"Welcome to the mixed martial arts". Upravo ta rečenica je označila neslužbenu "zoru" MMA sporta kada je laureat Pulitzerove nagrade Howard Rosenberg pisao osvrt na prvi UFC-ov event još 1993. godine. Tekst koji je izašao u kultnom Los Angeles Timesu kasnije je postao svojevrsna "relikvija" onim najzagriženijim fanovima MMA sporta. Sama kolumna sadržavala je osvrt na UFC 1 održan u denverskoj McNichols Sports Areni dok se na samom kraju našla zanimljiva konotacija - "This is going to get deeper and deeper" odnosno "Ovo će postajati sve dublje i dublje". Rosenberg je htio tim naglasiti da će upravo ovaj sport svojim fanovima ponuditi ultimativnu metaforičku projekciju nepredvidljivosti koja će se neizbježnim evoluiranjem sve više intenzivirati.
Tridesetak godina kasnije svjedoci smo evolucije koju je doživio MMA sport. Ne postoji više ono razdoblje gdje ste mogli biti dobri u jednoj borilačkoj disciplini i istodobno se nadati uspjehu na profesionalnoj sceni. Devedesetih godina prošlog stoljeća obitelj Gracie je predstavljala "katalizator" popularnosti BJJ-a. Mnogi tadašnji borci jednostavno nisu imali doticaj s nekom sličnom borilačkom disciplinom te su većinom gubili od iskusnih "grapplera" iz Brazila. Danas je tako nešto nezamislivo, jer upravo evolucijom i populariziranjem MMA sporta "dodirnuta" je točka u kojoj svi moraju biti na nivou bazičnosti svih disciplina.
"Havajska egzotika"
Ipak, kao i u svim složenijim ljudskim profesijama, postoje izuzetci. Postoji jedan proslavljeni borac i bivši UFC-ov prvak u perolakoj kategoriji koji odolijeva "modernim borcima" koji su podjednako dobri u svemu, a njegovo ime je Max Holloway. On svoj primat drži kroz jednu od najstarijih borilačkih disciplina - boks. Možda nešto ima i u njegovim genima jer je rođen na Havajima. Djetinjstvo je proveo u mjestu po imenu Waianae. Taj dio Havaja je poznat po arhaičnoj tradiciji - "fist fighting". U doslovnom prijevodu bi to značilo "šaketanje", a radi se o disciplini sličnoj boksu s "tradicijskim notama" havajskih starosjedioca.
Holloway je s 15 godina počeo posjećivati lokalni kickboks klub jer kako sam kaže bilo mu je draže slušati zvuk udaraca nego zvuk svojih narkomanskih roditelja. Nakon samo tri dana treniranja imao je svoju prvu amatersku borbu. Već tada je Max pokazivao da ima neustrašiv mentalitet koji je jedan od stubova uspjeha u profesionalnom borilačkom sportu.
Max "Blessed" Holloway trenutno posjeduje jako dobar omjer u svoje 32 profesionalne borbe (25-7). Od te 32 borbe čak 28 nastupa je upisao pod okriljem UFC-a. Prvotno je tri puta nastupao u lokalnoj havajskoj X-1 promociji, a nakon toga upisao je nastup na UIC 4 priredbi. Te četiri pobjede su mu omogućile ulazak u UFC koji mu je postao prirodno okruženje . Svoj UFC debi upisao je porazom protiv Dustina Poiriera u veljači 2012. godine. Nakon toga je imao razne uspone i padove, poput 13 pobjeda u nizu odnosno drugog poraza protiv Poiriera i trostrukog poraza protiv Volkanovskog. Pobjeđivao je razna velika imena poput Josea Alda, Charlesa Oliviera i Anthonyja Pettisa. Nizanjem "zelenih polja" na svom Sherdog profilu nizao je i razne UFC-ove rekorde većinom u udaračkim disciplinama. Rudimentarno bi bilo secirati karijeru 32-godišnje legende UFC-a jer smo to uradili već nebrojeno puta, no to ne znači da neće biti nikakvog seciranja.
"1-2-?-?"
"Blessed" je jednom prilikom rekao da se smatra najboljim boksačem u UFC-u. Ta izjava ima opravdanu težinu jer kako smo već rekli Holloway je cijelu svoju karijeru gradio većinom na udaračkim tehnikama. Kada pričamo o tehničkoj strani njegovog uspjeha moramo biti spremni na konstantnu dinamičnost jer je imao razne faze u svom tehničkom sazrijevanju. Samim tim ne možemo ga svrstati u određeni tip odnosno određenu "školu" kao što to možemo uraditi s klasičnim boksačima. Unatoč toj otegotnoj okolnosti postoji način da objasnimo njegovu tehničku stranu bez da ga "ogradimo" u jedan stil, a to je da pojasnimo uzrok i posljedice pet postulata njegove tehničke igre.
Zaključak
Holloway nastavlja dokazivati da vam MMA sport neće zamjeriti dozu osobne kreativnosti. Karakteristika velikih ljudi očituje se u tom da se oni izražavaju kroz ono što rade. "Blessed" ne forsira svoje maštovite i nepredvidive kombinacije, on se jednostavno izražava u tom jer mu je to pružalo bijeg od nesigurne adolescencije. Kako je sam više puta rekao, udaranje u glavu mu je ponudilo ono što nisu olovka i kist. Ponudilo mu je priliku da svaki svoj neočekivani događaj u životu izrazi u vidu neočekivanog udarca. Veliku lekciju možemo naučiti upravo u tom, život i borba su zapravo dvije slične stvari. Bolje rečeno život je borba, a borba je život. Ako budemo monotoni i statični, postat ćemo otvoreni za razne "kontre". Holloway je vrlo mlad shvatio ovu analogiju, i kroz svoju maštovitost izbjegao je vlastite "životne kontre".
