‘Bare knuckle‘ doživljava pravu renesansu zadnjih godina. Mnogi fanovi će pomisliti da se radi o relativno mladom sportu no boks golim šakama svoje korijene "pustio" je još u 17. stoljeću na području Engleske kada se iz uličnih tuča razvio relativno sistematizirani sustav natjecanja. Praktički, sam boks je potekao iz tog sistematiziranja u vidu London Prize Ring pravila. Zadnja veća borba koja nam je donijela svjetskog prvaka prije uvođenja rukavica bila je 1899. kada je John Lawrence Sullivan osvojio teškašku titulu.
Od tada "bare knuckle" je bio sankcioniran i vođen od strane National Police Gazette magazina, a zadnjih godina smo svjedoci "prepakivanja" tog sporta u modernije verzije koje su primamljivije današnjim gledateljima zbog same brutalnosti koju ovaj sport nosi u samoj svojoj srži. Boks golim šakama legaliziran je Velikoj Britaniji 2015. godine, a od tada pojavile su se razne poznate organizacije poput BKFC-a i BYB Extreme koje su manjim dijelom preinačile klasična Marquess of Queensberry pravila.
U samoj popularizaciji ovog sporta velik faktor imaju i bivši MMA borci odnosno boksači koji su na zalasku svojih karijera svojim nastupanjem u ovom sportu doprinijeli tome da većina borilačkih fanova bude "zahvaćena" popularnošću "bare knucklea", a uslijed ogromne popularnosti pojavile su se i neke kontroverze. Spomenute kontroverze baziraju svoje postojanje većinom na medicinskim implikacijama, odnosno tezi da ovaj sport donosi nanosi previše "štete" borcima.
Cijela ova priča zapala je za oko i akademskoj zajednici koja je ovaj problem analizirala sa svog znanstvenog stajališta. Jedna od najcitiranijih i najpopularnijih studija na ovu temu nosi ime "Epidemiology of professional bare-knuckle fighting injuries" čiji su autori Don Muzzi, Anna Blaeser, John Neidecker te Guillem Gonzalez-Lomas. Spomenuti doktori promatrali su borce te donosili zaključke s polja maksilofacijalnih struktura, neuroloških problema i samog psihičkog stanja. Uzorak je uzet s 141 borbe odnosno 282 sudionika. Studija je zaključila da čak 43.62% boraca završi s ozbiljnijim ozljedama dok 79% boraca doživi prijelom. Velika većina boraca doživi jake promjene raspoloženja tek nakon par mjeseci od borbe što indirektno dokazuje da borci proživljaju poteškoće na psihičkoj bazi. Cilj ove studije bio je dokazati to da su borci u ovom sportu zapravo najviše gube jer nitko ne vodi brigu o njima onda kada je to najpotrebnije, a to je razdoblje kada na "naplatu" dolaze neurološki problemi uslijed same narušenosti strukture mozga i ostalih biokemijskih parametara. Teško je napraviti točnu studiju vezanu specifično za neurološke probleme "bare knuckle" boksača zbog toga što je potrebno desetak godina da posljedice budu vidljive, a takve studije očekujemo tek kada generacija ovih boksača bude neko vrijeme u mirovini.
Najgora neurološka stanja uzrokovana borilačkim sportom su traumatska ozljeda mozga (TBI) i kronična traumatska encefalopatija (CTE). Upravo ova dva stanja, jedno akutno drugo kronično, dovode do najgorih posljedica za borce. CTE je zapravo "tihi ubojica" koji nastupa onda kada javnost većinom ne zanima pojedini borac odnosno javnost nije informirana o problemima boraca nakon završetka karijere. Postavlja se jasno etičko/moralno pitanje da li vlasnici "bare knuckle" organizacija zapravo zarađuju na najgorim neurološkim oboljenjima odnosno je li opravdano to da se o borcima vodi briga samo u trenutcima nakon meča? Ovo pitanje se odnosi i na ostale borilačke sportove, no najveća kriza bukti u ovom sportu koji uslijed svoje "nove mladosti" nema koherentan sustav brige o borcima. Mnogi će reći da nitko ne tjera borce da uđu u borilište, no jednostavno životni slijed događaja većinom mlade ljude dovede u borilište u kojem oni daju ono najvrjednije što imaju, dok "ljudi u odijelima" zarađuju velike novce te ostavljaju "kikiriki" borcima.
Koliko je ovo zapravo opasan sport možete i zaključiti u listi medicinskih suspenzija sa zadnjeg BKFC eventa održanog nedavno.
