Komentar: Ante Delija prošla dva mjeseca dobio je torturu fanova kakvu nikako nije zaslužio

Poznato je kakvi su borilački fanovi na našem području i kako reagiraju na pobjede i na poraze. Nije rijetkost da netko nakon samo jednog neuspjeha od kralja postane dvorska luda u očima istih. Nije rijetkost da netko koga se masovno hvali odjednom postane "kanta" nesposobna ikoga pobijediti. Posebno je to slučaj kod nekih boraca malo bahatijeg pristupa, jače izraženog ega ili pompoznih najava. Kad takvi izgube, često se susreću s onim negativnim dijelom publiciteta i slave. Neki su na to spremni i preko toga lako prolaze, druge to pogađa pa ulaze s rat s fanovima ili medijima, što ne donosi nikakve benefite.

Ante Delija nije borac koji ulazi u neki od u prvom odlomku navedenih opisa. "Walking Trouble" uvijek je bio borac koji van borilišta malo toga govori, a kad govori onda to bude odmjereno, skromno i u granicama sporta. Upravo zbog mi je ogromno iznenađenje bilo vidjeti toliko negativnih komentara, toliko automatskog otpisivanja i omalovažavanja nakon što je isti početkom svibnja doživio poraz u prvom kolu ovosezonskog PFL turnira, od Brazilca Bruna Cappelozze.

Ukratko, Delija je dobio torturu. Od borca kojeg su isti smatrali UFC Top 10 potencijalom, od čijeg su nažalost otkazanog nastupa protiv Ciryla Ganea očekivali jako puno te od borca kojeg su već vidjeli kao milijunaša s PFL titulom, postao je borac koji nije niti za titulu "prvaka crkvenog tornja", da se povedemo sad već legendarnom izjavom koja se krenula masovno koristiti kao metafora za sve po mnogima bezvrijedne titule malih borilačkih organizacija. Istina, bio je veliki favorit i pomalo je ružno izgledao ekspresni poraz od borca koji se nije borio gotovo tri godine, koji je došao iz poluteške kategorije te koji nije imao zavidan omjer, odnosno deset pobjeda i pet poraza u tom trenutku. No, poraz se može dogoditi svakome, posebno kad zapravo ne možete zaključiti kakav je protivnik danas, koliko je on napredovao i što zapravo može. Ante je jednostavno imao krivu taktiku. Je li zbog toga zaslužio sve drvlje i kamenje, odaslano ne samo njemu nego i njegovom cijelom timu? Gdje su se vrijeđali Mirko Filipović i Stipe Drviš te Antina ekipa iz dubrovačkog Gladijatora? Sve to nije bilo lako pratiti, iako je jasno da su to samo komentari ljudi koji većinom nisu niti pogledali u dvoranu kad bi prolazili kraj nje, a ne da su osjetili što to znači proliti znoj za sportski uspjeh.

Srećom po Antu, on je nakon prve borbe ostao u Americi. Vjerujem da nije previše čitao komentare nego da je slobodno vrijeme koristio za odmor i komunikaciju s obitelji. Nedavno je postao otac, kao uostalom i ja te iz vlastitog primjera shvaćam koliko je teško na dva se mjeseca odvojiti od obitelji, sve zbog ispunjenja svog cilja. Ja osobno ne znam koliko bih to mogao odraditi, ali Ante je uspio. Čak i nakon poraza koji mu je poremetio planove, ostao je fokusiran i na kraju je nagrađen. Pokazao je koliko je jaka njegova glava, njegova motivacija, ali i volja da napravi nešto i da upravo svojoj obitelji osigura bolji život. Vjerujte, sve dok god ste normalna osoba, a ne netko bolesne želje za bogaćenjem, nema veće motivacija od toga.

Nakon druge teškaške priredbe, na kojoj je Cappelozza upisao još jednu pobjedu nokautom u prvoj rundi, slijedom čega je uzeo prvo mjesto na ljestvici pred polufinale, jasno je da je Brazilac itekako ozbiljan borac te da podatak o 12 pobjeda nokautom (stopostotni učinak) nije slučajan. Ante se nadao, ukoliko izbori polufinale, da će dobiti priliku za revanš, to je također bio dio motivacijskog procesa. Kako je na kraju zauzeo treće mjesto, morat će na Denisa Goltsova, ali barem će motivaciju prenijeti na tu borbu. Ulog u njoj nije samo borba za milijun dolara, ulog je mjesto u finalu gdje se može revanširati za poraz koji nije očekivao, koji ga je šokirao, ali ga nije skrenuo s pravog puta.

Da, potrebno je i to spomenuti, imao je Ante sreće. S rezultatima prve priredbe šanse za polufinale u početku su mu se svodile tek na teoriju. Moralo se uistinu puno toga poklopiti. No, onda su polako otpadali razni borci i stvari su se mijenjale. Dobio je priliku i iskoristio ju je. Uostalom, zaslužio je to nakon svih nesreća koja su ga kroz godine pratile, uključujući vjerojatno najtežu ozljedu koju jedan sportaš može doživjeti. Sad je došlo vrijeme da mu se na pravi način vrati za svu tu lošu sreću koja ga je tih nekoliko godina pratila.

Nema sumnja kako će svi oni koji su ga otpisali sad ponovno postati Antini veliki navijači, ali to u ovom sportu, posebno s fanovima na našem području, vjerojatno tako ide. Zbog toga se najbolje ne obazirati, rijetko tko je uspio konstantno kroz karijeru ostati junak, neovisno o rezultatima, usponima i padovima. Ante Delija je svojom drugom ovosezonskom PFL izvedbom potvrdio kako je pravi sportaš svjestan da prije svega ovisi sam o sebi. I bez obzira što drugi pričali o njemu, maksimalno će se pripremiti za 2. kolovoza i borbu protiv opasnog Rusa, prvog favorita turnira.

Komentare najbolje da i dalje ne čita, to neka ostavi onima čiji je to posao, mi ćemo to odraditi za njega i progutati sav eventualni gorak okus. Ako mu na taj način možemo pomoći, to ćemo drage volje uvijek napraviti. Fizički ništa ne boli, za razliku od svega što Ante mora proći da bi ostvario pobjedu te razveselio sebe, svoj tim, obitelj, prijatelje te na kraju i prijatelje sporta, koji nisu uvijek podrška, ali kao takve ih moramo prihvati. Do polufinala zajedno, pred Antom je nova velika prilika.

Mario Katušić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.