Charles Oliveira nije slučajno dobio nadimak "Do Bronx". Njegov put iz favele Vicente de Carvalho – mjesta gdje život često nalikuje šahovskoj partiji u kojoj figure nestaju prebrzo, a potezi su ograničeni – bio je neprestana borba protiv unaprijed zadanih scenarija. "Do Bronx" u Brazilu ne predstavlja glamur ili slavu; znači život na margini, na oštrici britve gdje preživljavaju samo oni najotporniji.
Kada je liječnik malenom Charlesu postavio dijagnozu srčanog šuma i reumatske groznice, majka je shvatila da njezin sin već igra utakmicu u kojoj je rezultat unaprijed određen. "Ako je Božja volja da umrem, umrijet ću," rekao je svojim roditeljima tada mlađahni Charles.
Kao boksač bačen na konopce, Oliveira se već tada morao othrvati udarcima sudbine. Njegov spas došao je kroz brazilski jiu-jitsu, disciplinu u kojoj je pronašao svoj životni smisao. Tatami mu je bio utočište od sumorne stvarnosti favela, a gušenja i poluge alat kojim je naučio okrenuti protivničku snagu u vlastitu korist. Za njega je život postao jedna velika borba na parteru – što god da se dogodi, uvijek postoji način za preokret.
Kada je 2010. godine zakoračio u UFC oktogon kao najmlađi borac na rosteru, očekivanja su bila visoka, a kritike još veće. Uslijedili su padovi – problemi s kilažom, niz bolnih poraza i ozljede koje su ga gurnule na rub. Mnogi su ga već tada otpisali, svrstali među talente koji nisu ostvarili potencijal. No upravo tu, na samom rubu ponora, Oliveira je pronašao sebe. Brazilac je jedan od onih likova koji svoju genijalnost otkrivaju u improvizaciji, a Oliveira je takvim pristupom postupno izbrusio svoj stil. Njegovu izvrsnu igru na parteru nadopunio je preciznim muay thai tehnikama, stvorivši time jednu od najubojitijih kombinacija u povijesti UFC-a.
Oliveirina karijera nalikuje umjetniku čije djelo prepoznaju tek nakon što ga nepravedno zapostave. Dvadeset završnica u najelitnijoj MMA organizaciji na svijetu stoje kao svjedočanstvo njegove ubojitosti, ali i kao podsjetnik koliko brzo i lako publika zaboravlja. Sada, uoči UFC 317, ponavlja se ista stara priča. Ilia Topuria, španjolski borac čiji momentum podsjeća na nezaustavljivu bujicu, favorit je zahvaljujući spektakularnim skalpovima u vidu Alexandera Volkanovskog i Maxa Hollowaya. Navijači su se, u potrazi za novim junakom, spremno okrenuli opasnom Španjolcu, olako zaboravljajući tko je čovjek s druge strane kaveza.
No tu se krije najveća opasnost za Topuriju. Podcijeniti Charlesa Oliveiru isto je kao i zaboraviti na postavljenu minu u vlastitom dvorištu – opasnost koja čeka pravi trenutak da se aktivira. Oliveira nije borac koji lovi pobjede radi trofeja ili prestiža; on se hrani sumnjom okoline, motiviran potrebom da uvijek iznova dokaže kako njegov život nije unaprijed napisana priča, već da scenarij piše on sam. Uostalom, radi se o čovjeku koji ima 10 poraza u profesionalnoj karijeri. Oliveira ne traži opsesivnu savršenost, već nastavlja jahati valovima koji ga prate iz onih najranijih dana.
Ako Topuria smatra da će se Oliveirina priča završiti na UFC 317, očito je previdio lekcije koje su već naučili Michael Chandler, Dustin Poirier, Justin Gaethje i mnogi drugi. Oliveira nikada nije opasniji nego onda kada ga publika prerano proglasi gubitnikom. Tada se budi ono neobjašnjivo urođeno u favelama nadomak Sao Paula, nešto što Ilia Topuria unatoč savršeno isplaniranim pripremnim kampovima jednostavno ne posjeduje.
Zato se postavlja pitanje: kako se netko uopće usudi zanemariti borca čiji životni put svjedoči da ga nikada nije mudro unaprijed otpisati? Oliveira nije rođen za pozornicu pobjednika; rođen je za pobjedu nad predrasudama. Što ga više podcijene, njegov odgovor postaje glasniji. U toj činjenici leži bit onoga što čini "Do Bronxa" tako opasnim protivnikom.
Brazilac je već pobijedio, neovisno o tome hoće li večeras upisati spektakularnu pobjedu kao "underdog" ili 11. poraz u karijeri.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....