‘Tiha voda bregove valja.‘ Ivan Vitasović je u meču protiv Darka Stošića srušio nezamisliv svjetski rekord

Kad se u subotu navečer Arena Zagreb ispunila tutnjavom pjesme "I’m a Man" grupe Black Strobe, bilo je jasno da se ne radi o još jednom izlasku borca. Hipnotičan ritam i stihovi "Now I’m a man, I spell M-A-N" odjekivali su poput proglasa, ali nisu bili najava teatralnog junaka, već tihog čovjeka koji je naumio preuzeti sve reflektore bez ijedne rečenice. Ivan Vitasović kročio je prema kavezu s mirnoćom koja nije skrivala nervozu, već nosila tišinu što ponekad govori glasnije od vike. Ta tišina bila je njegova snaga, ona ista koja se u narodnoj poslovici opisuje kao voda što polako, ali nezaustavljivo valja i najveće brjevoge.

Taj motiv najbolje je opisao ono što se dogodilo u samoj borbi. Protiv Darka Stošića, čovjeka koji je godinama slovio za simbol brutalne moći i koji je nosio reputaciju udarača od kojeg su mnogi odustajali i prije nego što bi zakoračili u kavez, Vitasović je odlučio nametnuti svoju filozofiju. Umjesto da čeka i mjeri, on je krenuo graditi tempo. Njegovi udarci nisu dolazili u kratkim rafalima, nego u neprekidnoj bujici, sve dok brojka nije prerasla u gotovo nevjerojatnu – 479 ispaljenih projektila, od kojih je 317 pronašlo metu. To je svjetski rekord u teškoj kategoriji, ali važnije od same brojke bio je dojam koji je ostavio. Nije to bio napad očajnika ni euforična ofenziva koja traje nekoliko trenutaka pa splasne. Bila je to sabrana, disciplinirana, ali ujedno i neumoljiva oluja koja je natjerala Stošića da se povuče u defenzivu i ondje ostane zarobljen.

U tim trenucima publika je mogla svjedočiti rijetkoj pojavi – teškašu koji je odbijao živjeti na reputaciji snage i jednokratnih eksplozija, teškašu koji je odlučio da će njegov način biti strpljenje i postojanost. Tiha voda nije ubojita zato što udara snažnije od svega drugog, već zato što nikada ne prestaje. Tako je i Vitasović, udarac po udarac, gradio urušavanje protivnika. Stošić je imao snagu, imao je ime, imao je iskustvo, ali nije imao odgovor na ritam koji nije prestajao.

Tu se najbolje otkrio kontrast između njega i ostatka scene. Dok većina teškaša svoju karizmu gradi na glasnim obećanjima, prijetnjama i teatralnosti, Vitasović je cijelo vrijeme ostajao isti – kulturan, elokventan, samozatajan. On nije čovjek koji prodaje riječi, on je čovjek koji zna da će se sve što treba reći ionako čuti kada počne borba. U njegovom mirnom držanju ležala je sigurnost onoga koji ne treba potvrdu vanjskim gestama. Kad bi govorio, govorio je birano, ali ono pravo rekao je šakama. I zato su ljudi u Areni, nakon pet runde, znali da nisu gledali samo pobjedu, nego manifest čovjeka koji je tišinom pregazio buku.

Rekord od 479 udaraca ostao je upisan kao povijesna činjenica, ali zapravo je bio nešto dublje – otjelovljenje narodne mudrosti da "tiha voda bregove valja". Vitasović je pokazao da se i u najtežoj diviziji može pobjeđivati ne neumjerenom silom, nego postojanim pritiskom, borbenim radom i odanošću sebi. Subotnja večer bila je trenutak u kojem se ta poslovica pretočila u stvarnost pred očima tisuća ljudi.

Kad se meč završio, ostala je slika čovjeka koji nije morao vikati da bi ga čuli. Njegovi udarci govorili su za njega, a svaka sekunda borbe potvrđivala je da najveće pobjede ne pripadaju onima koji viču najglasnije, nego onima koji strpljivo, gotovo neprimjetno, grade put dok ne sruše i ono što se činilo nepokolebljivo. Prošla subota bila je noć u kojoj je tiha voda doista prevalila jedan veliki brijeg, a ime Ivana Vitasovića upisalo se među one koji nisu samo pobijedili – nego su pokazali što znači ostaviti nasljeđe u vidu novog svjetskog rekorda. Ivane, kapa dole.