Boksačka je povijest, kako ona daleka, tako i moderna, neiscrpno vrelo zanimljivih i intrigantnih životno-sportskih priča. Listajući almanahe "plemenite vještine" redovito ćemo naići na nekog pojedinca čiji se karijerni put može uobličiti u kvalitetan biografski film čija bi radnja zasigurno privukla interes borilačke, pa i opće, javnosti. To se ne odnosi samo na najveća imena koja su ikada kročila ringom i s vremenom praktično postala sastavnim dijelom pop-kulture, već i na (široj publici) manje poznate boksače koji svojim likom i dijelom također mogu poslužiti kao inspiracija za kreiranje filmskog scenarija. Jedan od takvih je i Clemente Russo.
Četverostruki olimpijac
U bogatoj biografiji ovog boksača, rođenog 27. srpnja 1982. u Caserti, gradu na jugozapadu Italije (Kampanija), stoji da je dva puta (2007. i 2013.) osvajao naslov svjetskog amaterskog prvaka u teškoj kategoriji (do 91 kilograma), kao da se i natjecao na četirima Olimpijskim igrama (2004., 2008., 2012. i 2016.) u istoj težinskoj diviziji. Ne samo da se natjecao na najznačajnijoj sportskoj manifestaciji na planetu, već je u Pekingu i Londonu gazio olimpijsko postolje osvojivši srebrne medalje, a osobito je zanimljiv njegov nastup u kineskoj prijestolnici budući da je na putu do odličja pobijedio - Oleksandra Usyka u četvrtfinalu, odnosno Deontaya Wildera u polufinalu - a onda u finalnom meču izgubio od Rakhima Chakkhieva.
Četiri godine kasnije, u Londonu, ponovno je stigao do finala olimpijskog boksačkog turnira gdje mu je Usyk servirao osvetu zaustavivši ga na posljednjoj stepenici. U Riju je, pak, njegov nastup završio u četvrtfinalu izgubivši od Evgenyja Tishchenka. Osim svjetskih, europskih i olimpijskih medalja, Russo je bio vrlo uspješan i u World Series of Boxing ligi, gdje je od 2010. do 2018., u dresu Italia Thundera, odradio 41 meč, uz omjer 33-8. U WSB-u je također pobjeđivao mnoga poznata imena kao što su, primjerice, Tony Yoka (dva puta), Arslanbek Makhmudov i Junior Fa.
Nikad nije prešao u profi boks
Ono što se, međutim, u priči o Russou nameće kao ključno pitanje jest kako da to da čovjek s toliko imrepsivnim amaterskim/olimpijskim pedigreom, iz čijeg CV-a "vrište" pobjede nad Usykom i Wilderom, nikada nije zaplivao profesionalnim vodama? S navedenim referencama, solidnim tržištem iza sebe i upečatljivom pojavom, djelovao je kao savršen kandidat za profesionalni boks, međutim, do kraja je sportske karijere boksao kao amater i na koncu objesio rukavice o klin početkom travnja 2021. godine s odrađenih 126 mečeva i omjerom od 95 pobjeda i 31 poraza.
Tijekom karijere se suočavao i s hrvatskim boksačima pa je tako 2006. izgubio od Vedrana Đipala, da bi 2013. pobijedio Marka Čalića, 2017. Josipa Bepu Filipija, a onda u naredne dvije godine upisao poraze od Tonija Filipija i Marka Miluna. U svih 126 mečeva u karijeri Russo je, nadalje, isporučio tek devet nokauta, ali je, također, i samo dva puta bio nokautiran. Iz takvog rezimea proizlazi zaključak da je riječ o čvrstom boksaču, ali koji ne posjeduje nokautersku moć u rukama, a što je potvrdio i Britanac Danny Price koji je s glavnim junakom ove priče ukrstio rukavice još 2007. na amaterskom SP-u u Chicagu kojeg je Russo, kao što je uvodno spomenuto, na koncu i osvojio.
Neortodoksan, ali učinkovit
"Nikada nije bio tehnički sjajan ili dobar za gledanje, ali je bio učinkovit u onome što radi. Bilo ga je teško pogoditi, nizak je (181 centimetar, op.a.), a onda se saginjao još niže tako da uvijek udarate prema dolje. Imao je brze reflekse i skakao s krošeima. Nije snažno udarao, bio je nezgrapan i bacao udarce iz različitih kuteva. U amaterima su svi dosta dobro školovani, ali on nije bio, bio je neortodoksan", rekao je Price u razgovoru za Sky Sports pa dodao: "Sjedio sam s Jamesom DeGaleom, Stephenom Smithom i Frankiejem Gavinom i pitali smo se: ‘Kako ovaj tip pobjeđuje?‘ Nismo mogli izdvojiti ništa u čemu je posebno dobar, ali u ringu je bio jednostavno nedostižan".
Russo je, dakle, svojim neortodoksnim stilom i, kako Price tvrdi, "nejakim" udarcem, na vrhuncu karijere predstavljao nerješivu enigmu za gotovo sve protivnike koji su s njim "zaplesali" među konopcima. Pomalo je enigmatična cijela njegova sportska priča, osobito s obzirom na ranije spomenuti kuriozitet koji se tiče apstinencije od profesionalnog boksa. Umjesto da se okuša među profesionalcima i zaradi ozbiljan novac, Talijan se odlučio na posao u policiji, gdje radi i danas, te živi mirnim obiteljskim životom, oženjen bivšom judašicom Laurom Maddaloni s kojom ima tri kćeri. Nije se, međutim, u potpunosti udaljio od boksačke dvorane budući da ovih dana obnaša i dužnost tehničkog direktora sportskog odjela talijanske zatvorske policije (Gruppo Sportivo Fiamme Azzurre) i među mladim policajcima pronalazi i razvija boksačke talente.
Rad s mladima i strast prema konjima
"Boks je apsolutno dio mog života i uvijek će ostati moja prava profesija. Tehnički sam direktor Fiamme Azzurra i u godinu dana sam sa svojim dečkima osvojio već pet naslova prvaka Italije. Kada sam tek prestao s boksom, nakon 27 godina treninga, imao sam neku vrstu odbojnosti prema tom sportu. Čim bih vidio rukavice, okrenuo bih se i otišao, ali nastavio sam se baviti fitnessom jer smatram da sportaši uvijek trebaju biti primjer ljudima i da je održavanje forme naša dužnost. Nakon godinu dana izbivanja iz boksa, povratka u dvoranu i treninga s klincima, ipak mi se vratila želja za boksom tako da sada redovito navlačim rukavice i zabavljam se s njima", rekao je Russo u nedavnom intervjuu za talijanski portal Fanpage pa otkrio da, pored boksa, gaji i veliku strast prema konjima: "Oduvijek sam imao strast prema konjima. Posjedujem konje i u prošlosti sam se bavio jahanjem, a sve me to dovelo do televizijske emisiju u kojoj ugošćujem prvake u jahanju".
U istom je intervjuu 42- godišnji Talijan, nakon gotovo dva desetljeća raznih spekulacija o tome zašto se nikada nije prebacio u profesionalni boks, konačno iznio i svoju osobnu verziju, a koja je uključivala i neke potpuno nove informacije.
Don King i UFC
"Zapravo sam pokušao postati profesionalac, i u Americi i u Italiji, no to nije urodilo plodom. Imao sam izravnu vezu s Donom Kingom i otišao u Ameriku da ga upoznam, no tražio sam precizna jamstva da bih mu se pridružio, ali mi ih on tada nije mogao dati. U Italiji sam stupio u kontakt s menadžerom koji je predložio dogovor, sve je bilo spremno, rukovali smo se, ali je on nakon dva mjeseca doslovno nestao. Neću spominjati njegovo ime jer je još u poslu", ispričao je Russo pa zaključno otkrio da je svojedobno bio i na korak do MMA kaveza:
"Bio sam jako blizu toga da potpišem za UFC, ali sam na kraju ja bio taj koji je odbio. Njihova je ponuda bila zanimljiva u svakom pogledu, bilo je teško reći ne, ali razmišljao sam o svojoj karijeri i svom putu i odlučio odbiti. Uvijek sam se borio u olimpijskom sportu, a u UFC je vrlo malo toga, ili nimalo, olimpijskog".
Upravo posljednja rečenica možda i najbolje sažima čitavu priču o Clementu Russou, priču koja će u borilačkoj povijesti trajno ostati ukoričena među olimpijskim krugovima, a ne među konopcima profesionalnog boksa ili žicom oktogona.
