Filip Hrgović je još uoči sinoćnje borbe, baš kao i neposredno nakon pobjede s pogledom na ono što sutrašnjica donosi, ponovo po tko zna koji put izgovorio da se ne boji baš nikoga, niti bi birao suparnike. Istini za volju nije ni u poziciji birati...
- Volio bih se boriti protiv Dereka Chisore. Volio bih se boriti protiv svih velikih imena, boraca poput Dilliana Whytea, Povjetkina, Parkera, Baby Millera, protiv svih tih dečki - rekao je Hrgović za BoxingScene i naglasio jedno ime.
- Chisora je veliko ime, snažan frajer, on bi mi bio jako dobar test mojih sposobnosti. To bi mislim bila i dobra borba za mene u ovom trenutku karijere, prije izazova za naslov svjetskog prvaka. Spreman sam ih sve “počistiti”. Stopostotno sam siguran da ih mogu sve pobijediti... Čak i lagano - poprilično će samouvjereno Hrgović.
Doći će i Yoka na red
Dakako, mnogi će reći nadmeni stav. Ne bi se nikako s tim složili iz nekoliko razloga. Prvo, u boksu ste u ringu sami, borite se snagom mišića s najspremnijim suparnicima, te jednostavno morate imati silno veliku dozu ne samo puke hrabrosti, već i vjere, samopouzdanja. Drugo, Filipa Hrgovića kojeg pamtimo još iz doba amaterskog ili olimpijskog boksa, još i prije naslova prvaka Europe, prije olimpijske bronce u Riju 2016, je uvijek zborio i postavljao se na ovakav način. Nikada nije birao suparnike, uvijek je tražio najbolje, nikada se nikoga nije plašio i bio je spreman protiv svakog ući u ring. Stoga ove riječi Filipa Hrgovića iz Rijada uopće ne iznenađuju.
Jedno ime međutim Hrgović nije spomenuo. Ono Tonya Yoke, francuskog profesionalca sada, a inače olimpijskog pobjednika iz Rija, čovjeka koji je baš Hrgovića svladao u tri runde polufinala olimpijskog turnira 2016. u Brazilu. Filip ipak nije zaboravio ni na njega.
- Bit će prilike za uzvrat. Trenutačno smo i Tony i ja na početku karijere i bilo bi šteta vjerojatno za obojicu ugroziti taj naš dobar početak u profi boksu. Vjerujem međutim da će i ta borba doći na red, onda kada se obojica etabliramo u svijetu profesionalnog boksa.
Hrgović se inače u Rijadu dotaknuo i nekih dodatnih otegotnih okolnosti koje doživljava boksač iz Hrvatske. Kako u amaterskom, tako i u profesionalnom boksu. Iskreno, ne možemo reći da nije u pravu.
- Da dolazim iz neke druge države, ja bih bio olimpijski pobjednik već. No, Hrvatska je malena država i nitko ne mari za nas. Meni se svašta dogodilo u životu, karijeri. To je tako s amaterskim boksom i boksačima u malenim državama. Makar... Bog vas na kraju uvijek nagradi, daje. Bog mi je dao broncu na Olimpijskim igrama. Možda u tom trenutku jednostavno nisam bio spreman za više, za zlato. Sve se u životu dogodi s nekim razlogom. U jednu vam se ruku nešto, onako iz prve čini lošim, a u biti je možda i dobro. Ja sam sada željan svega, ja sam gladan, treniram kao nitko u teškoj kategoriji. Uvjeravam vas, Tony Yoka nije “gladan” kao ja.
Filip se doduše u kontekstu “malene države” sjetio, odnosno istaknuo da je Hrvatska imala dvojicu velikih šampiona...
Splitski san
- Mate Parlov je prvi među njima. On je sve u boksu osvojio. Bio je amaterski prvak Europe, svijeta, olimpijski pobjednik, ali i profesionalni prvak Europe i svijeta. Preminuo je, nažalost, tako da ga nikada nisam upoznao, ali on je legenda. Drugi je Željko Mavrović, čovjek koji je priuštio Lennoxu Lewisu najteže trenutke u karijeri. Željko mi je prijatelj, danas radi u Hrvatskom boksačkom savezu. Dakle da, mi nemamo neku jako dugačku boksačku povijest, ali imamo svoje heroje.
Filip Beštija Hrgović koji je dvije od svojih 10 borbi imao u Hrvatskoj, obje u Zagrebu, iznio je jednu veliku želju vezanu uz sebe i boks u domovini.
- Mi u Hrvatskoj imamo jedan predivan stadion. On se nalazi u Splitu, dom Hajduka. Moj je san jednom braniti naslov svjetskog prvaka ondje, u Splitu. To je nešto za što radim, za što treniram.
