‘Mislio sam da će biti olakšanje bez tog tereta na leđima i da će život krenuti novim putem, ali nije‘

Dustin Poirier imao je jednu od najljepših oproštajnih večeri u povijesti UFC-a, ali to ne znači da je prijelaz u život bez borbi bio lagan.

‘‘Dijamant‘‘ se u lipnju borio protiv Maxa Hollowaya za BMF naslov u glavnoj borbi večeri na UFC-u 318, gdje je nakon teške borbe izgubio jednoglasnom odlukom sudaca, a potom skinuo rukavice u oktogonu pred navijačima u svojoj rodnoj saveznoj državi Louisiani.

U nedavnom razgovoru s fanovima na Twitteru, Poirier je progovorio o životu nakon borilačke karijere i priznao koliko mu je teško, rekavši čak da ‘‘je dio njega umro‘‘.

Na pitanje da pojasni tu izjavu, Poirier je iskreno govorio o stvarnosti odricanja od nečega što je bilo dio njegova života više od dva desetljeća.

- Da, teže je nego što sam mislio da će biti - rekao je Poirier za MMA Fighting.

- Mislio sam da će to biti olakšanje. Kad napokon skinem rukavice, da više nemam taj teret na leđima, taj oblak nad glavom, stalno razmišljanje o tome kako postati bolji, što slijedi, da negdje netko trenira kako bi se borio protiv mene. Tako je bilo u mojoj glavi 20 godina.

- Mislio sam da će to biti trenutak olakšanja, izdah, da će život krenuti nekim novim putem, ali, zapravo, još nije.

- Možda još uvijek sve to obrađujem, možda će trebati više vremena nego što sam očekivao. Kad nešto radiš toliko dugo i posvetiš tome cijeli život, svaki dan se budiš s vatrom u sebi da postaneš bolji borac, da budeš u boljoj formi, naučiš nove trikove, postavljaš pitanja. To je bilo putovanje samospoznaje, ali kroz borilačke vještine.

- I onda se jednog dana probudiš, a toga više nema. Vatra je još tu, ali činjenica da to više nikada neću raditi… U karijeri, kad god bih izgubio, uvijek sam se znao vratiti, ispraviti put, sve ponovno posložiti. A sad, kad sam se oprostio, znam da je to to. Više nemam priliku ispraviti kurs, nemam priliku ponovno podići ruke u zrak.

- Nedostaje mi više nego što sam mislio da hoće, i još uvijek sve to procesuiram iz dana u dan. Vrijeme liječi sve, ali nadam se da ću uskoro pronaći bolji ritam. Pokušavam stalno biti zaposlen, držati um aktivnim kako ne bih imao vremena sjediti i razmišljati. Ali, Bože, moram priznati, dani su dugi kad se ne budiš zbog treninga, ne ideš na drugi trening. To nije bio samo sport u kojem sam se natjecao, to je bio način života. I još uvijek učim kako živjeti bez toga.