Mjesto radnje je clevelandski Richfield Coliseum, a vrijeme 24. ožujka 1975. godine. U tijeku je deveta runda, Chuck Wepner kreće u ofenzivu, baca dva lijeva direkta prema Muhammadu Aliju, a potom na njih veže snažni desni kroše - kojim pogađa jednog od najvećih boksača svih vremena u tijelo - i šalje ga na pod! Komentatori su u šoku, publika u dvorani prelazi na stranu potpunog "underdoga" i oduševljeno kliče njegovo ime.
"Pali auto, idemo u banku, mi smo milijunaši! - euforično govori "The Bayonne Bleeder" svom treneru Alu Bravermanu, koji mu iz kuta hladno odgovara: "Bilo bi bolje da se okreneš, on ustaje i izgleda poprilično ljutito".
Alijev trener Drew Bundini, s druge strane, urla na svog pulena: "Što je, dovraga, s tobom? Ovaj bijelac te razvaljuje, navali na njega!". "The Greatest" u nastavku borbe iskaljuje sav svoj bijes na Wepneru, obasipajući ga, na sebi svojstven način, brzim i pravovremenim kombinacijama udaraca. Izazivač prima "kišu metaka" i junački podnosi ozbiljnu štetu koju mu prvak kontinuirano nanosi - sve do 15. runde - kada pada u težak nokdaun.
"Chuck, previše krvariš", govori sudac Tony Perez ozlijeđenom i uzdrmanom Wepneru koji se pokušava pridići hvatajući konopce, pa odgovara: "Pusti me da završim borbu, dobro sam". "U redu, Chuck, koliko prstiju vidiš?" pita ga potom Perez, a ovaj mu uzvraća protupitanjem: "Koliko pokušaja imam?".
Inspiracija za lik Rockyja Balboe
Unatoč Wepnerovom negodovanju, i na zaprepaštenje 15.000 ljudi u dvorani, sudac prekida borbu samo 19 sekundi prije posljednjeg gonga. Istovremeno, gotovo 3300 kilometara zapadnije, u Los Angelesu, 28-godišnji mladić, pod golemim dojmom zbog svega viđenog, napušta kino u kojem je gledao izravni prijenos meča, a potom žurnim korakom hita prema svom zapuštenom stanu, gdje, inspiriran Wepnerovim likom i djelom, te nošen intenzivnim naletom kreativnosti, u tri dana završava scenarij o boksačkom autsajderu iz predgrađa koji dobiva priliku boksati za svjetsku titulu, a čiji su primarni borilački aduti - granitna brada i lavlje srce.
Mladiću je, dakako, ime - Sylvester Stallone - a fiktivnom boksaču nastalom na temelju Wepnerovih obilježja - Rocky Balboa. Prvi nastavak filma o "talijanskom pastuhu" snimljen je već 1976., ostvarivši najvišu zaradu od svih filmova snimljenih u toj godini, da bi 1977. osvojio tri Oscara; za najboljeg redatelja, najbolji film i najbolju filmsku montažu.
Odrastanje u surovom okruženju
Za razliku od Rockyja, kojeg je Stallone smjestio na ulice Philadelphije, Wepner je stasao u Bayonneu, industrijskom gradu u američkoj saveznoj državi New Jersey. Kao dijete rastavljenih roditelja, odrastao je u vrlo skromnim uvjetima s majkom, bakom i djedom, spavajući do 13. godine u podrumskoj prostoriji koja je prethodno služila za skladištenje ugljena. Odrastajući u gruboj i surovoj zbilji naselja smještenog blizu Collins Parka - na svojevrsnoj tromeđi puteva lučkih radnika, pripadnika mornarice i lokalnih kriminalaca - Wepner je bio prisiljen na borbu od svojih najranijih dana.
"Tamo gdje sam odrastao, uvijek su postojale dvije ili tri bande. Jednostavno si morao otići i prebiti najjačeg tipa da preživiš, što sam i učinio. Tukao sam se gotovo svaki tjedan, morao sam se boriti da preživim", prisjetio se svojedobno Wepner svoga odrastanja.
Od marinaca i zadimljenih barova do profi boksa
Tijekom srednjoškolskih je dana igrao košarku, da bi se kao petnaestogodišnjak (ilegalno, uvjerivši majku da mu potpiše falsificirane dokumente) pridružio američkim marincima, gdje je postao član boksačke momčadi i vrlo brzo stekao reputaciju izuzetno čvrstog i otpornog momka - koji može podnijeti više udaraca nego bilo koji drugi vojnik. Nakon tri godine provedene u Korpusu, radio je kao izbacivač u noćnim klubovima i utjerivač dugova, te usporedno nastavio s amaterskim mečevima (službeni omjer 16-0, iako on sam tvrdi da je zapravo 81-0 ako se pribroje sve borbe u kojima je sudjelovao, uključujući i tučnjave u barovima i na parkinzima), a 1964. je osvojio njujorški Golden Gloves u teškaškoj konkurenciji, kao prvi boksač iz New Jerseyja kojem je to pošlo za rukom.
Iste godine otisnuo se u profesionalne vode nokautiravši Georgea Coopera na stadionu u Bayonneu, a nakon sedam odrađenih mečeva (četiri pobjede, dva remija i jedan poraz) sučelio se u Madison Square Gardenu s Busterom Mathisom koji ga je porazio tehničkim nokautom u trećoj rundi. U narednom je razdoblju upisao 15 pobjeda i dva poraza, što mu je 1969. donijelo meč s Georgeom Foremanom, koji ga je, također, u MSG-u svladao tehničkim nokautom u trećoj rundi. Godinu kasnije, borio se i sa Sonnyjem Listonom (kojem je to bio posljednji meč u karijeri), a iz tog brutalnog okršaja, osim s novim porazom tehničkim nokautom, izašao je i sa 72 šava na licu. S obzirom na to da je te večeri, kao i mnogo puta prije (ali i kasnije), ring napustio obliven krvlju, argumentacija njegovog nadimka - "The Bayonne Bleeder" - poprilično je jasna.
"Ulazio sam u ring spreman umrijeti. Nakon borbe s Listonom bio sam u polu-komi, liječnik je rekao mojoj majci da sam ozbiljno prebijen. Razmišljao sam o tome želim li nastaviti, ali onda sam odlučio: ‘Moram pokušati ponovno. Moram pokušati još jednom‘", ispričao je Wepner za BBC.
Povijesni meč s Alijem
Nakon "masakra" protiv Listona, uslijedili su vezani porazi od Joea Bugnera i Jerryja Judgea, pa je u boksačkoj javnosti zavladao konsenzus oko toga kako je Wepner "de facto" završio svoju profesionalnu karijeru. Umjesto da objesi rukavice o klin, međutim, on je u naredne četiri godine nanizao novih deset pobjeda (uz jedan poraz) te se izborio za meč karijere. Početkom 1975. godine objavljeno je, naime, da će Wepner boksati s velikim Alijem za naslov(e) u teškoj kategoriji, pri čemu je prvaku bilo zajamčeno milijun i pol dolara, a izazivaču 100.000. Wepner je objeručke prihvatio priliku i bez razmišljanja potpisao ugovor, budući da je navedeni iznos bio daleko veći od ijednog honorara kojeg je prethodno zaradio.
Ono po čemu se njegov meč s Alijem također uvelike razlikovao od svih ranijih jest činjenica da je Chuck uoči obračuna s prvakom odradio prvi pravi ozbiljni pripremni kamp u profesionalnoj karijeri. Ranije gotovo da nije ni imao stalne trenere, na mečeve je, pritisnut egzistencijalnim problemima, nerijetko dolazio iz noćnih smjena i nedovoljno fizički pripremljen, a sada je, kao pravi "full time" boksač, proveo osam tjedana naporno trenirajući u planinama Catskill, pod vodstvom trenera Ala Bravermana i Billa Prezanta. Don King ga je zamislio kao ovcu koju će dovesti tadašnjem WBA i WBC prvaku "na klanje" u ranoj fazi borbe, no Wepner je, u ulozi apsolutnog autsajdera, šokirao boksački globus, te u ringu Richfield Coliseuma isporučio herojsku izvedbu i ušao u legendu.
"Cijeli sam život preživljavao... Ako sam preživio marince - mogu preživjeti i Alija", rekao je uoči meča u kojem je "preživljavao" sve do devete runde kada se dogodio trenutak koji mu je obilježiio ne samo boksačku karijeru - nego i cijeli život. Kao što je uvodno opisano, Wepner je, sredinom devete dionice, desnim krošem pogodio jednog od najvećih boksača svih vremena u rebra i srušio ga na pod. Ali je u čitavoj profesionalnoj karijeri među konopcima padao svega četiri puta, i to u mečevima protiv Sonnyja Banksa, Henryja Coopera, Joea Fraziera te - Chucka Wepnera. Iako ga je potonji srušio dobrim dijelom zahvaljujući gaženju njegovog desnog stopala, čime ga je izbacio iz ravnoteže, to ipak ne mijenja činjenicu da će glavni junak ove priče ostati zapisan u povijesnim almanasima sporta kao jedan od rijetkih boksača koji je "Najvećeg" poslao na pod - odnosno kao jedini koji je to uspio napraviti u trenucima kad je Ali bio aktualni prvak.
"Svi govore da sam mu stao na nogu, ali reći ću vam nešto; ako se borite za naslov svjetskog prvaka ili u bilo kojoj drugoj borbi, a protivnik vas sruši zato što vas je nagazio, prva stvar koju ćete učiniti nakon toga jest da ćete reći sucu: ‘Hej, stao mi je na nogu‘, a on to nije napravio. Čekao je da sudac odbroji do osam, a onda se nastavio boriti, jer je znao da je moj udarac ispod srca bio taj koji ga je srušio", istaknuo je Wepner za Fox Sports.
Alkohol, droga i sudski spor sa Stalloneom
Profesionalnu boksačku karijeru završio je 1978. s rezimeom od 36 pobjeda, 14 poraza i dva neriješena ishoda, ali i s prikupljenih 328 šavova na licu tijekom svog borilačkog puta. Dvije godine prije odlaska u sportsku mirovinu, "The Bayonne Bleeder" je odmjerio snage s 224 centimetra visokim francuskim hrvačem Andréom Renéom Roussimoffom, široj javnosti poznatijim pod nadimkom "André the Giant" (kao što se i Rocky u filmu borio s Thunderlipsom - Hulkom Hoganom), a hrvao je čak i s medvjedom (!) Victorom u dvama mečevima humanitarnog karaktera.
Po završetku karijere, Wepner se odao alkoholu, drogi i promiskuitetnom načinu života, a 1985. je osuđen na deset godina zatvora zbog posjedovanja i prodaje narkotika, da bi izašao nakon 22 mjeseca i posvetio se poslu prodavača pića, te se skrasio s Lindom - svojom trećom suprugom. Zbog Wepberovih problema s opijatima, Stallone je svojedobno stavio "veto" na njegovu sporednu ulogu u drugom dijelu Rockyja, a legendarni boksač je 2003. tužio holivudskog glumca opravdano potražujući financijsku kompenzaciju za svoje zasluge u stvaranju najpopularnije sportske filmske franšize. Stallone je, naime, debelo unovčio njegovu životnu priču i na njoj izgradio temelje svoje globalne popularnosti, a sam Wepner - od toga nije imao ništa.
"Bilo je puno neispunjenih obećanja, rukovanja i tapšanja po leđima od Stallonea, ali ništa više od toga. Zarađivao je stotine milijuna, ali za mene nije bilo ničega - ni centa", požalio se Wepner nakon pokretanja sudskog procesa.
Teškaša iz Bayonnea pred sudom je zastupao odvjetnik Anthony Mango, koji je pravnu osnovu za tužbu temeljio na činjenici da je Stallone koristio Wepnerovo ime u promociji filmova o Rockyju, bez dopuštenja i pripadajuće naknade za njegovog klijenta. Nakon trogodišnjeg sudskog spora došlo je do nagodbe između stranaka, a Stallone je, na koncu, isplatio Wepneru novčani iznos koji je do danas ostao nepoznat. O životu osebujnog boksača naknadno su snimljeni i brojni drugi filmove, od kojih su najpoznatiji Chuck (2016.), The Brawler (2019.) i ESPN-ov dokumentarac The Real Rocky (2011.).
Borba sa zloćudnom bolešću
Početkom svibnja 2017. Wepner je primljen u Kuću Slavnih New Jerseya, a samo godinu kasnije našao se u okršaju s protivnikom opakijim i od Alija, i od Foremana, i od Listona - rakom debelog crijeva. Podvrgnut je trima operacijama i brojnim kemoterapijama, izgubio je gotovo 20 kilograma, no čak ni zloćudna bolest nije slomila njegov snažni duh i ugušila njegovu jedinstvenu karizmu. Pokazao je to i sredinom studenog 2022., kada je, prilikom svečanog otkrivanja brončane statue s njegovim likom u Collins Parku u Bayonneu, animirao auditorij šaljivim dosjetkama, ali i poslao emotivnu poruku.
"Ovdje sam zbog svih vas. Nikada neću napustiti Bayonne i zamolit ću gradonačelnika da, kada umrem i budem kremiran, moj pepeo stavi u zemlju pored ovog kipa. To će me usrećiti", poručio je Wepner uz glasne ovacije svih okupljenih.
Trijumf ljudskog duha
Wepner još uvijek nije bacio ručnik i predao svoj životni meč. Američki mediji navode kako ga se i danas može sresti na ulicama Bayonnea, kako "cruisa" kvartom u svom Lincolnu s registarskom pločicom na kojoj je velikim tiskanim slovima ispisana riječ "CHAMP", i malim boksačkim rukavicama koje vise s retrovizora, uživajući status lokalnog heroja. Na širem području New Jerseyja tek su tri osobe toliko prepoznatljive i popularne da je, tijekom razgovora s tamošnjim žiteljima, dovoljno spomenuti samo njihova imena kako bi se znalo o kojim je ikonama riječ. To su Bruce (Springsteen), Frank (Sinatra) i, naravno - Chuck.
Unatoč njegovim registarskim oznakama, Wepner nikada nije bio svjetski profesionalni prvak. Nije, štoviše, bio čak ni blizu najtalentiranijim, najvještijim ili najsnažnijim boksačima svoje generacije. Imao je, međutim, granitnu bradu, lavlje srce i neuništivu želju da, unatoč svim svojim tehničkim limitima, osobnim demonima i negativnim silnicama koje su na njega utjecale, napravi nešto veliko. I u tome je uspio. Priča o Chucku Wepneru - pravom Rockyju Balboi - prije svega je priča o trijumfu ljudskog duha, i kao takva će ostati trajno zapisana u sportskoj povijesti.
