prilika za kvalifikacije u Parizu.

Čvrstina u klinču

Suparnik je također ne samo znan, već Marku i dosta dobro poznat...

- Da, to je Englez Frazer Clarke. S njim sam se već boksao 2018. u polufinalu EU. Tad sam izgubio (jednoglasna sudačka odluka), ali to je meni ukupno u karijeri bio tek 11. meč. Jako “zelen” sam bio. U prvoj rundi mu je sudac u ringu čak i brojao, a onda sam presigurno boksao u 2. i 3. rundi, ulazio u klinčeve što mi nije trebalo. On me tu izmorio jer je imao 118 kilograma, a ja 98. Kad i dan-danas pogledam taj meč osjećam kao da sam ga pobijedio, tako da vjerujem da ću ga u Parizu sada dobiti. Pokazat ću više.

Na kojoj ste sada kilaži?

- Sada sam na 106 kg. Osjećam se jako dobro, iako ne gledam prepozorno na kilažu. Imam nutricionista Luku Marasovića koji sjajno brine o meni, prehrani. Sad se osjećam čvršće, nadmoćnije u klinču.

image
Marijan Brnić i Marko Milun
RANKO SUVAR/CROPIX

Te četiri godine i mjesec dana koliko ste u boksu, neovisno lijepim uspjesima, ali osjećate li ipak neki nedostatak dugotrajnije “boksačke škole”? Može li se govoriti da su neki suparnici stoga u prednosti ponekad?

- Vjerujem da to stoji, da je tako. Mnogi imaju više iskustva, natjecanja, mečeva, ali radom i odricanjem pokušavam sve nadomjestiti.

Kako se nosite s nokautima? Naime, u 26 mečeva ste poraženi sa 7 nokauta.

- Ne, to nije točna brojka. Odnosno, nisu ubilježeni mečevi s PH, tako da imam 35 pobjeda, a poraza 6, ne 7. U polufinalu Debrecena 2018. mi je slomljen nos, nije bio nokaut i ne piše se kao nokaut. Inače je manje nokauta, većina su bili nokdauni, ali nije bilo tako teško. Pao jesam zbog dekoncentriranosti, ali i digao se.

Ponekad me srce odvuče u nedisciplinu

Postoji li neki borac čiji boks preferirate, koji vam se sviđa?

- Oleksandr Usyk svakako. Više volim “tučnjavu”, tzv. infight iako bi zbog svoje građe trebao više raditi na poluodstojanju jer nisam ni najniži, ni najviši u kategoriji (192 cm). Evo, sad baš radimo na tomu. Ma, radimo mi to cijelo vrijeme, ali dok to meni “sjedne u glavu”, ha, ha.

Hoćete reći, ponekad srce malo povuče, boksačka nedisciplina?

- Ne ponekad nego često, prečesto. Zadnji sam meč, eto finale Prvenstva Hrvatske, baš kontrolirao meč.

Žao mi je što nikada nije došlo do meča s Hrgovićem

Nikada nije došlo do mogućeg vašeg meča s Hrgovićem, koji se spominjao u kontekstu “izbora” za odlazak na olimpijske kvalifikacije, ali kakav vam se on čini? Odnosno, je li on najjači teškaš u Hrvatskoj? Znam, reći ćete vjerojatno ne jer ste bili spremni ući u ring...

- Sad moram paziti što ću reći jer je u toj kategoriji i Alen Babić, a on je ipak moj klupski kolega i “brat”. Meni je žao što nikada nije došlo do meča s Hrgovićem, a što se njega tiče mislim da ima mogućnost postati i svjetski prvak. Sad, kakav će biti mentalno za borbu s Hunterom, to on najbolje zna, ali ja mu želim pobjedu, naravno.

Linker
03. studeni 2024 01:46