Jedna od prvih megazvijezda u svijetu MMA-a bio je Chuck Liddell. Ono što su kasnije postajali Brock Lesnar, Ronda Rousey, Georges St-Pierre, Anderson Silva, Jon Jones itd., prije njih bio je Chuck Liddell. Nećemo reći da je bio nešto poput Conora McGregora, jer Irčevu popularnost nitko dosad nije dohvatio u svijetu MMA-a.
Liddell je bio jedan od miljenika fanova. Razlozi su ležali u tome što je bio jako kvalitetan borac, elitna razina, ali istovremeno je gotovo uvijek pružao atraktivne mečeve i finiše za pamćenje. "Gasio je" borce poput Alistaira Overeema, Kevina Randlemana, Tita Ortiza, Randyja Couturea itd., a njegova prepoznatljiva frizura i nadimak "Iceman" činili su ga još posebnijim.
Chuck je jedan od tih boraca kojih će se stariji i nostalgični MMA fanovi uvijek rado prisjetiti. Oličenje je "old school" borilačkog mentaliteta kojeg su krasili beskompromisni borci, uvijek spremni potući se, bez previše kalkulacije i taktičkog nadmudrivanja.
Nepobitna je činjenica da MMA napreduje te da su današnji borci tehnički i taktički znatno potkovaniji od pionira ovog sporta. Radi se o pojavi koja prati svaki sport, jer jednostavno s vremenom se shvaćaju određene stvari, rade se preinake i stvaraju se kompletniji borci. Drukčije su i kompletne okolnosti, kao i prilike koje se pružaju. Više je organizacija, nudi se više mečeva, a MMA borci sve češće se okušavaju i u drugim borilačkim disciplinama. O svim tim promjenama, progovorio je Chuck u razgovoru za MMA Fighting.
- Sve se mijenja. Ja bih definitivno bio aktivniji u svoje doba, da mi se nudilo više prilika za mečeve. Mislim da sam u prosjeku odrađivao oko tri meča svake dvije godine. Borio bih se više da je bilo prilike, ali jednostavno nije bilo. UFC je u to doba imao 5-6 evenata godišnje. Sada je puno više ljudi koji se bore, a UFC ima koliko, oko 45 evenata godišnje? Svaki od tih evenata ima od 10 do 12 mečeva. U moje doba godišnje su imali od 60 do 100 mečeva, a sada ih imaju 450-ak. Tu pričamo o UFC razini. Jasno je kako se neki bore i negdje drugdje.
- Kada sam ja počinjao, borci su obično povlačili bazu iz udaračkih sportova, jiu-jitsua ili hrvanja. Jedan segment su poznavali, a morali bi učiti ostala dva. Moja prednost je bila to što sam bio udarač, ali i hrvač. Dakle, imao sam dvije stvari, morao sam naučiti još jednu (jiu-jitsu). Tada smo tek dokučivali kako trenirati i povezati sve te segmente u cjelinu. Sada dolaze tipovi koji treniraju sve još od dječje dobi. Morate biti kompletni, poznavati sve segmente, a u nekom od njih morate biti posebno dobri. - pojašnjavao je Chuck.
Nije Chuck stao na tome. Nastavio je dalje analizirati razlike sadašnjih i nekadašnjih boraca, a u nastavku razgovora istaknuo je kako je nekoć bilo znatno više "fajtera", dok danas u prvi plan iskaču tipovi koji su "atlete/sportaši".
"150 tisuća dolara godišnje bio je vrhunac kad je u pitanju zarada. Morali biste odraditi tri meča za to. Nije to bilo ništa preveliko i ovime su se bavili tipovi koji su se jednostavno voljeli potući. Bilo je znatno više tipova koji su čisti, istinski borci. Danas je drukčije. Imamo atlete koji se vole potući. Oni se znaju tući, ali ponekad takvi tipovi imaju drukčiji ‘mindset‘. Postoje tipovi koje ne smatram baš pravim borcima. Taktički su jako dobri, ali mogu biti zastrašeni i dovedeni do točke u kojoj se više ne žele boriti. - dodao je "Iceman".
Za kraj razgovora, Liddell je zatražen da izdvoji nekog od današnjih UFC-ovih boraca kojeg vidi kao "istinskog fajtera", odnosno, kao nekog tko bi se uklopio i u ta prošla vremena ovog sporta.
"Nekoliko ih je koje bih mogao izdvojiti. Alex Pereira jedan je od meni najdražih. Naravno da igra ulogu i činjenica da je on borac Glovera Teixeire (Chuckov dugogodišnji prijatelj). Ali, sviđa mi se njegov pristup borbama. On je zvijer, čovječe. Ako bih morao birati jednog, mislim da bi to bio Pereira.", zaključio je Liddell.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....