Na današnji dan, prije točno 48 godina, Araneta Coliseum u Quezon Cityju bio je poprištem jednog od najznačajnijih i najbrutalnijih teškaških okršaja svih vremena, poznatog pod nazivom "Thrilla in Manila". Toga paklenog filipinskog jutra 1. listopada 1975. godine, Muhammad Ali i Joe Frazier po treći su puta ukrstili rukavice, te, kroz 14 rundi surovog i bespoštednog rata među konopcima, ispisali povijesne knjige boksa. Bio je to monumentalni sudar titana, završni obračun ljutih rivala u kojem je boks ogoljen do same srži, do esencijalne razine u kojoj glavnu riječ vode sirova hrabrost, čvrstoća, snaga duha, odlučnost i spremnost na pogibiju u ime trijumfa.
Od početnog gonga bila je to nemilosrdna konfrontacija dvojice velikana, u kojoj su obojica beskompromisno jurišala po pobjedu, status prvaka i ostavštinu. Ali je osobito furiozno ušao u meč, nije bio poslovično "lagan" i rasplesan, već je nogama stajao čvrsto na tlu, fokusirano tražio "rupe" u Frazierovoj igri i kažnjavao svaki njegov propust. Takvim je pristupom uspio nametnuti blagu dominaciju i osvojiti prve četiri runde. "Smokin" je, međutim, apsorbirao sve Alijeve udarce, a onda od pete runde uhvatio željeni ritam i polako situaciju u ringu preokretao u svoju korist.
U prvom dijelu šeste runde Frazier je s dva razorna krošea pogodio svog protivnika u bradu i dojam je da bi od takvih "bombi" vjerojatno pao svaki teškaš na svijetu - i onda i danas - ali ne i Muhammad Ali. Iako je prehodao navedene projektile, tu nije bio kraj agonije za Alija, Frazier ga je nastavio žestoko napadati sve do desete runde, a ti napadi osobito su se očitovali u brojnim serijama teških udaraca u tijelo koje bi presijecao silovitim lijevim krošeom u glavu. Do desete dionice Frazier je nadoknadio bodovni zaostatak iz prvog dijela meča i praktično dominirao iscrpljenog Alija, no tada je i on počeo pokazivati sve jasnije znakove umora, dok je prvak, s druge strane, čudesno pronašao i aktivirao uskrivenu energetsku rezervu i do 12. runde ponovno preuzeo kontrolu nad zbivanjima u ringu.
Preporođeni Ali u 13. je rundi obasipao dvije godine mlađeg rivala kanonadom udaraca i nanosio mu ogromnu štetu, a jedan od ključnih "highlightsa" definitivno je trenutak iz sredine runde kada je Ali desnim krošeom Frazieru izbio štitnik za zube iz usta. Gotovo sve što je Ali ispalio u toj 13 rundi pogađalo je metu; Frazier je bio vidno ozlijeđen, a otekline oko očiju značajno su mu poremetile (ionako ograničen) vid. "Smokin" je nastavio primati udarce i u 14. rundi, a onda je njegov trener Eddie Futch, uoči početka 15., posljednje, runde, odlučio zaustaviti borbu i zaštiti svog pulena.
"Joe, zaustavit ću ovo", rekao je Futch, prema navodima Marka Krama iz Sports Illustrateda svom borcu prije 15. runde.
"Ne, ne, Eddie, ne možeš mi to učiniti", odgovorio je Frazier, na što mu je Futch postavio pitanje: "Nisi mogao vidjeti u posljednje dvije runde, zašto misliš da ćeš vidjeti u sljedećoj?".
"Želim ga, šefe...", uporan je bio Frazier, no njegov trener stavio mu je ruku na rame i očinskim tonom poručio: "Sjedni, sine...gotovo je. Nitko neće zaboraviti što si danas ovdje učinio".
I doista, iako je Ali pokazao nevjerojatan šampionski mentalitet i vratio se iz ponora, te na koncu obranio svoje WBA i WBC naslove, i iz ringa izašao kao pobjednik, ono što je Frazier isporučio toga 1. listopada 1975. također nikad neće biti zaboravljeno u kolektivnoj memoriji boksačkih fanova i kroničara. Obojica su velikana toga dana osvojili najveći od svih borilačkih trofeja - besmrtnost. Iako su, međutim, mnogo dobili, u tom su rat izuzetno puno i izgubili u zdravstvenom aspektu.
"U Manilu smo otišli kao prvaci, Joe i ja, a vratili smo se kao starci", rekao je svojedobno Ali, a ta rečenica zapravo najbolje opisuje kakve je posljedice rat u Aranaeta Coliseumu ostavio na zdravlje glavnih aktera.
